Tena: Odluka o odlasku iz Podravke bila je moja i zadovoljna sam izborom

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Tena Petika je s 18 godina napustila rodnu Koprivnicu i Hrvatsku te je počela graditi svoju rukometnu karijeru u Mađarskoj. Prošle su već više od dvije godine, a kći slavne Snježane Petike već je promijenila dva kluba, nakon Kisvarde otišla je u Bekescsabu.

Tena (u sredini)

– Nije mi bilo ni na kraj pameti da ću tako brzo završiti u inozemstvu. Za mene je plan uvijek bio nastaviti školovanje u Hrvatskoj, nadala sam se da bih mogla nastaviti maminim stopama i afirmirati se kao igračica u Podravki, klubu u kojem sam odrasla, no mislim da život nikada ne ispadne onako kako mi to zamišljamo. Sve u svemu, zadovoljna sam sa svojim izborom i time gdje sam sad i što radim. Mislim da me rani odlazak od kuće oblikovao u osobu koja sam danas – rekla nam je Tena Petika.

U inozemstvu je stekla nova iskustva.

– Iako je Mađarska blizu Hrvatskoj, mogu potvrditi da je mentalitet potpuno drugačiji. Za sebe mislim da sam veoma prilagodljiva osoba te da se lako adaptiram na svaku situaciju. Ovdje sam upoznala mnogo ljudi s kojima sam jako bliska, odlično su me prihvatili i dobro se osjećam.

Otišla si iz Podravke iako si bila označena velikim talentom. Je li ti danas žao što je to tako ispalo?

– Zna mi se dogoditi da ponekad razmišljam kako bi mi bilo da sam ostala. Naravno da uz Podravku vežem puno lijepih uspomena, ali ne žalim ni za čime. Drago mi je da sam donijela odluku da se okušam u inozemstvu.

Što je to zapravo bilo; jesi li ti htjela otići, ili te klub više nije htio zadržati?

– Uz moj odlazak vežu se razne priče. Ne znam jesu li me htjeli zadržati ili ne, ali odluka da odem je bila moja. Nakon odlične igre na turniru u Mađarskoj dobila sam ponudu da odem tamo igrati i to sam prihvatila.

U kojoj ti je mjeri činjenica da imaš slavnu i poznatu majku bila opterećenje u rukometnom odrastanju?

– To što imam poznatu mamu za mene nikada nije nosilo nikakve privilegije. U jednu ruku bilo bi mi puno lakše da mi majka nije bila to što je bila. No, većinu onoga što znam o rukometu naučila sam od nje. Bila je vrhunska igračica, a danas je vrhunska trenerica i njeni rezultati stoje iza nje.

Gdje je bio problem sa Zlatkom Saračevićem?

– Ja s njim nisam imala nikakav problem. Smatram ga vrlo karizmatičnom osobom i vrhunskim igračem. On je mislio da ja ne slušam njega, nego mamu. To je najviše utjecalo na naš odnos. Od nje nikada nisam čula ništa loše o njemu, a i da jesam, imam svoju glavu i sama donosim svoje odluke. Oduvijek sam bila takva i ljudi koji me poznaju to najbolje znaju. Žao mi je što je tako ispalo, jer sam vjerojatno i od njega mogla ponešto naučiti.

Kakva je mađarska liga?

– To je najjača liga u ženskom rukometu. Svatko svakoga može pobijediti, svaka utakmica je novi izazov. Tu se svemu pristupa jako profesionalno i mogu reći da Mađari stvarno žive za rukomet.

Kakvi su klubovi Kisvarda i Bekescsaba? Koji su ciljevi tvoje ekipe u ovoj sezoni?

– Ove sezone sve mi je puno lakše. Bekescsaba je klub s dugom tradicijom i to se vidi u svemu. Prije nekoliko dana preuzeli smo renoviranu dvoranu koja je stvarno vrhunska. Što se tiče ekipe, jako sam zadovoljna trenerom, njegovim pristupom i strpljenjem te s treninzima. Nemamo određeni cilj, jako smo mlada ekipa. Svaki trening dajemo sve od sebe, željne smo dokazivanja i iz treninga u trening rastemo. Bitno nam je da igramo i skupljamo iskustvo.

Doduše, to u ovoj pandemijskoj godini ide malo teže.

– Dosad sam u ovoj sezoni odigrala samo četiri utakmice. U početku je plan bio da igramo srijeda-nedjelja, ali se uvođenjem obaveznog testiranja sve to poremetilo te je 95% utakmica u listopadu i studenome odgođeno. Posljednja utakmica koju smo mi odigrali bila je 9. listopada…

Kako je u stranoj zemlji dok se mora u karantenu?

– Dosad smo dvaput bili u 10-dnevnoj karanteni te dvaput nešto kraće. U karanteni kuham, čistim, učim, čitam… Uvijek nađem nešto za raditi. Kad mi je dosadno, zovem svoje ili se čujem s prijateljima. Već sam navikla biti u karanteni.

Nedostaje li ti Koprivnica? Koliko često uopće stigneš doći doma?

– Trenutno mi Koprivnica jako nedostaje. Otišla sam početkom srpnja i od tada nisam bila doma zbog ove situacije s Covidom-19. S roditeljima se čujem svaki dan pa makar na 10 minuta, ali s bratom to ide malo rjeđe. Ima 16 godina i u svom je filmu, ali kad se čujemo obavezno moram slušati o svim gimnazijskim mukama – smije se Tena.

Ona je završila gimnaziju, te je upisala studij Marketinga, društvenih medija i odnosa s javnošću na fakultetu DOBA u Mariboru.

– Ispite iz prve godine sam dala u roku tako da sam imala zasluženu dvomjesečnu stanku. Počela sam s drugom godinom i trenutno muku mučim s Pravom, ali zadovoljna sam kako sve usklađujem.

Kakvi su ti daljnji rukometni planovi i ambicije?

– Svaki sportaš teži boljemu. Naučila sam da ne radim nikakve planove jer uvijek ispadne drugačije. Trenutni plan mi je da dajem sto posto na svakom treningu i u svakoj utakmici, da šutim i radim, pa ćemo vidjeti što će mi to donijeti – zaključuje Tena Petika.

Zaželjela sam se mlinci i štrukli!

Otkrila nam je Tena što joj u Mađarskoj najteže pada.

– Hrana! Na nju se još nisam priviknula. Nedostaje mi tatino i mamino kuhanje, a od hrvatskih specijaliteta zaželjela sam se mlinci i štrukli. Sama najbolje pripremam tortilje, a uspjela sam smotati i sushi.

Kaže kako se u životu uvijek pronađe vremena za ono što se želi.

– Volim čitati sportske biografije, najdraža do sad mi je ona o Draženu Petroviću. Najdraža za pogledati mi je Netflixova serija “Last dance” o karijeri Michaela Jordana. Slušam sve, naučila sam čak i nekoliko mađarskih pjesama.

Imaš li uzore u životu?

– Životni uzor su mi roditelji jer su sve u životu podredili bratu i meni kako bi nama bilo bolje. Što se tiče sportskih uzora, nemam uzor po igri nego po mentalitetu, a to su definitivno Michael Jordan i Cristiano Ronaldo, koji je i s 35 godina u vrhu.

Gdje se vidiš za 10 godina?

– Ne znam gdje se vidim sutra, možda opet završim u karanteni, a kamoli za 10 godina! Šalu na stranu, što god radila, cilj mi je biti zadovoljna sama sa sobom te da budem sto posto posvećena onome čime se bavim. Kad bih mogla birati, igrala bih rukomet na vrhunskoj razini i završila faks te napisala doktorat, ali nikad ne znaš što ti život nosi…

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI