Svakom selu laptop, bakice nemaju novac za bus da bi čekale u redovima na nepotrebnim šalterima

Podravski list profile

Razgovarao: Hrvoje Šlabek

Ugledni križevački odvjetnik Mladen Klasić reći će da su odvjetnici, nakon bankara, najomraženija profesija u svijetu, što zbog nečasnih postupaka nekih kolega, što zbog predrasuda i neznanja koje vlada o odvjetništvu kao plemenitom i časnom zanimanju. Jedan od punktova na kojima se ispoljava to advokatsko „viteštvo“ jest besplatna pravna pomoć koju odvjetnici pružaju ljudima sa skromnim materijalnim mogućnostima. Klasić je jedan od „prvoboraca“ besplatne pravne pomoći još u bivšoj državi. Osim što je dopredsjednik Hrvatske odvjetničke komore, on je danas član državnog  povjerenstva za primjenu i praćenje Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći i s te pozicije govori kako o aktualnoj situaciji u vezi s tim institutom, tako i o promjenama koje predlaže da bi besplatna pravna pomoć bila dostupnija i dohvatljivija još širem krugu potrebitih.

PL: Zašto bi uopće trebala postojati besplatna pravna pomoć za člana društva koji si ne može platiti odvjetnika?

– U organiziranom društvu postoji nešto što se zove vladavina prava. S jedne strane imate državni aparat, a s druge pojedinca, građanina. Svaki pojedinac sam odlučuje hoće li ići u zaštitu svojih prava ako su mu narušena i tu je prag osjetljivosti različit. Postoji i ekonomski aspekt, odnosno pojedinac odlučuje hoće li i koliko potrošiti na zaštitu svog prava. Usporedimo to sa širokim gumama na automobilu, za koje morate doplatiti. Nekome je stalo do boljih performansa koje donose široke gume, a nekome nije, dobre su mu one koje ima. No, ako dođemo do toga da će materijalni aspekt presuđivati o tome hoće li tko štititi svoja prava ili ne, onda je to kriza države. I zbog toga sve države od pamtivijeka imaju odvjetnički rad pro bono, rad bez naknade za određene šire slojeve. Povijesno, on nije bio organiziran od strane države, nego je bio dio odvjetničke časti i kodeksa, a sama procjena koga će se zastupati pro bono bila je povjerena odvjetniku. S pojavom poreza, organizaciju besplatne pravne pomoći preuzela je država.

PL: Vi ste među ‘pionirima’ besplatne pravne pomoći u nas. Kako je to funkcioniralo nekad, a kako funkcionira sada?

– Prije je besplatnu pravnu pomoć pružao sud. Postojali su uredovni dani, za kojih je stranka došla na upisnik i navela svoj problem te je bila dodijeljena sucu ili vježbeniku, koji bi za stranku uzeo podatke i napisao, primjerice, tužbu. To je napušteno polovicom 90-ih godina jer su bile moguće situacije da sudac koji je donio neku presudu na tu presudu u nečije ime piše žalbu. Moj prvi kontakt s besplatnom pravnom pomoći bio je dok sam kao mladi pravnik, koji je počeo raditi 1979. godine, pružao pravnu pomoć članovima sindikata, uglavnom iz područja radnog prava. Kada se krenulo u proces pregovaranja o pridruživanju Hrvatske europskoj uniji, predmetom pregovora bilo je i pitanje organizacije besplatne pravne pomoći. Tada se krenulo u izradu zakona, a ja sam od strane Hrvatske odvjetničke komore bio delegiran u stručni tim Ministarstva pravosuđa koji ga je izradio.

Mladen Klasić dopredsjednik je Hrvatske odvjetničke komore / Nikola Wolf

PL: Tko ima pravo na besplatnu pravnu pomoć?

– Trenutno u Hrvatskoj postoje tri odvojena sustava. Jedan je određen zakonom koji se tiče svih građana i u kojemu građani slabijeg imovinskog stanja, koji si sami ne mogu priuštiti odvjetnika bez opasnosti za svoje uzdržavanje, dobivaju besplatnu pravnu pomoć za određene vrste postupaka. Takva pomoć ne može se dobiti za sporove velike vrijednosti, u kojima se može dogovoriti naknada za zastupanje u odnosu na uspjeh u sporu. Prosudbu o tome ima li pojedinac pravo na pomoć donosi ured državne uprave. Osim toga, Hrvatska odvjetnička komora propisala je rad pro bono s jedne strane za stradalnike Domovinskog rata te, s druge, za svu djecu do 18. godine života za ostvarivanje prava očinstva, alimentacije i sličnoga. Imali smo situaciju da su djeca u potpunosti bila izvan sustava besplatne pravne pomoći, no to smo u predsjedništvu Komore promijenili u suradnji s tadašnjom pravobraniteljicom za prava djece Milom Jelavić.

PL: Raspolažete li podacima koliko se, uopće, institut besplatne pravne pomoći sada konzumira?

– Na dva upita Ministarstvu pravosuđa o tome koliko je u prethodnoj godini država refundirala odvjetnicima na ime besplatne pravne pomoći nisam dobio podatak. Ja to odoka ne mogu procijeniti. Mogu vam reći da odvjetnici počesto i ne daju zahtjev državi za ‘refundiranjem’ besplatne pravne pomoći budući da se radi o kompliciranoj proceduri, tako da podatak koji imamo u Odvjetničkoj komori, da se na godišnjoj razini besplatna pravna pomoć pruža u oko 1000 slučajeva, nije sveobuhvatan, ali točan broj neće biti mnogo veći. Kad gledate broj ljudi u sustavu socijalne pomoći i kad gledate ukupan broj godišnjeg priliva predmeta na sudove, a on se kreće oko milijun i sto tisuća, onda držim da su ljudi apsolutno neinformirani o mogućnosti koju imaju i da se zbog toga stvara idilična slika da je sve u redu.

PL: Je li i postupak dobivanja besplatne pravne pomoći kompliciran za one koji je žele dobiti?

– Uzmimo da je ta osoba iz Kalnika. Ona mora doći u Ured državne uprave u Koprivnicu – a valja znati da su autobusne veze narušene – te popuniti obrazac i dostaviti određenu dokumentaciju. Ako je nešto propustio dostaviti, morat će ponovno u Koprivnicu. Ako mu ured dopusti besplatnu pravnu pomoć i odredi odvjetnika iz Križevaca, ta će osoba morati doći u Križevce k odvjetniku i tek tada može početi uživati pomoć.

PL: Kakve biste promjene vi predložili?

– Dakle, postoji veliki broj ljudi koji ne znaju svoja prava, a nitko ih ne educira. Zar ne bi bilo logično da u svakom mjesnom odboru postoji osoba, možda i volonter, koja bi, primjerice, dvaput tjedno primala stranke, prepoznala koja bi mogla aplicirati za besplatnu pravnu pomoć, prikupila potrebne podatke i onda elektroničkim putem to poslala uredu državne uprave? Također bi bilo logično da to mogu činiti i sami odvjetnici, koji znaju prepoznati tko je u stanju ugroženosti te ga uputiti u pravo besplatne pravne pomoći. Na taj bi način došlo se do realne slike socijalne ugroženosti naših ljudi i njihove stvarne potrebe za pravnom pomoći. Osim toga, kad ljudi u glavama afirmiraju to da imaju prava, onda će i njihov stav prema sadašnjosti biti drugačiji. Ljudi ne znaju kakva sve prava imaju, ali su spremni tvrditi da su obespravljeni. A onaj tko bi mu trebao osigurati prava –  to je država – sretan je da netko ne koristi prava, jer onda nema problema. Kad smo radili sadašnji zakon, procedura je možda bila u redu, ali na današnjoj razini informatizacije to više nije. Za moj prijedlog bio bi potreban samo po jedan laptop u svakom mjesnom odboru. Ne bi bilo šaltera, silnih redova i bake koja mora potrošiti 100 kuna na autobus, a nema taj novac.

  • Podijeli na društvenim mrežama
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
  • Najnovije vijesti

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati.
Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. Pravila privatnosti