Svako selo je moralo vlastelinu davati još i “darove”, dva kopuna, 12 jaja i jednu svinju…

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše: Dr. Hrvoje Petrić

Posljednji ludbreški vlastelin iz obitelji Erdödy bio je grof Franjo. On se 1676. zaručio, a zatim i oženio groficom Marijom Kristinom Wogensperg. Grof Franjo Erdödy umro je 1694. bez djece. Njegova udovica Marija Kristina već se 1695. zaručila za štajerskog grofa Ivana Maksimilijana Gallera. Njena žurba oko sklapanja novog braka bila je razlog što je na brzinu otuđila sva dobra pokojnog muža. Ona je iste godine za 55.000 forinti prodala hrvatskom banu Adamu Batthyanyju vlastelinstvo Ludbreg i sve posjede pokojnog muža.

Popis tjedne tlake na ludbreškom vlastelinstvu oko 1730.

To se nije moglo provesti u djelo, jer su ostali članovi obitelji Erdödy osporili udovici pravo na otuđenje posjeda pokojnog Franje. Ona je imala pravo samo na svoj udovički dio, a sve je ostalo trebao naslijediti Franjin najbliži rođak, Nikola Erdödy (rođ. 1691), sin bana Nikole. Postojali su veliki izgledi da Erdödy dobije parnicu oko nasljeđa pokojnog grofa pa je ban Adam Batthyany pristao na izvanparnični sporazum. Između grofa Jurja Erdödyja, skrbnika malodobnog Nikole i bana Adama Batthyanya zaključen je 9. kolovoza 1696. u Varaždinu ugovor kojim je ban priznao obitelji Erdödy nasljedna prava na vlastelinstvo Ludbreg i ostale posjede. Zauzvrat su mu Erdödyji predali ludbreško vlastelinstvo u sedmogodišnji zakup. Grofovi Erdödy mogli su nakon sedam godina otkupiti Ludbreg, ali Erdödyji nisu imali sredstava za otkup. Tutor malodobnog Nikole Erdöyja i ban Adam Batthyany sklopili su zbog toga 1701. sporazum kojim je Batthyany dobio ludbreško vlastelinstvo u zakup bez vremenskog ograničenja.

Posjedi

Ban Adam Batthyany je umro 1703., a vlastelinstvo je zadržala njegova udovica Eleonora, rođena Strattmann. Grofovi Erdödy ponovno nisu imali sredstava da ga otkupe. Pravni vlasnik tih posjeda Nikola Erdödy umro je 1706. pa je vlastelinstvo trebalo vratiti kraljevskom fisku. Vlastelinstvo su odmah počeli tražiti članovi drugih grana obitelji Erdödy. Zatražio ga je 1708. i Baltazar Patačić, ali je ono sve do 1734. ostalo u posjedu banove udovice. Tek tada je donesena presuda banskog sudbenog stola kojom je vlastelinstvo dosuđeno kraljevskom fisku.

Zastupnik kraljevskog fiska Antun Somšić izvršio je početkom kolovoza 1734., popis i procjenu svih ludbreških posjeda, iako se tome protivio prefekt grofice Eleonore Stjepan Taba. U parnicu s kraljevskim fiskom oko vlastelinstva uključili su se tada grofovi Ludvik i Karlo Batthyany kao nasljednici bana Adama Batthyanya. Na njih su 1741. svoja nasljedna prava prenijeli grofovi Nikola, Leopold i Rudolf Palffy od Erdöda, koji su u međuvremenu za to vlastelinstvo dobili darovnicu. Vladarica Marija Terezija je 1742. izdala nalog za uvođenje Ludovika i Karla Batthyanya u posjed vlastelinstva Ludbreg. U vlastelinstvo je bio uključen i posjed Karlovec, vraćen smrću Barijela Gotala fisku. Novi ludbreški gospodari otkupili su odmah i sve založene kurije plemića i proglasili vlastelinstvo posjedom koji se više ne može otuđivati.

Šume koje su mogli koristiti seljaci ludbreškog vlastelinstva sredinom 18. st

Vrijednost vlastelinstva povećala se već u 17. stoljeću zbog naseljavanja njegovih sela i općenitog oživljavanja gospodarskog potencijala. Grofica Suzana Ratkaj naselila je oko 1620. jedanaest obitelji u pusto selo Apatija. Naseljenicima je dala neke oranice i pravo da si slobodno krče. Grofica je svim kolonistima priznala status slobodnjaka. Čitavo je selo moralo plaćati kolektivnu rentu, a u slučaju potrebe morali su davati vojnu službu i raditi u tvrđavi. Kasnije je bilo određeno da moraju donositi u tvrđavu vodu i pripremati drva za vlastelinsku kuhinju. Grof Juraj Erdödy založio je 1661. koprivničkom vicekapetanu Lovri Jagatiću pusto selo Globočec, koji ga je naselio i priznao naseljenicima status slobodnjaka.

Plemić Januš Budor naselio je 1615. skupinu seljaka u selo Obrež koje se kasnije prozvalo Bolfan i oni su dobili status slobodnjaka. Na početku 17. stoljeća naselili su se pravoslavni stanovnici u pet ludbreških sela: Čukovcu, Ivancu, Dugoj Reci, Černoglavcu i Prkosu. Ta su sela do sredine 17. stoljeća bila u Slavonskoj krajini, a u sastav ludbreškog vlastelinstva vraćena su 1659. na zahtjev Ugarskog sabora. Bivši krajišnici na vlastelinstvu su dobili status slobodnjaka. Status slobodnjaka dobili su i naseljenici Mikševa sela, ali su ga do 1712. napustili.

Slobodnjaci

U druga nova ili obnovljena sela ludbreškog vlastelinstva kolonisti su se naseljavali kao kmetovi. U 17. stoljeću kmetovima su bila naseljena sela: Luka, Komarnica, Slokovec i Sigetec, a na početku 18. stoljeća Hrastovsko i Kučan. Prije smo naveli kako je vlastelinstvo 1598. imalo samo devet sela i trgovište. U tim je naseljima živjela 131 obitelj. Stoljeće kasnije, 1696. na vlastelinstvu je, uz trgovište, bilo 19 sela, a imalo je tek 397 podložnika. Prvi kolonisti na velikobukovečkom vlastelinstvu doselili su se u selo Sveti Petar.

Velikobukovečki posjed je imao velike mogućnosti za naseljavanje novih podložnika. To su feudalci nastojali iskoristiti. U Sv. Petar oko 1619. naselila se nova skupina seljaka koji su dobili slobodnjačku povelju. Franjo Sigismund Sekelj naselio je 1633. skupinu seljaka u pusto Novo Selo i dao im slobodnjačke povlastice. U selo Martinić naselilo se tada pet obitelji Vlaha. Istodobno se povećao broj kmetova u Velikom i Malom Bukovcu. Na cijelom se posjedu broj podložnika nastavio povećavati.

Naseljeno je selo Lunkovec, a njegovi stanovnici su također dobili status slobodnjaka. Posjedu je zatim priključeno selo Županec i dio kmetova iz Dubovice i Kapele. Godine 1737. imalo je već 239 podložnika, 3,8 puta više nego 1598. Feudalna podavanja slobodnjaka iz Svetog Petra i Novog Sela bila su određena ispravama o naseljavanju i urbarom iz 1645. Svaki slobodnjački posjed morao je godišnje platiti slobodnjački činž, ali slobodnjaci zato nisu morali obavljati tlaku. Svako je selište godišnje moralo davati samo četiri radnika. Oni su morali obavljati različite službe: sudjelovati u vlastelinskom lovu, prenositi vlastelinsku poštu, obavljati službu teklića, a u slučaju rata morali su kao vlastelinski vojnici ići u rat.

Svako selište je moralo još vlastelinu davati “darove” (2 kopuna, 12 jaja i jednu svinju). Godine 1613. umro je Fridrich Sekelj, a ugarski je palatin njegov velikobukovečki posjed darovao velikašu Ivanu Kegleviću, no palatinova darovnica bila je pravno neispravna. Kralj Matija II naredio je 1615. da se Veliki Bukovec oduzme Kegleviću i preda Franji Sigismundu Sekelju kao zakonitom nasljedniku pokojnog Fridricha. Kad je 1643. umro posljednji muški član obitelji Sekelj, Sigismund Fridrich, velikobukovečki je posjed zauzeo kraljevski fisk. Pokojnikova udovica Barbara Črnomeljska pokušala ga je prenijeti na svog zeta Petra Keglevića, ali nije u tome uspjela.

Kralj Ferdinand III. darovao je 1643. Veliki Bukovec i pripadna sela grofu Ivanu Draškoviću. Draškovići su velikobukovečki posjed pretvorili u značajno vlastelinstvo. Osim plemićke kurije u Velikom Bukovcu, njemu su pripadali podložnici u sedam sela i šuma Križančija. Ivan Drašković je 1680. godine dobio povlasticu da u V. Bukovcu može podići mitnicu. Obitelj Drašković bila je feudalni gospodar tih posjeda sve do 1848. godine.

Martijanečke posjede (veći dio) prikupio je koprivnički kapetan Ivan Wilchelm Globitzer, suprug Barbare Hassaghy, jedne od nasljednica posjeda. Kasnije je kupio još jedan dio od Katarine Hassaghy. Polovicu posjeda naslijedila je Globitzerova kći Katarina, udana za podbana Tomu Mikulića, a drugu polovicu je preuzela 1631.-1632. od njihovih držalaca. Podban Tomo Mikulić podigao je u Martijancu novi kaštel i na posjedima razvio svoje alodijalno gospodarstvo. Uz kaštel su tada pripadala sela: Martijanec, Vrbanovec, Novakovec, Goričica, Hrastovljan, Čičkovina, Gornja i Donja Poljana. Tim su posjedima priključeni Veliki i Mali Karlovec i još neka sela. Podban je oporukom 1649. svoje posjede razdijelio sinovima Aleksandru i Ladislavu. Ladislav je ubrzo umro i sve je posjede preuzeo Aleksandar. Godine 1657. izbio je skandal jer su se proširile glasine o njegovim nastranostima, pa je on pobjegao u Bosnu te je osuđen na smrt i zapljenu svih imanja. Martijanec su od kraljevskog fiska kupili plemići Gotali koji su ovaj posjed držali do 1740. kada ga je ponovo preuzeo kraljevski fisk, ali je već 1746. godine dodijeljen grofu Ivanu Patačiću.

Daće

Posjede Slanje i Križovljan stekli su početkom 17. stoljeća plemići Otmići. Oni su u Slanju podigli plemićku kuriju. Iza njih su taj posjed držali Zrinski, a čini se da je oko 1670. on prešao u posjed ludbreške vlastele. Početkom 18. stoljeća Slanje i Križovljan držali su Karolina rođ. Mondorf i njen muž Karlo Uchuberg. Tada je podignuta nova plemićka kurija u Slanju. Čini se da su kćeri barunice Mondorf Ana Marija i Marija Ana 1730. Slanje i Križovljan prodale Josipu Esterhazyju, ali je od sredine 18. stoljeća feudalni gospodar tih posjeda bio grof Ludovik Patačić. Posjed Karlovec držali su vlasnici Martijanca. Godine 1740. posjed je priključen ludbreškom vlastelinstvu. U Dubovici, Kapeli i Imbriovcu sredinom 17. stoljeća posjed su stekli plemići Vagići. Kad je 1725. umro posljednji muški član obitelji Vagić, taj je posjed bio popisan. Čitav posjed imao je samo 13 kmetova. Na vlastelinstvu Ludbreg i posjedima Veliki Bukovec i Martijanec slobodnjacima su naseljavana čitava sela. Slobodnjaci su bili nova kategorija podložnika. U težnji da u pusta sela privuku nove seljake, feudalci su im nudili i davali slobodnjačke povlastice. Slobodnjaci nisu bili slobodni seljaci. Plaćali su visoku novčanu daću, bili su jednako kao i kmetovi podložnici svog vlastelina. Sloboštine te kategorije zavisnih seljaka sastojale su se u tome što nisu morali davati poljoprivrednu tlaku.

Na početku 17. stoljeća počeli su se na ludbreškom vlastelinstvu stvarati mali plemićki posjedi koji su se nazivali plemićke kurije. Plemićki su posjedi nastajali tako da su vlasnici vlastelinstva zalagali pojedinim nižim i srednjim plemićima skupine kmetova, pusta selišta i različite poljoprivredne površine. Plemići su na selištima, koja su dobili u zalog, izgradili svoje kurije i organizirali vlastito alodijalno gospodarstvo. Tako su u granicama velikog ludbreškog vlastelinstva nastali mnogi mali feudalni posjedi. Zalaganje posjeda značilo je prenošenje prava njegova uživanja za određenu sumu novca.

Ta suma je mogla biti procijenjena vrijednost posjeda. Prihodi založenog posjeda, zapravo feudalna renta kmetova koji su na njemu živjeli, računali su se kao kamate na sumu koja je isplaćena vlasniku, a taj je pod propisanim uvjetima mogao vratiti primljeni novac i preuzeti posjed. Pritom je držaocu trebao platiti i sve investicije koje je u njega uložio. Vjerojatno je ludbreškim feudalcima neprekidno nedostajalo novca te su masovno zalagali svoje kmetove.

Stvaranje novih plemićkih posjeda u granicama vlastelinstva postalo je tim zalaganjima tako masovno da se može govoriti o svojevrsnom razgrađivanju starog vlastelinstva. Kurijalizacija je zapravo postala proces nastajanja novih feudalnih posjeda. Do raspadanja ludbreškog vlastelinstva na veliki broj malih i srednjih posjeda ipak nije došlo. Grofovi Ludovik i Karlo Batthyany otkupili su 1739. gotovo sve založene posjede (plemićke kurije) i Ludbreg ponovo organizirali kao centralizirano gospodarstvo. Nastajanje plemićkih posjeda na vlastelinstvu nipošto nije predstavljalo neku gospodarsku krizu. Naprotiv, ti su posjedi bili izraz gospodarskog jačanja. Preko njih su angažirani prirodni potencijali na području vlastelinstva, ali je istodobno vršena i intenzifikacija korištenja neposrednih proizvođača.

Porez

Trgovište Ludbreg na početku 17. stoljeća više nije imalo karakter gradskog naselja. Njegovi su stanovnici pretvoreni u kmetove i želire te se po svom pravnom položaju nisu razlikovali od kmetova po selima. Tada su se u trgovištu počele stvarati plemićke kurije. Prema urbaru iz 1712. ludbreški su kmetovi vlastelinu plaćali četiri novčane daće. Osnovna novčana daća “činž sv. Martina ili selišni činž” plaćala se ovisno o veličini seljačkih posjeda (selišta). U Ludbregu je poluselište moralo platiti 40, a u selima Sv. Đurđu, Obranjkovcu, Prilesu, Luki i Komarnici 50, dok je isti posjed u Sesvetama i Strugi plaćao 36 denara. Druga novčana daća plaćala se za drva. Njeno značenje nije potpuno jasno. Najvjerojatnije je bila novčani otkup za uobičajenu dužnost kmetova da vlastelinu nasijeku i dovezu voz drva. Svaki je seljački posjed, bez obzira na veličinu, morao plaćati 40 denara. Vlastelin je tom daćom dobivao više novca nego selišnim činžem. Treća novčana daća nazivala se straževina. Ona je najvjerojatnije uvedena u prvoj polovici 16. stoljeća za uzdržavanje vlastelinske posade. Plaćala se prema veličini selišta: čitavo je selište moralo davati 10, poluselište 5, a četvrtselište 2,5 denara.

Četvrtu novčanu daću podložnici su plaćali kao naknadu za crkvenu desetinu koja se nije pobirala u naturi, već se plaćala u paušalnom iznosu ovisno o veličini selišta. Čitavo je selište moralo plaćati 16, poluselište 8 denara desetine, itd. Želiri, koji su na vlastelinstvu činili dosta brojnu skupinu podložnika, plaćali su desetinu 2-4 denara. Sve četiri vlastelinske daće opterećivale su kmetsko selište 130-166 denara. Ali kako nijedan kmet nije posjedovao čitavo selište, konkretni iznosi tih daća bili su manji. Tridesetih godina 18. stoljeća sve četiri daće svedene su u jedinstveno selišno podavanje. Krajem 17. i u prvoj polovici 18. stoljeća najveće novčano podavanje ludbreških kmetova bio je porez. Ludbreškom je vlastelinstvu razrezivano 15 poreznih dimova. Kako su se u jedan porezni dim računala 4 selišna ili 12 želirskih posjeda, svako je selište trebalo plaćati oko 10 forinti. Naturalna renta ludbreških kmetova također se sastojala iz više daća.

Ludbreški vlastelini uživali su također i regalna prava koja su se inače dobivala isključivo kraljevskim darovnicama. Tako se od regalnih prava npr. 1360. spominje pravo pobiranja mitničarine na Bednji i pravo pobiranja brodarine za prijelaz na Dravi. Godine 1461. na ludbreškom vlastelinstvu su postojale tri mitnice: u trgovištu, na Dravi i Plitvici. Te mitnice se spominju i 1626. godine. U 18. stoljeću vlastelinstvo je držalo mitnicu samo u ludbreškom trgovištu. Ludbreško vlastelinstvo još je u srednjem vijeku uživalo sajamsko pravo. Od sajamske daće bila je važnija vlastelinska monopolna prodaja vina na sajmovima. Kralj Franjo II. izdao je 1793. ludbreškom vlastelinu Ludoviku Batthyanyju novi sajamski privilegij kojim su se u trgovištu Ludbreg mogla godišnje održavati četiri sajma.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI