“U zimi je marha tulila i kobile hrzale od studeni, a ljeti kiša padala po marhi…”

Piše dr. Hrvoje Petrić

Drnjanski župnik Martin Korolija rođen je 1732. godine u Virju. Tamo je bio kapelan 1757. godine. Za župnika u Drnje došao je iz župe Trojstvo, gdje je bio župnik od 1764. do 1768. godine. Gimnaziju je završio u Varaždinu, a filozofiju i teologiju u Zagrebu. Za njega u kanonskoj vizitaciji iz 1778. godine piše: “Što se tiče župnika, on je muž vrlo čedan i umjeren. Vojnim vlastima i puku vrlo je mio. Upravlja svojim imetkom kao i crkvenim. Veliki je ljubitelj znanosti. Ima pošten dom. Vodi popis župljana, kao i popis krštenih, vjenčanih i umrlih.”

Kanonska vizitacija iz 1787. godine bilježi o njemu: “Služio je sv. misu za župljane u nedjelje i blagdane, te riječ Božju tumačio povjerenom svom narodu prednjačeći dobrim primjerom. Nauk vjere, kako je bilo potrebno, bio je dužan tumačiti po objedu u svetke i nedjelje. Unatoč svojoj odmakloj dobi, nije davao službu samo kapelanima, nego ni sebe nije štedio.”Drnjanskim župnikom bio je od 1768. do 1799. godine kada je 28. listopada umro u Drnju. U njegovo je vrijeme drnjanska župa smanjena. Godine 1789. su Sigetec, Peteranec i Hlebine postali sjedištima novih župa, a u sastavu župe Drnje ostala su sela Torčec, Botovo i Drnje.

Crkva i nekadašnji župni dvor u Drnju na katastarskom planu iz 1869.

Nakon župnika Martina Korolije, koji je umro 28. listopada 1799. godine, župnikom u Drnju je postao Martin Farkašić. On je bio rođen 1742. godine, a umro je u Drnju 1. siječnja 1810. godine. Godine 1804. spominje se kao komarnički podarhiđakon i začasni kanonik čazmanski. Od rujna 1810. drnjanskim župnikom je bio Ivan Sabolović, rođen 1745. godine, a umro je kao župnik 20. listopada 1830. godine. Upravitelj župe Drnje krajem 1830. i dijelom 1831. godine bio je Matija Thonhauser. Rodio se 24. veljače 1796. godine u Varaždinu, a nakon Drnja prešao je za župnika u susjedni Sigetec (1831.-1844.) i kasnije u Pitomaču (1844.-1847.).  Iz župe Sigetec za župnika u Drnje došao je 1831. godine Franjo Labodić, rođen 21. travnja 1779. godine u Zagrebu (župa Sv. Marka). Prije boravka u Sigecu on je bio kapelan u Topolovcu i Drnju. Krajem 1843. otišao je za župnika u Topolovac gdje je umro 1. kolovoza 1848. godine. Franjo Poštuvančić bio je drnjanski župnik od 1843. do 1856. godine. Bio je rođen u Varaždinu 17. kolovoza 1794. godine, služio je kao kapelan u Nevincu, a od 1831. godine je bio župnik u Kozarevcu. Umro je u Drnju 19. rujna 1856. godine. Naslijedio ga je Ladislav Krugović, koji je bio rođen u Koprivnici 1797. godine, župu Drnje je vodio od 1856. do 1875. godine. Umro je u Koprivnici 19. srpnja 1875. godine. Te je godine kratko vrijeme župu vodio bivši drnjanski kapelan Petar Petrić, a njega je naslijedio Ignjat Vimpošek koji je župom Drnje upravljao od 1875. do 1919., kada je umro. Rođen je u Plešivici 14. studenog 1841. godine. Za svećenika je zaređen 1865. godine, bio je kateheta u Križevcima, a potom župnik u Dubovcu kod Križevaca. Poslije smrti župnika Vimpošeka upravu župe je preuzeo kapelan Julije Bišćan.

Za novog drnjanskog župnika je 1919. godine postavljen Ivan Malančec, rođen 16. svibnja 1870. godine, svećenik od 1894. godine. Bio je župnik u Đelekovcu, ali ga Drnjanci nisu željeli primiti za svog župnika. Zbog toga je nadbiskup dr. Antun Bauer u prosincu 1919. godine za upravitelja župe Drnje poslao Mihovila Kovačića, rođenog 24. kolovoza 1888. godine u Botovu. Nakon završene gimnazije u Bjelovaru i Zagrebu te studija teologije u Zagrebu, za svećenika je zaređen 1911. godine, bio je kapelan u Kutini i vojni svećenik u prvom svjetskom ratu (1914-1918.) na bojištima u Srbiji i Rusiji, a od 1918. do 1919. je bio u Bjelovaru. Župom Drnje upravljao je do 1965. godine, dakle gotovo 46 godine. On je od sviju (uz Ignjata Vimpošeka koji je drnjanskim župnikom bio 44 godine) bio najduže župnik u Drnju. Umro je u Drnju 12. siječnja 1976. godine, a sprovodnu sv. misu predvodio je biskup Mijo Škvorc.

Kameno raspelo

Na glavnoj cesti kojom se ide iz Koprivnice za Botovo, u Drnju je na desnoj strani godine 1795. podignut kameno raspelo s bakrenim križem s natpisom da ga je podignuo Martin Boneković. Najvjerojatnije krajem 18. stoljeća ispred župne crkve bila podignuta kalvarija tj. tri kamena križa s kipom raspetog Krista u sredini, te dva razbojnika sa strane. U Drnju postoje još dva raspela.

Crkva u Drnju na vojnoj karti iz 19. stoljeća

Godine 1836. kraj javnog puta nedaleko od mosta, u Drnju je izgrađena kapelica u koju je postavljen stari drveni kip sv. Ivana Nepomuka. Kip je bio toliko star i trošan pa ga je trebalo obnoviti. Kapelicu s kipom blagoslovio je župnik Labodić 17. srpnja iste godine, a Drnjanci su se pismeno obvezali da će ovaj kip zauvijek održavati. Ova kapela obnovljena je 1987. godine, radove je izvodio Đuro Funtek, a kapelu i kip je na Malu Gospu posvetio velečasni Dragutin Komorčec, župnik u Lučkom (bivši župnik u Peterancu).

Postojao je kip (kasnije i kapela) sv. Ivana Nepomuka u Botovu. Legenda kaže da je tamo napravljena kapelica na mjestu do kojeg je došla voda u vrijeme jedne poplave rijeke Drave. Tada je Drava poplavila Dudilnjak, Honku i Posomok. Prema Josipu Fluksiju koji ga je restaurirao, taj je kip bio izrađen oko 1736. godine. Njega su 1922. godine popravili i uredili župljani u Botovu te tako priznali dužnost popravka toga kipa u budućnosti. Ponovo su kip s kapelicom obnovili 1936. godine. Kapelica je srušena u prometnoj nesreći 1974. godine, a podignuta je prema nekim razmišljanjima oko 1836. godine, premda to nije pouzdano. Novo mjesto za izgradnju kapelice sv. Ivana Nepomuka određeno je 1982. godine nakon niza teškoća i otpora.

Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac 6. kolovoza 1805. godine izĐelekovca preko Torčeca (gdje je kapela sv. Stjepana kralja) doputovao je u Drnje. U Drnju su 7. kolovoza nakon pjevane mise i održane propovijedi uz vrlo veliko sudjelovanje naroda potvrđene 1502 osobe. Iz Mađarske su bili župnici iz Zakanja, Brežnice i Čurga kao i udovica gospođa Oszterhueber. Svetu potvrdu je biskup Maksimilijan Vrhovac ponovo dijelio u Drnju 1825. godine.

Prema zapisima župnika Ignjata Vimpošeka krajem 19. i početkom 20. stoljeća, u župi je bilo više proštenja. “na Navještenje bl. djev. Marije, na Jurjevo, na Antunovo, duhovsku nedjelu kada je klečanje, Tielovo, Malu Gospu kada je god crkve i na Začeće bl. djev. Marije. Osim toga, u kapeli torčanskoj na Spasovo i Kraljevo. Uz sva ta proštenja, kada dolazi i domaćih i stranih mnogo na sv. izpovjed bila je samo jedna spovedalnica i to neuporabiva. Kako je to neprilično po izpovjednike i pokornike! I opet dobih od imovinske obćine lijepi materijal od hrastovih dasaka i gredica… Poslije svršenih ispovjedaonica ostalo je jošte lijepe gradje. Crkveni tutor vrijedni starac Juraj Stančir, vrlo zauzet za dobro crkve reće mi: ‘sada imamo klupe i izpovjedaonice u redu, ali u sakristiji niš ne valja.’ Bio tu stari ormar od god. 1715. od mehkog drva. Zbilja trebalo već drugoga…” Stolar Peruzzi je načinio ormar i sjedala za sv. misu. “Na oratorij nad sakristijom išla je tako zvana inteligencija k sv. misi. Nu ta je pod cijelom službom božjom na glas razgovarala bud gledeć dolje po crkvi. Da se to gledanje prepriječi načinio je isti stolar rešetke. Nu sada bi još i gorje, jer su sada tako na glas razgovarali, da sam jednom pod prodikom morao stati i opomenuti ih.”

Godine 1908. kanonsku je vizitaciju obavio i pritom podijelio sv. potvrdu posvećeni biskup Ivan Krapac, dana 4. rujna 1924. nadbiskup dr. Antun Bauer, a 26. rujna 1934. godine dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup koadjutor zagrebački, koji će kasnije biti proglašen blaženim.

Drnje na karti iz 19. stoljeća

Majka Božja Drnska

U školskoj spomenici piše da su dana 8. rujna 1939. godine školska djeca zajedno s nastavnicima dočekali biskupa Salis-Seewisa koji je obavio krunjenje kipa Majke Božje na glavnom oltaru drnjanske crkve. O tome učitelj piše: “Mnogo se je oko orosilo od ganuća, kada je Presvijetli gospodin spomenuo kako je još u davnini za turskih provala narod iz cijel okolice uticao pod zaštitu čudotvorne Majke Božje Drnske i kod nje nalazio pomoć i utjehu u svojim bolima i teškoćama. Poslije propovijedi bila je svečana služba Božje, koju je uz asistenciju svećenika odslužio sam presv. g. biskup. Crkva je bila dupkom puna, jer je narod i iz drugih sela došao u procesijama.” O tome piše 1939. godine u župnoj spomenici: “God. 1739. postavljen je na oltaru kip Majke Božje. Pošto je ljetos tome 200 godina, pa zaboravljena čudesna pripećenja… proučena, dala su sugestiju mjesnom župniku, da kip Bogoridice i djeteta Isusa ovjenča zlatnim krunama.” Nakon toga se župnik Kovačić obratio župljanima proglasom koji je “pao na plodno tlo. Sakupljena je potrebna svota za izradbu kruna, obnovu statue i sakupljeno preko 1 kg starog srebrnog novca… Iz tog srebrnog novca su krune načinjene, pozlaćene i urešene kamenjem. Taj posao je obavio Ivanović na opće zadovoljstvo. Kip je obnovio akad. slikar Slavik… Osvanuo je osmi rujna. Iz Đelekovca, Peteranca, Sigeca i Hlebina stigle su procesije… stigao je autom preuzv. gospodin dr. Franjo Salis-Seewis. Pričekan kod sjenice krenuo je preuzv. g. biskup u procesiju do crkve, gdje je kod križa priređen oltar sa statuom. Krune su blagoslovljene i obavljen je obred krunisanja. Iza toga izreče biskup govor u čast Majci Božjoj! Iza govora krene biskup sa svećenstvom i narodom u crkvu. Kip okrunjen postavljen je odmah na oltar. Slijedi sada pontifikalna sveta misa. U 3 sata rekao je u crkvi propovijed župnik ivanečki Franjo Brdarić upleo u propovijed historiju crkve i u Drnju i okrunjenog kipa. Iza toga je uslijedio blagoslov. Na proslavi je bio Msgr Pavunić, župnik Koprivnice, Posavec iz Novigrada, pa iz Virja, Sigeca, Hlebina, Ždale, Đelekovca, Bregi” i Ivanca. Kasnije su nastupila teška vremena, a župu Drnje je posjetio dr. Josip Lach, generalni vikar 31. srpnja 1946. godine, koji je dijelio sv. potvrdu.

Dana 3. ožujka 1836. godine satnija u Peterancu izdala je oglas u vezi izgradnje novog župnog dvora u Drnju. U oglasu piše da se ima “obaviti jeftimba radi izvršenja općinskog građevinskog objekta župnog stana u Drnju. Jeftimba će se održati 28. i 29. ožujka 1836. godine u 9 sati prije podne posredovanjem građevnog kapetana regimente u satniji mjesta Peteranec. K ovoj licitaciji imat će pristup svatko, tko se bude mogao iskazati ovjerovljenom svjedodžbom, da se razumije u posao, da je već izvodio nove zgrade i da je završavao solidne radove. Kod toga potreban ručni rad, dati će općina mjesta… Sveukupne majstorske radnje poimenice – zidarske, tesarske, stolarske, bravarske, staklarske, soboslikarske, limarske i pokrivačke iziskivat će po proračunu koštanja svotu od 712 florena i 9 krajcara.” Do kraja godine bio je izgrađen novi župni dvor, ali je pri gradnji bilo poteškoća. One su dolazile iz podjela na Drnjance koji su bili graničari te na Botovčane i Torčence koji su bili iz provincijala. Ova su sela spadala u različite uprave koje međusobno nisu surađivale. Činovnici gospoštije Kuzminec grofa Erdödyja nisu se slagali s time da Torčec i Botovo daju svoj doprinos za gradnju gospodarskih i crkvenih objekata župe Drnje, ali je usprkos njihovu protivljenju župni dvor dovršen.

Godine 1875. župnik Vimpošek opisao je loše stanje župnog dvora i gospodarstva. “Župni dvor i sve gospodarske zgrade za proplakat. Kao da tu kroz više godina nitko nije stanovao nit gospodarstva vodio. Krovi su svi prokišnjavali. Na župnom stanu nevaljali nutarnji prozori a zimskih nema, sobe bez valjanih peći. U zimi za smrznuti se a ljeti da dušu pustiš od vrućine. Kuhinja s otvorenim ognjištem bez štednjaka… Štale bez krova i to sve klimavo. U zimi je marha tulila i kobile hrzale od studeni, a ljeti kiša padala po marhi,. Kokošinjaka bili samo stupovi, kukuružnjak sav poderan. Prostor izmedju crkve i župnog stana otvoren, kuda neprestano pase se marha. Ovdje je i zdenac izvan župnog dvorišta, kamo jošte i guske dolaze pa i druga mladina od susjeda, prein neimade tu nikakove paše. Sve je obraslo najgorjim dračem. Uz zdenac je velika jama za vapno. Sve je to obraslo strićakom, žabljakom, češljugom, koprivom itd. Od tolike marhe i mladine put od župnog dvora do crkve da ne znaš nit možeš stati a da se ne zamažeš, a moraš se ugibati pače i braniti, da te koja kobila bud ždrijebe ne udari. Isto tako oko crkve sve otvoreno, jer je ograda oko crkve posve za srušit se sva klimava i trula. Ovo ovakovo stanje ne može se pripisat možda nehaju dotičnih župnika, ako su i bili već starija gospoda, nego toj okolnosti više, što je župa razdijeljena tako, da je mjesto Drnje podpadalo pod Krajinu, a Botovo i Torčec u Provincijal. Kod svake radnje sastajalo se odaslanstvo krajiško sa županijskim. Svako je nastojao rad i trošak od svoje strane na drugu navaliti. Poslije razvojačenja Krajine bilo je nešto laglje, prem je razdjeljenje župe ostalo, buduć mjesto Drnje spadalo je u bjelovarsku županiju a Botovo i Torčec u križevačku…”

Godine 1880. došlo je do popravka župnog dvora, a nanovo je izgrađen kat. Kraj lošem stanju dvorišta je bio 1907. godine kada ga je župnik dao ograditi, a uređen je i mali perivoj u koji je zasađeno 100 komada jelovine i drugih biljaka. “U župnom dvorištu nije bilo zdenca, već je bio izvan dvorišta. Zdenac je bio otvoren, voda se crpila čigom kako je to obično bilo na spašnicima.” Kasnije je župnik vodu vadio na kotač, “a poslije na sisaljku. Zdenac je bio kamenom zidan, a taj je tečajem vremena bio oštećen, pak je voda izviruć pijesak i zemlju unašala.” Zbog toga je trebalo iskopati novi bunar, što je učinjeno 1916. godine u župnom dvorištu.

Popravak župnog dvora

Župnik Mihovil Kovačić 1919. godine zapisao je: “Kako je nakon preokreta u državi trebala vojska na granici, stanovali su vojnici i u župnom dvoru, te su župni dvor i gospodarske zgrade strašno ruinirali. Prva je briga bila novog upravitelja, da se crkva i župni stan poprave i dolično urede. Još god. 1919. bio je sastavljen troškovnik za nužne popravke po građevinskom uredu u Koprivnici, a god. 1920. već u proljeće provedena je doprinosbena rasprava. No u to vrijeme pala je vrijednost novca, pa se za svotu koja je bila na raspravi odobrena (40.000 kr.) moglo samo najnužnije izvesti, kao prekrivanje krova na crkvi i gospodarskim zgradama, prelaganje peći, urezivanje novih okna na prozorima i izgradnja novog kukuružnjaka.” Godine 1921. isti je župnik zapisao “U tadanjoj skupoći najviše je teretilo župnika kupovanje vina, jer župna nadarbina nije posjedovala vinograda. Još blagopokojni župnik zasadio je u bašči nekoliko trsova direktne loze koja je dobro uspijevala. Novi župnik uredio je i zasadio u istoj bašći pravi vinograd od kojih 2000 trsova koje je i cijepio, te koji vinograd osobito lijepo uspijeva, pa je tako i ova nestašica uklonjena.” Godine 1926. popravljen je župni dvor i gospodarske zgrade, a 1927. je kupljen koš za kukuruz.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI