Torčanci nisu htjeli sudjelovati u gradnji drnjanske crkve pa su si izgradili kapelicu

Piše dr. Hrvoje Petrić

Nije poznato kada je izgrađena najstarija drnjanska crkva. U kanonskoj vizitaciji iz 1643. godine spominje se po prvi put crkva sv. Jurja u Drnju. Druga kanonska vizitacije župe sv. Jurja mučenika u Drnju bila je 14. prosinca 1649. godine, a osim župne crkve sv. Jurja spominju se filijale: sv. Apostola Petra i Pavla u Peterancu, sv. Marka u Sigecu, sv. Stjepana kralja u Torčecu i Blažene Djevice Marije u Đelekovcu.

Prema kanonskoj vizitaciji iz 1659. godine, župna crkva sv. Jurja mučenika u Drnju bila je drvena, iznutra i izvana pobijeljena. Imala je drveni strop i dostojan kor. Oltar je bio sličan stolu i pristojno ukrašen. Nad oltarom je visjela slika koja je prikazivala krunidbu neoskvrnute Djevice. Desno i lijevo od nje bili su kipovi svetih apostola sv. Petra i Pavla. Krov na crkvi bio je dobar, kao i nad predvorjem koje se nalazilo pred vratima sa zapadne strane. Tamo je na četiri stupa bio podignut zvonik u kome su se čuvala dva blagoslovljena zvona. Latinskom izvještaju zagrebačkog kanonika i komarničkog arhiđakona Andrije Vinkovića zagrebačkom biskupu Petru Petretiću dodana je opaska: “Cirkva dernjanska duga je 50, a široka 15 lakti”.

Izgled stare crkve u Drnju (prikaz iz 1806.)

Crkveni inventar se 1659. godine sastojao od jednog srebrnog kaleža sa srebrnom pliticom. Oboje su bili pozlaćeni. Crkva je imala bakreni pozlaćeni križ sa srebrnim likom Raspetoga. Jedan kamen sa svetim moćima bio je slomljen. Bile su tri kazule, od kojih je jedna bila od atlasa modre boje satkana sa zlatnim čipkama i obrubljena vrpcama. Druga je bila satkana od zelene vune, a treća je bila svijetlocrna. Sve su bile proviđene sa svojim štolana u manipulama. Košulje (albe) su bile tri, naramenica – naplećaka (humerala) su postojala dva, a također je popisan i jedan pojas (cingulum). Postojala su dva srebrna svijećnjaka, jedno čistilo, te purifikatorij (ubrus za brisanje kaleža pri misi) za koji se jedva moglo reći da je imao pobožan izgled jer je prije bio krpa kojom se briše prašina. Umjesto istoga, prečasni je arhiđakon dao jedan novi, a podarhiđakon komarnički i koprivnički župnik Poderković obećao je i dao dva druga purifikatorija. Bila su i dva čistila, jedno od atlasa modre boje, koje je s Kristovog groba nestalo još 1658. godine (ne zna se krivnjom župnika ili crkvenih tutora), a drugo bijelo presvučeno čipkama.

Otuđene dragocjenosti

Crkva je imala bakrenu pozlaćenu posudu, u kojoj se nosila sv. poputbina bolesnicima. Velika umjetno izrađena slika Raspetoga Krista bila je renovirana. U crkvi su bila razmještena dva svijećnjaka te još tri proviđena svijećama. Bila su četiri zvona, a postojali su i vescile, i to dva veća od vune i jedno manje od platna. U sredini crkve bila je postavljena “lijepo i uzvišeno” slika na stupu Raspetoga Krista. Crkva je još imala drveni ormar za čuvanje i spremanje crkvenih stvari sa željeznom ključanicom. Na tom ormaru bilo je zaključano svetohranište s presvetim sakramentima, ali je tada bilo prazno jer ih je župnik iz nehaja i protivno propisima svetih kanona i crkvenih odredaba ostavljao (ili običavao ostavljati) na golom oltaru u posebnoj posudi bez ikakvog pokrivala. Ostale su dragocjenosti za turskih ratova i provala popaljene, a njihova je vrijednost iznosila osam ugarskih forinti. Osim toga je izgorjelo više od polovice antipendija i drugih crkvenih predmeta u vrijednosti od najmanje 14 ugarskih forinti.

Zapis o crkvi u Drnju iz 1659.

Župni dvor prema kanonskoj vizitaciji iz 1659. godine bio je vrlo tijesan. U prizemlju je imao staju i pivnicu, a na prvom katu sobu i kuhinju. Dvor je bio dobro pokriven, kao i štagalj. Imao je dobru žitnicu i dobar sjenik. Vrt je bio velik, a livada valjana. Ograda oko dvorišta i vrta bila je slaba.

U Drnju su župljani 1659. i 1660. godine gradili novu (najvjerojatnije drugu po redu) župnu crkvu sv. Jurja. O tome je sačuvan izvještaj kanonika zagrebačkog i komarničkog arhiđakona Andrije Vinkovića iz 1661. godine. Prema tom izvještaju, nova župna crkva bila je lijepa i prostrana, a bila je izgrađena od hrastova drva. Od istog je materijala bio podignut toranj u kojem su se nalazila tri zvona. Strop se nalazio samo nad svetištem, a ostali dijelovi crkve još su uvijek bili bez njega. Crkva je ubrzo bila dovršena, a to se vidi iz kanonskih vizitacija 1663. i 1665. godine. U vizitaciji iz 1702. godine piše da je crkva sv. Jurja pronađena u dobrom stanju.

Prema kanonskoj vizitaciji iz 1710. godine utvrđeno je da je crkva iznutra bila u dobrom stanju. Za nekoliko godina crkva je toliko propala da se morala graditi nova. Vrlo je informativan podatak da su u Drnju 1719. godine varaždinski tesari gradili oko četiri mjeseca (od 6. svibnja do 14. rujna) novu drvenu crkvu veličine 25 X 7 metara.

Ta je crkva nestala tek oko 1845. godine, a izgled joj je sačuvan u bakrorezu iz 1806. godine. To je, koliko je za sada poznato, treća (novovjekovna) drnjanska župna crkva. Nju spominju kanonske vizitacije iz 1721., 1727., 1728. i 1731. godine, itd. U kanonskoj vizitaciji iz 1733. godine spominje se da je župna crkva sagrađena na čast sv. Jurju iz hrastovine i da je udaljena otprilike četvrt sata od trgovišta (oppiduma) Drnja. Ona je bila smještena među močvarama i zato nije ni toliko čvrsta, niti je na sigurnom mjestu zbog blizine rijeke Drave. Crkvu su morali popravljati svi župljani, ali je jedan dio odbijao izvršavati tu obavezu jer su se radije brinuli za svoje kapele.

Župna crkva 1738. godine i dalje je bila drvena s ravnim neobojenim svodom, nije bila pobijeljena, imala je dobra vrata i ključanicu. Toranj je bio drven, obojen na vrhu, a u njemu su bila zvona. U crkvi su bila tri oltara. Glavni je bio sv. Jurja, na lijevoj strani je bio oltar Blažene Djevice Marije, a na desnoj sv. Mavra. U najnovije vrijeme na glavnom oltaru postavljeno je obojeno pozlaćeno svetohranište.

Iz opisa crkve u Drnju 1840

Godine 1739. na glavni oltar postavljen je kip Majke Božje. U vrijeme župnika Grgura Petrasa crkva je dobila novi oltar. Glavni oltar naručen je kod kipara Stjepana Severina iz Križevaca. Skrbnik župne crkve Mihael Kovačić sanjao je san u kojem mu se javlja da se usred oltara postavi statua Majke Božje kojoj će se utjecati svi sa svojim potrebama tražeći utjehe. Taj je kip bio zatvoren u jednoj za njega načinjenoj kutiji koja je visjela na zidu da se bolje vidi izdaleka jer je novi oltar bio nizak.

Groblje oko crkve

Između 1742. i 1744. godine crkva je bila pobijeljena i prekrivena novim krovom. Između 1752. i 1755. župna je crkva dobila novi srebrni kalež i svilenu crnu kazulu. Arhiđakon Ivan Koosz, nekadašnji drnjanski župnik, između 1758. i 1760. godine župnoj crkvi poklonio je veći pozlaćeni srebrni kalež. Prigodom kanonske vizitacije 1765. godine drnjanska je župna crkva imala, kao i ranije, sve što je bilo potrebno za sv. misu. Crkva je dobila novu crnu kazulu izvezenu zlatnim listićima, četri albe, dva naplećka i jedan rupčić. U predvorju crkve između 1762. i 1765. godine postavljena su dva neobojena kipa: sv. Ivana Nepomuka i sv. Nikole. U kanonskoj vizitaciji iz 1778. godine piše da je nekada postojalo groblje oko župne crkve u Drnju. Kako su se grobovi nagomilavali, vojne su vlasti odredile za pokapanje drugo mjesto, udaljeno četvrt sata od župne crkve u Drnju usred polja, gdje je bila podignuta kapela sv. Filipa. Ovo je groblje prije služilo za upotrebu selu Peterancu.

 Godine 1782. župna crkva sv. Jurja u Drnju čitava je bila izgrađena od drva, a ipak je, kako piše u kanonskoj vizitaciji, “bila lijepa i skladna”. Toranj je također bio drven s podnožjem od nabranog kamenja, a u njemu su bila tri zvona, dva veća i jedno manje. Crkva je bila oslikana i s korom na kojem su postavljene zvučne orgulje. Velik oltar imao je drveno izvana pozlaćeno svetohranište, gdje se čuvao Presveti Sakrament, za javni poklon vjernika i za pričest bolesnika. Crkva je imala srebrnu pozlaćenu monstrancu, kao i srebrni pozlaćeni ciborij. Na oltaru su bile moći sv. Jurja u srebrnoj pozlaćenoj posudi. Pred svetohraništem su bile tri svjetiljke, koje su bile postavljene da je u jednoj bilo ulje s vječnom vatrom. Pod drvenim korom kod velikih crkvenih vratiju kao okrugao se lik nalazio kameniti ormar s kamenim stupićima, u kojem su se pod ključem čuvale Svete tekućine u srebrnim vazaja označene i odijeljene po svom značenju kao i jedna s vodom za krštenje.

Prije župni dvor nije bio za stanovanje jer je u njemu bilo tijesno. Kasnije su brigom i marom župnika Martina Korolije dozidane dvije sobe. Godine 1782. zabilježeno je da je župni dvor bio u dobrom stanju i prostran.

Drnjanska župa imala je šest odnosno sedam lijepih i dobro smještenih oltara. Prvi, najveći i glavni oltar bio je posvećen sv. Jurju s kipom Majke Božje Žalosne, drugi je oltar bio od Isusa, treći je bio posvećen Sv. Franji Ksaverskom s njegovom kipom. Četvrti oltar bio je usred crkve položen, a bio je postavljen do Kristova groba tako da su u nuždi na njemu sv. misu mogla služiti trojica svećenika. Peti je oltar bio pod zvonikom, a posvećen je sv. Nikoli biskupu. Šesti oltar bio je posvećen sv. Ivanu Nepomuku, a u nuždi se sedmim oltarom moglo smatrati i Kristov grob. Uz to je crkva imala prostranu drvenu propovjedaonicu do koje se propovjednik morao uspinjati stepenicama iz oratorija načinjenog nad sakristijom. Također je imala sakristiju na strani velikog oltara, u kojoj je bio prostran i uređen ormar u kojem se čuvalo pet srebrnih i pozlaćenih kaleža. Postojale su četiri raznobojne kazule i drugi inventar. Crkva je posjedovala drvene klupe koje su ujedno služile i za ispovijedanje. One su djelomično bile obojene, a nalazile su se ispod zvonika.

Prema kanonskoj vizitaciji iz 1787. godine, drnjanska crkva nije mogla biti zidana radi blizine rijeke Drave i Mure, nego je zbog toga bila napravljena od drva, no ipak je bila dosta široka, svijetla i ukrašena. Prostrani i lijepi zvonik nalazio se na čelu crkve, a u njemu su bila četiri dobra i zvučna zvona. Župni dvor bio je nedaleko od crkve, a građen je od drva i u dobrom stanju. Imao je tri sobe za župnika i jednu sobu zasebno za kapelane i još jednu za strance. Kuhinja se nalazila pod posebnim krovom te su je, kao i župni dvor, župljani bili dužni popravljati i održavati.

Drnjanska župna crkva još je 1804. godine bila u zadovoljavajućem stanju. Godine 1839. započele su predradnje za gradnju nove župne crkve u Drnju. Stara drvena crkva građena 1719. godine bila je trošna, pojedini njeni dijelovi su otpadali, s tornja su zbog trulosti morala biti skinuta zvona, i zbog toga je razumljivo što je kod svih upravnih oblasti župnik Labodić forsirao s gradnjom nove zidane crkve, koju su zajednički morali napraviti župljani iz vojnokrajiškog sela Drnje i provincijalnih sela Botovo i Torčec.

Torčanci su govorili Drnjancima: “Nekaj da, baš vam bumo mi cigla delali i drevo pilili, rajši bumo našu cirkvu zidali i v selu našem farofa delali, pak bumo našeg plebanuša imeli.” Na takvo su ih ponašanje nagovorili činovnici gospoštije Kuzminec pod koju je Torčec tada spadao. Kuzminski činovnici među Torčance ubacili su dezinformaciju da je vojnokrajiška vlast bila dužna na svoj trošak sagraditi župnu crkvu u Drnju i da oni ne trebaju sudjelovati u njenoj izgradnji. Torčanci su stvarno 1839. godine pripremili potrebni materijal i 1840. godine počeli s gradnjom kapele protiv volje svojeg župnika. Dana 16. lipnja 1840. godine vicearhiđakon i đurđevački župnik Franjo Milinković posvetio je temeljni kamen kapele sv. Stjepana u Torčecu dozvolom duhovnog stola. Kapela je bila dovršena i iznutra uređena, ali je župnik Labodić nastojao odgoditi blagoslov dok se ne napravi župna crkva u Drnju.

Međutim, Torčanci su preko intervencije Križevačke županije, kojoj su dali obećanje da će za gradnju župne crkve doprinijeti svoj dio, dobili dozvolu za posvetu kapele koju je 10. srpnja 1842. godine blagoslovio vicearhiđakon Franjo Milinković uz prisustvo brojnih svećenika, od kojih je propovijed održao drnjanski kapelan Josip Điketa. Posveti nije želio biti nazočan župnik Labodić jer su Torčanci i dalje odbijali suradnju na gradnji drnjanske župne crkve. Ciglu za svoju kapelu Torčanci su pravili sami, uz cestu Torčec – Koprivnica, na pašnjaku zvanom Ledinka. Drvo za građu sjekli su u zajedničkoj šumi, a sami su ga tesali. Majstore su platili iz prihoda na crkvenom zemljištu. Kapela sv. Stjepana u Torčecu imala je jednu zemlju na području katastarske općine Legrad zvanu Keter. Tu zemlju dobila je kao dar grofa Ivana Erdödija.

Krajem 19. stoljeća župnik Ignjat Vimpošek opisao je kapelu u Torčecu u drnjanskoj župnoj spomenici: “Kapela u Torčecu bila je u vrlo slabom redu. Krov od daščica bio je prnjav, obloki i vrata sve razklimano, tarac od cigle trošan. Žrtvenika tri od kojih oba pobočna upravo neuporabiva. U sakristiji skroz trošan ormar, klupe rasklecane. Valjalo ju najprije pokriti, a onda nutinju urediti. Kapela posjeduje nešto polja. To su obrađivali iz pola. Ali je to slabo nosilo. Kuruza se spremala u koševe. To nije bilo najsigurnije. Znalo je biti kvara. Stoga se polje dalo u zakup na više godina. Tako zakupnici bolje obrađuju, a kapela imade siguran dohodak. Bilo se nabralo do šesnaest stotina forinti. Tim je kapela obnovljena.” Bio je obnovljen veliki oltar i na njega je postavljen kip Presvetog Srca Isusova. To je bila želja Torčanaca, ali se uspomena sv. Stjepana kralja očuvala pa je postavljen i njegov kip. Uređeni su prozori i zvonik, a zvono koje je bilo napuklo župnik Vimpošek dao je popraviti.

Nova crkva

Đurđevačka pukovnija još je 19. srpnja 1840. godine odobrila gradnju župne crkve u Drnju, samo je zahtijevala izradu pilastra i fasade u strogom toskanskom stilu bez drugih oduzimanja i davanja. To je bilo razumljivo jer su za područje Vojne krajine izrađivani tipski idejni nacrti za gradnju crkava. U vrijeme župnika Franje Poštuvančića bilo je u Drnju više komisija u vezi gradnje župne crkve. Tek pošto je savladan otpor Torčanaca, dana 1. lipnja 1845. godine postavljen je temeljni kamen za gradnju nove župne crkve u Drnju, koji je bio blagoslovljen 22. lipnja 1845. godine. Gradnja se produžila do 7. kolovoza 1846. godine kada je nova župna crkva konačno dovršena. Svetište je bilo oslikano prizorima koji su prikazivali čuda nastala zagovorom Majci Božjoj u Drnju, a nad glavni oltar postavljen je čudotvorni kip Majke Božje. Nova crkva bila je izgrađena na mjestu stare drvene crkve s tom razlikom da je stara bila okrenuta prema zapadu, a nova je gledala u smjeru istoka. Novu crkvu je 8. rujna 1846. godine blagoslovio župnik Franjo Poštuvančić uz prisustvo brojnog svećenstva i oko 4000 vjernika. Novi zaštitnik crkve postala je Majka Božja, a prijašnji zaštitnik Sv. Juraj postavljen je na pokrajnji oltar. Župnik Poštuvančić zabilježio je i hvalio požrtvovnost Drnjanaca koji su materijalno slabo stajali, a ipak su se žrtvovali za gradnju svoje župne crkve.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI