Teško razdoblje: Pustošenja su uništila mnoga sela, neka čak više nikad nisu naseljena

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše: Dr. Hrvoje Petrić

Ludbreg i okolica od 30-ih godina pa sve do kraja 16. stoljeća proživljavali su teško razdoblje s dubokim utjecajem protuosmanskih ratova. Prva velika provala Osmanlija u ovo područje zabilježena je 1532. godine. Nakon neuspjeha kod Köszega, turska je vojska na povratku kod Vinice provalila u Podravinu te opustošila područje oko Rasinje, gdje se razdvojila u dvije skupine. Novi zabilježeni turski napad na ovo područje dogodio se 1541. godine kada je turska vojska plijenila i pljačkala sve do Varaždina.

Nakon zauzimanja Virovitice 1552. godine Osmanlije su namjeravale nastaviti ofenzivu dalje na Koprivnicu, Ludbreg i Varaždin. Početkom listopada te godine Osmanlije su ozbiljno odlučile napasti ovaj kraj te su sa oko 6000 vojnika provalili preko posjeda Herbortije (južno od Rasinje) sve do Vinice. lako je tu vojsku nedaleko Maruševca potukao Nikola Zrinski, ona je još jednom između ostalih područja opustošila i ludbreški kraj.

Posljedice osmanskih osvajanja u ludbreškom kraju (autorica karte Ružica Vuk)

Novi val pustošenja u Podravini započeo je 70-ih godina. Posebno su velika bila 1575. i 1576. godine, ali događali su se i mnogobrojni manji naleti koji nisu zabilježeni, a također su predstavljali razaranja i pljačke. O posljedicama tih pohoda za gospodarstvo i demografsku situaciju u ludbreškoj Podravini sačuvani su podaci za sva vlastelinstva i posjede, o čemu će kasnije biti više riječi. Za obranu od Osmanlija u Podravini je uspostavljeno više protuosmanskih utvrda.

Prema jednom popisu vojske u slavonskim graničnim utvrdama, godine 1554. u Ludbregu je bilo raspoređeno 50 konjanika, uz stalne vojne posade smještene u utvrdama na slavonskoj granici i stanovit broj pokretne vojske koja je održavala straže po gorama, na putovima ili riječnim prijelazima te prenosila poštu. Zapovjednik konjaništva u Ludbregu bio je Ivan Margetić. Broj posade u pojedinim se utvrdama stalno mijenjao jer su se vojnici prema potrebi prebacivali na ugroženije položaje.

Provala preko Drave

U Ludbregu se 1556. godine nalazilo 25 lakih konjanika i 40 haramija pa su štajerski staleži naložili da se tamo smjesti još 30 teških konjanika. Iste godine Stjepan Thuroczy de Ludbreg potvrdio je da je od ratnog blagajnika štajerskih staleža primio plaću za 20 konjanika s kojima je sudjelovao u obrani Koprivnice. Godine 1562. javio je tadašnji zapovjednik slavonske granice Ivan Lenković iz Varaždina da se kod Požege, koju su Turci ponovo utvrdili, skuplja velika vojska, a Osmanlije svugdje prodiru pa su kod Ludbrega zarobili 20 ljudi. Prigodom novačenja u Ludbregu saznaje se kako je tamo bilo smješteno 30 konjanika i 50 haramija pod vojvodom Anatolom Kopinskim. Godine 1571. javio je pukovnik Vid Halek, novi zapovjednik granice, kako je neki Osmanlija Krek sa svojim ljudima pustošio oko Drave, ali ga je kod Ludbrega potukao koprivnički vojvoda. Borbe oko Ludbrega trajale su i 1572. godine pa Thuroczy dobiva plaću za 20 vojnika.

Osmanlije su prešle zimi preko smrznute Drave, a ludbreški haramijski vojvoda Kopinski poduzeo je zajedno s koprivničkim zapovjednikom Hansom Globitzerom vojne akcije mimo naredbi zapovjednika Haleka. Globitzer se svojom samovoljom zamjerio vojvodama, haramijama i banu Krsti Ungnadu. On je otimao tuđa imanja, npr. Petru Ratkaju je oteo Rasinju i Martijanec sa svim što je tim posjedima pripadalo. Štajerski staleži tražili su da se on ukloni iz Koprivnice, a vojvode iz Ludbrega i Drnja mole da im se oprosti što su slušali Globitzera.

Dvorac u Ludbregu

Godine 1574. u svom izvješću staležima u Grazu tužio se Halek da su vojnici zajedno s obiteljima slabo plaćeni, a doživjeli su velike štete, osobito oni uz Dravu te u Rasinji i Martijancu, a svi su vrijedni vojnici i pošteni ljudi, samo su na žalost slabije naoružani od Osmanlija. Godine 1575. javio je zapovjednik Halek nadvojvodi u Graz da je dodijelio dodatne konjanike Koprivnici i Ludbregu. U Ludbregu ih je tada bilo samo trideset, a trebalo bi ih biti više od pedeset. Iste godine na području Ludbrega unovačeno je 80 vojnika, ali je Halek morao posade prerazmještati u pojedine kaštele prema potrebi. Godine 1576. prema popisu vojnih posada Ludbreg je uz Remetinec (kod Novog Marofa), Varaždinske Toplice i Rasinju spadao pod upravu Varaždinske kapetanije, no već se iduće 1577. spominje kao jedna od utvrda koprivničke kapetanije. Uz Ludbreg, tada su pod upravu koprivničkog kapetana spadale i utvrde: Drnje, Đelekovec, Novigrad, Đurđevac, Topolovac, Cirkvena i Apatovec.

Od 1578. godine na ovom području nalazili su se i njemački vojnici pa je ludbreški vojvoda zapovijedao s 50 vojnika regrutiranih u istočnoj Štajerskoj u predjelu Vorau. Godine 1580. zapovjednik granice Halek javio je u Graz o velikoj bici s Osmanlijama koju su vodili Zrinski i Batthyany kod Ludbrega. Borbe u ovom dijelu granice nisu jenjavale ni 1581. godine kada je tajnik štajerskih staleža Sebastijan Speidl vršio isplatu vojnika i tražio da se Nikoli Banfyu da više oružja, napose duplih kukača i jedan top falkonet kako bi mogao braniti kaštel Ludbreg. Dvije godine kasnije u Ludbregu su stacionirani husari i arkebuziri, no snabdijevanje i ishrana posade bila je vrlo slaba.

Jaka posada

Zapovjednik Halek tužio se na neposlušnost domaćih zapovjednika, napose na  ludbrešku obitelj Thuroczy. U svom izvješću naglasio je kako je Ludbreg bio izvrstan ključni položaj za Varaždinsko polje. Kada je Halek inspicirao granicu, pojačao je posadu u Ludbregu. Nakon smrti Vida Haleka naslijedio ga je na položaju zapovjednika granice Friedrich Trautmansdorf. On je pregledavao granicu 1592. godine i konstatirao da u Ludbregu ima 24 duple kukače i četiri topa na kotačima te puščanog praha i olova, ali da bi ovu važnu tvrđavu na prilazu u Varaždinsko polje trebalo jače snabdijevati posadom, a ne vojnike stalno premještati. Koprivnički zapovjednik Stjepan Grässwein tužio se na nerazumijevanje vlasnika ludbreške utvrde – braću Thuroczy – koji se ne slažu sa haramijama.

Istodobno su se braća Thuroczy iz Ludbrega tužili nadvojvodi naglašavajući svoju vjernu službu za obranu ovog kraja. Oni su optužili kapetana Grässweina kako im je stalno odvlačio haramije iz Ludbrega na druga bojišta, te su molili da im se iz varaždinske oružane da više oružja i streljiva, posebice jedan top falkonet u zamjenu za jedan bakreni koji je bio razbijen. U zadnjem desetljeću 16. stoljeća ludbrešku posadu dopunilo je više arkebuzira (vrsta vojnika). Ludbreg je i dalje spadao pod koprivničku kapetaniju. Posade su još pojačane pa je Turczy imao 50 konjanika. Haramijama ludbreške utvrde zapovijedao je vojvoda Urban Kopinski. Njemački arkebuziri nalazili su se u Ludbregu još 1600. godine pod zapovjedništvom Eibisvvalda, dok je nad 50 haramija zapovijedao vojvoda Ilija Jurašinović.

Početkom 17. stoljeća Ludbreg je još uvijek imao jaku posadu haramija pod vojvodama Ivanom od Valesinca i Radulom Jurašinovićem i njemačke arkebuzire, no posada se s vremenom postepeno smanjivala. Prije je navedeno da je vlastelinstvo Ludbreg 1520. godine imalo 210 poreznih dimova. Taj se broj nakon pustošenja 40-ih i 50-ih godina smanjio za više od šest puta. Godine 1543. Ludbreg je pretvoren u obrambenu tvrđavu, a braća Stjepan, Bernard i Gabrijel Turoczy imali su na čitavom vlastelinstvu samo 30 poreznih dimova.

U pustošenjima 70-ih godina njihov se broj i dalje smanjivao. Godine 1573. “zbog straha od neprijatelja” opustjelo je još 11 dimova. Čitavo ludbreško vlastelinstvo imalo je 1596. godine samo osam poreznih dimova. Godine 1598. na vlastelinstvu je živjela 131 obitelj zavisnih seljaka. Od toga je 55 obitelji stanovalo u trgovištu, ali status građana imale su samo 22 obitelji. U polupusto trgovište naselili su se iz okolnih sela skupine kmetova i želira, vjerojatno zbog zaštite koju je pružala ludbreška utvrda. Ostalih 76 obitelji živjelo je u selima: Poljanec, Sesvete, Janušovec, Struga, Priles, Đurđ, Obrankovec, Selnik i Hrženica.

Osmanska pustošenja uništila su naselja: Siget, Globoki, Veliki Segenj, Mali Segenj, Podgrađe, Hrasti, Serafinovec, Pongračavec, Kardušovec, Luka, Černoglavec, Dajmonovec, Kiletinec, Viškovec, Brezovec, Jazvinec, Gregorovec, Slokovec, Apatija, Novakovec i Cremošno, dio tih sela zauvijek je nestao.

Nekadašnje bednjansko vlastelinstvo pretvorilo se u 16. stoljeću u posjed Veliki Bukovec. U vihoru ratnih zbivanja nakon 1530. uništena je plemićka kurija u Novoj Vesi i raseljen veći dio kmetova. Sredinom 16. stoljeća sagrađena je utvrda u Velikom Bukovcu koja je služila kao pribježište za okolno stanovništvo. God. 1554. zajedno s Kapelom i Dubovicom imalo je samo 15 poreznih dimova, a posjedovali su ga plemići Ivan Pechy, Ladislav Pezery, Matija Sybryk, Mihajlo Zenthgyergvari i Ambroz Gregorijanec.

To su bili nasljednici Frodnohara po ženskoj liniji te je njihova posjedovna prava osporio kraljevski fisk. Kralj Ferdinand je 1555. bukovečke posjede, iako su bili gotovo pusti, darovao Mihajlu Tinodiju, službeniku štajerskog velikaša Luke Sekelja, ali on nije uspio ući u njihov stvarni posjed. Bukovec su i dalje držali Frodnoharovi nasljednici.

Tinodi je 1574. prava iz kraljevske darovnice prenio na Jakoba i Mihajla Sekelja, koji su raspolagali s dovoljno sredstava da protiv nelegalnih vlasnika povedu parnicu. Spor je riješen u korist Sekelja i oni su 1579. uvedeni u posjede. Samo selo, koje se kasnije prozvalo Županec, uspio je zadržati Ivan Županić, jedan od prijašnjih suvlasnika.

Velikobukovački posjed

Stanje velikobukovečkih posjeda opisao je 1562. sin Katarine (rođ. Frodnohar) Ivan Fičur, kad je prodavao svoje dijelove Ivanu Pechyju. Fičur navodi da je kaštel u Bednji potpuno pust, a također i njegovi dijelovi sela Velikog i Malog Bukovca, Ostrožana, Segovine, Gradeca i Vrbinca, također zbog okrutnosti Turaka. Fičur je stanje svog posjeda opisao vjerojatno zato da bi bila jasna cijena za koju ga je prodao (dva konja sa sedlima i 61 forintu i 77 denara u gotovom).

Slično je stanje bilo i na drugim dijelovima velikobukovečkog posjeda. Godine 1570. imao je 15 dimova, ali su već 1573. Osmanlije opustošile četiri dima. Godine 1576. dva su dima popalili turski Vlasi. Jakob i Mihajlo Sekelj uvedeni su 1579. u posjed koji je imao samo šest poreznih dimova, ali su u doba turskih napada na njemu potpuno opustjela sela Petrovčan, Novo Selo (Ves), Ostrožan, Segovina, Torčec, Kilijanovec, Remetinci, Gradec, Hlebovec i Sv. Petar.

Oko 1598. na bukovečkim posjedima pojavili su se novi doseljenici. U pustom selu Sv. Petar naselilo se 15 novih kuća, tako da je čitav posjed imao 63 podložnika. Plemićki posjed Karlovec imao je sredinom 16. stoljeća samo pet poreznih dimova. Broj se podložnika do 1570. povećao na 9,5 dimova, ali se ubrzo dio kmetova raselio. God. 1573. zbog migracije bilo je pusto 6,5 dimova, a 1596. bila su naseljena tri dima na kojima je 1598. godine živjelo 18 kmetova.

Posjedi Martijanca opustošeni su sredinom 16. stoljeća. Obitelj Hassaghy posjedovala je 1566.-82. na njemu samo 6-8 dimova. Na kraju stoljeća čitav je posjed imao 15 dimova, odnosno 108 kmetova i inkvilina, a držali su ga nasljednici obitelji Hassaghy po ženskoj liniji: koprivnički kapetan Ivan Globyczer, Emerik Nyari, Franjo Keczer i Urban Kupinski.

Posjedi Slanje i Križovljan imali su početkom 16. stoljeća oko 55 poreznih dimova, oba su sela 40-ih godina toliko opustošena da se više nisu upisivala u porezne registre. Ponovo su naseljena krajem 16. stoljeća. Godine 1598. u oba sela živjela je 51 obitelj.

Teško stanje u ludbreškom kraju dovelo je 1572. godine do seljačke bune na ludbreškom vlastelinstvu. Ludbreški kmetovi provalili su u tvrđavu Ludbreg i zauzeli ju. O tome kako je buna završila ne znamo ništa, osim da je hrvatski sabor zaključio da se pobunjeni seljaci kazne, a posebno da ih kazni upravitelj tvrđave.

Gospodari Ludbrega

Gospodari Ludbrega uspjeli su u drugoj polovici 16. stoljeća proširiti svoje posjede. Ivan Turoczy je preko svoje supruge Ane, rođene Gyulay, 1567. naslijedio dio vlastelinstva Vinice i Belca. Na kraju 16. i početku 17. stoljeća sva ta vlastelinstva držao je Benedikt Turoczy koji je 16. veljače 1615. postavljen za hrvatskog bana. Benedikt se oženio sa Suzanom Ratkaj 1594. Nastojao je materijalno osigurati svoju suprugu pa joj je 1608. založio čitavo ludbreško vlastelinstvo. Protiv ugovora o zalaganju odmah je uložila prosvjed Benediktova sestra Sara, udana za nižeg plemića Jurja Dvorničića. Čini se da je ona ranije isključena iz nasljedstva, ali bratov dokument o zalaganju vlastelinstva supruzi nije uspjela poništiti.

Njega je potvrdio kralj Rudolf II. 1607. godine. Benedikt Turoczy banovao je manje od dvije godine. Umro je 1616., a sahranjen je u župnoj crkvi u Vinici. Njegove je posjede u ime maloljetnog sina Nikole zadržala udovica Suzana Ratkaj. Uspjela je da joj kralj uz Ludbreg prizna i ostale Turoczyjeve posjede, ali tih se posjeda nisu htjeli odreći ni nasljednici Sare Turoczy: njezin sin Gabrijel Dvorničić i kći Magdalena, udana Niczky. Uspjeli su da im kralj 1626. dodijeli njihov dio, ali do diobe ipak nije došlo jer je vlastelinstvo zadržala banova udovica. Početkom 1630. umro je maloljetni Nikola Turoczy.

Njegova je smrt ponovno aktualizirala pitanje vlasništva nad ludbreškim vlastelinstvom i ostalim obiteljskim posjedima. Nikola je bio posljednji muški nasljednik u obitelji te su se posjedi trebali vratiti kraljevskom fisku. Na posjede obitelji Turoczy imala je pretenzije banova kći Barbara udana za grofa Wolffganga Erdödyja. Njih je međutim i dalje držala udovica Suzana. Godine 1636. za Ludbreg i Belec podoban Tomo Mikulić uspio je dobiti darovnicu, što je situaciju zakompliciralo. Podoban Tomo Mikulić i Turoczyjevi nasljednici postigli su ipak kompromis: Mikulić se odrekao ludbreškog vlastelinstva, a njemu su Suzana i njena kći priznale posjedovanje Belca.

Kada je sporazum potvrdio kralj Ferdinand II, Barbara Turoczy mogla je dobiti svoje nasljeđe. Barbara i njen suprug Wolffgang Erdödy 1638. službeno su uvedeni u posjed ludbreškog vlastelinstva. Erdödy su Ludbreg posjedovali do kraja stoljeća. Wolffganga je naslijedio Juraj Erdödy oženjen groficom Elizabetom Keglević. Nakon njegove smrti (1674.) vlastelinstvom je neko vrijeme, u ime sina Franje i kćeri Ane Kristine, upravljala udovica Elizabeta.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI