U posjetu najmanjem selu u županiji: U dvije kuće živi tek sedmero mještana

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Šezdesetak stanovnika u tri mjesta – to je slika Mjesnog odbora Gornji Dubovec, mjesta u sastavu grada Križevaca, koje obuhvaća tri sela – Gornji Dubovec, Kućare i Beketinec. U mjestu Gornji Dubovec, gdje je i područna škola, živi ih tek sedmero u dvije kuće – predsjednik Mjesnog odbora s punicom, suprugom i dvojicom sinova, koji rade u Zagrebu, te njihovi rođaci, dvoje starijih ljudi u kući do njih. Iz sva tri sela u Područnu školu Gornji Dubovec idu dvije učenice, obje u drugi razred.

Stjepan Boroša, predsjednik Mjesnog odbora

– Kraj strašno odumire. Mladi su otišli, neki su se oženili, neki otišli u inozemstvo. Uglavnom imamo staračka kućanstva, a moje je selo Gornji Dubovec vjerojatno najmanje u cijeloj županiji – priča nam Stjepan Boroša, predsjednik Mjesnog odbora i dobrovoljnih vatrogasaca. U mjestu je crkva svete Margarete, škola i vatrogasni dom, i svi objekti vape za obnovom.

– Sve nam propada. Vatrogasci se drže, još je nekoliko entuzijasta moje generacije, ali poslije nas neće imati tko. Djece nema, nemamo kako krenuti dalje. U domu smo si uredili zahode, ali što nam sve vrijedi kad nemamo za koga raditi jer imamo samo starce. To vam je Gornji Dubovec – ukratko se sažeo prvi čovjek Mjesnog odbora.

Nažalost, za našeg dolaska učenicama je nastava već završila pa nismo imali priliku popričati s njima i s učiteljicom. Niti jedna nije iz mjesta gdje ide u školu, jedna je iz Srednjeg Dubovca, a jedna iz Beketinca, a učiteljica svakodnevno na posao putuje iz Koprivnice.

– Zasad se ne govori o zatvaranju ove škole, ali sigurno da se o tome razmišlja. Tim više što je škola u lošem stanju, oronula izvana, a i iznutra su potrebne intervencije. Izgrađena je 1904. godine. Ali za koga obnavljati kad nema naznaka da će se povećati broj učenika. Ove godine nećemo imati niti jednog prvašića, tek iduće, ako se i to dijete nekud ne odseli. Nema budućnosti, morat će sve propasti – kazuje Boroša.

Najveća im je želja spojiti cestu s Presekom

Supruga mu Karmela pamti bolje dane, jer je tu odrasla. Sada je podvornica u svojoj školi, u kojoj loži veliku peć za dvije učenice.

– Kad sam ja išla tu u školu, bilo nas je 12. Od onda je sve išlo na manje. Najbolje prolazi župnik, ima samo sprovode – kazuje.

– Bilo je djece. Tu niže bilo je četvero, svi u otišli u Njemačku. Dolje niže dvojica, jedan se odselio na more, drugi u Njemačku. Još su tu bila dvojica, jedan se oženio u Zaistovec, a drugi je zasad tu. Dokle, vidjet ćemo. I još moja dva dečka, to je sve od mladih. Djevojke su se ili udale iz sela, ili studiraju diljem Hrvatske i neće se vratiti jer tu posla nema – priča Boroša.  

Usprkos svemu, pohvaljuje suradnju s križevačkom gradskom upravom, koja sluša želje mještana i trudi se udovoljiti svim zahtjevima. Imaju i asfaltirane ceste, javnu rasvjetu i telefon, Grad se trudi maksimalno, ali mala je korist svega truda kad ljudi nema.

– Najveća nam je želja spojiti cestu s Presekom. Baš je neki dan došao dogradonačelnik Mario Martinčević i vidio problem. Sad se radi na tome da prvo treba posjeći živice i onda bi se najvjerojatnije krenulo u nasipavanje puta. Mještani Preseke gravitiraju ovom kraju, dolaze na groblje, jedan dio Velike također gravitira našoj crkvi. Dok se to ne sredi, moraju dolje na Tkalec, Raven. Ovaj put bit će im prečica – objasnio je Boroša.

Malobrojni mještani u ovom mjesnom odboru bave se poljoprivredom

Kazuje kako su mještani uglavnom stariji, pa su zemljišta i kanali zapušteni uz ovu važnu cestu zapušteni, a oni ih sami ne mogu urediti. Zato se prvi čovjek Mjesnog odbora pokušava nekako izboriti da to malčerom odrade šumari, a Grad da iskopa kanale i nasipa prometnicu. Mnogo je lokacija koje treba urediti, među njima je i farof, trenutno napušten, ali od toga neće biti ništa jer župnik tu ne stanuje.

– Župnik nam je iz Malog Ravna, drži dvije crkve, ondje i ovdje. Nema se za koga to obnavljati – siguran je Stjepan Boroša.   

Malobrojni mještani u ovom mjesnom odboru bave se poljoprivredom, no sve to ide svome kraju.

– Nema krava, životinja. Ako nešto i imaš, nemaš kome prodati, nema više ni sajmova, a nema ni tko raditi. Previše je i propisa koji treniraju strogoću na malom čovjeku, seljaku, koji radi da preživi od prvog do prvog – smatra Stjepan Boroša.

Nema krava, životinja. Ako nešto i imaš, nemaš kome prodati

Strina mu Barbara (82) i stric Juraj (88) Srakec jedini još žive u kući u selu, odmah pokraj Boroševih. Juraj je rođen u selu i žale što sve tako propada.

– Kad sam se ja tu udala 1954., bilo nas je 48 u selu. U svakoj kući bilo je bar šest ljudi – priča Barbara. Ona i suprug imaju troje djece, ali svi su otišli.

– Jedna je otišla u Srednji Dubovec, jedna u Lemeš, jedna u Gregurovec. Sad smo sami, ali dobro je dok je zdravlja. Kćeri nam dolaze i pomažu oko drva i svega što sami ne možemo. No, dok je sila, dobro da imamo susjede na koje se možemo osloniti. Žao nam je što je selo sada tako pusto – složni su supružnici Srakec.

“Bilo je djece. Tu niže bilo je četvero, svi u otišli u Njemačku”

FOTO Nikola Wolf

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI