Učitelj je u Peterancu dobio plaću, stan, deset hvati ogrjevnih drva, vrt i pola jutra zemljišta

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše: dr. Hrvoje Petrić, Iz povijesti Podravine i Prigorja. Čitajte svaki ponedjeljak u tiskanom izdanju Podravskog lista.

Trivijalna škola u Peterancu spominje se od 1765. godine. U to vrijeme to je bila jedina škola koja je na neki način podučavala djevojčice. Sačuvana je svjedodžba koju je izdao natporučnik Dietrich 27. kolovoza 1777. godine supruzi učitelja Ferniera iz Peteranca, kojom se potvrđuje da je škola obučavala djevojčice u ženskim poslovima, kao u šivanju, pletenju, kuhanju, miješenju kruha i pranju, pa je prema toj svjedodžbi ponovo konstatiran napredak djece i marljivost učiteljice.

Samo za bogate

Roditelji koji su djecu htjeli dati na školovanje morali su ih uzdržavati. To su poglavito bili časnici i bogatiji seljaci te razni dužnosnici, dok djeca iz siromašnijih obitelji nisu išla u školu. S vremenom se sve više nastojalo da i siromašniji mogu polaziti školu, i to uz pomoć bogatijih, kako bi kasnije mogli služiti u vojnoj službi. Učenici iz udaljenih mjesta bili su smješteni po privatnim kućama te su za prehranu i stanovanje plaćali pet forinti, a roditelji su u naravi davali primjerice žito, krumpir, vino i slično.

Izgleda da je došlo do prekida rada ove škole između 1777. i 1787. godine, jer se kasnije trivijalna škola spominje u Drnju. Tamo je djelovala sve do 1829. godine, kada je najvjerojatnije zbog poplava rijeke Drave preseljena (vraćena) u Peteranec. Nastava u trivijalnoj školi u Peterancu počela je 1. studenoga 1829. godine. Peteranska satnija ubrzo je izgradila školsku zgradu u ulici Polanec – današnja ulica Matije Gupca (u neposrednoj je blizini kasnije izgrađena sadašnja školska zgrada). Tamo je prije stajala kuća obitelji Peroš, kbr. 31, a toj je obitelji odmah javnim radovima izgrađena nova kuća. Školska je zgrada uz jednu učionicu imala stan za učitelja, s posebnim ulazom, koji se sastojao od dvije sobe, kuhinje, smočnice i pivnice. Godine 1869. i 1870. troškom vojnog erara školska je zgrada proširena, dograđen je hodnik te je škola konačno imala jednu učionicu te zbornicu s posebnim ulazom.

Zgrada trivijalne škole u Peterancu, izgrađena 1829., a srušena je 1974.

Prvobitno ustrojstvo ove škole bilo je uređeno na dvorazrednoj osnovi, a od 1855. uvedena su tri razreda. U početku je nastava bila isključivo na njemačkom jeziku, a od 1840. godine učitelju je bilo zabranjeno s djecom govoriti na hrvatskom jeziku. Tek je kasnijim promjenama uz obavezni njemački uveden i hrvatski jezik.

Osim vjeronauka, “dužnosti podložnika, povjerljivosti i pokornosti proti oblastima”, učilo se čitati, pisati i računati s njemačkom slovnicom. Uz to se mladež vježbala i u muštri, počevši od desete godine. Prema sjećanju žitelja, vidi se “da su se vježbali muštri i imali u tu svrhu drvene puške. Onda već i još odprije bijaše učiteljem Matija Magulec a preparand, kako onda zvahu podučitelja, Franjo Lehpamer i Ivan Lojan, koji potonji bio je kasnije dugo vremena učiteljem u Goli.”

Dana 21. ožujka 1824. godine izdana je satnijska zapovijed kojom se nalaže učitelju Magulcu da djeca imaju svake srijede i subote poslije podne u dva sata doći vježbati pred školu. Roditeljima je naloženo da djeci moraju nabaviti opremu. Vježbu je vodio natporučnik Lipošćak. Vojnička vježba za djecu ukinuta je tek 1832. godine naredbom Generalkomande.

S trivijalnom školom bila je spojena i opetovnica, vjerojatno još od 1826. godine u Drnju, a izgleda da je tako bilo i kasnije, kada je škola preseljena u Peteranec. Trivijalnu školu djeca su polazila 3-4 godine, a opetovnicu dvije godine. Na toj su školi službovale dvije učiteljske sile, i to podučitelj i školski pomoćnik. U prvo vrijeme učitelj se zvao – “Unterlehrer”, a školski pomoćnik odnosno podučitelj – “Schulgehilf”, dok su nadučitelji – “Oberlehreren” postojali samo na glavnim školama, koje su bile ustrojene samo u stožernim mjestima.

Takvo stanje bilo je sve do 1858. godine, kada je učitelj dobio naslov “Triviallehrer”, a podučitelj “Unterlehrer”. Nadučitelji, učitelji i podučitelji smatrali su se vojnim činovnicima, a kao takvi su imali pravo na mirovinu te su morali polagati službenu prisegu. Osim učiteljskoga osoblja, službovali su i stipendisti, koje je na trajni prijedlog učiteljev imenovao pukovnik između najboljih, ali siromašnih učenika, uz mjesečnu plaću od 1 forint i 30 krajcara srebra.

Zgrada općinske škole u Petarancu izgrađena 1857, a srušena 1973.

Vojni nadzor

Instrukcije i naredbe škola je dobivala od Dvorskoga ratnog vijeća (Hof-Kriegsrath) u Beču i Glavnog zapovjedništva (General Kommande) u Zagrebu putem pukovnijskog i satnijskog zapovjedništva. Za školsku upravu postojala su krajiška školska povjerenstva. Škola u Peterancu stajala je pod upravom Bansko-varaždinskoga povjerenstva (Vereinigte Banal-Warasdiner-Grenz-Schulen-Commission), a kasnije pod upravom “Warasdiner Grenz-Schulen Commission” sve do godine 1868. Tom povjerenstvu predsjedao je zapovjednik brigade – general, a bio mu je dodijeljen vještak u osobi krajiškoga školskog ravnatelja, koji je rukovodio ispitima na svim glavnim, trivijalnim i elementarnim ili općinskim školama. Krajiški školski ravnatelji, koji su rukovodili ispitima na trivijalnoj školi u Peterancu, bili su: Udjbinac (do godine 1824.), njega je zbog bolesti 1825. godine mijenjao nadučitelj Ivan Severović, Ivan Schuetz (1825-1849), Mikoević (1850.), Antolić (1851.), Hadžić (1853.), Januškovec (1856.) i Štumpe (1864.), koji je bio posljednji u Varaždinskoj brigadi. Godine 1868. bila je ukinuta dužnost krajiških školskih ravnatelja, a umjesto njih bili su ustrojeni školski savjetnici za svaki generalat, dok je za svaku pukovniju bio po jedan nadzirajući nadučitelj. Prema tome, za školskog savjetnika u Generalatu zagrebačkom je bio imenovan kanonik Stjepan Sabljak, dok je za obje Varaždinske pukovnije nadučiteljem postao Petar Luger.

Nadzor nad pojedinim školama obavljao je dotični časnik (Offizier) u mjestu, a u satnijskim mjestima, dakle i nad školom u Peterancu, obavljao je taj nadzor upravni časnik (Verwaltungsofficier), koji je rukovodio prvoproljetnim ispitima. Glavni godišnji ispiti su se držali u nazočnosti regimentskog školskog povjerenstva, komu je predsjedao potpukovnik, a sam ispit je rukovodio ravnatelj.

Glavna svrha ispita bilo je informiranje o napretku škole i o eventualnim nedostacima koje se odmah uklanjalo. Ravnatelj je u sporazumu sa školskim povjerenstvom na temelju ispita svake godine podnosio izvješće o stanju školstva glavnom zapovjedništvu, odnosno Ministarstvu rata, odakle bi na temelju tih izvješća dolazile nagrade i pohvale, ali i opomene učiteljima i ostalima koji su sudjelovali u nastavi.

Školski praznici su, prema naredbi od 11. listopada 1827. godine, počinjali  21. rujna, a trajali su do 3. studenoga. Takvo je stanje bilo do 1853. godine, kada je Ministarstvo rata reskriptom od 3. veljače odredilo da će školska godina započinjati 1. listopada, a završavati 15. kolovoza. Ova je uredba vrijedila sve do donošenja novoga školskoga zakona 1875. godine.

Troškove za uzdržavanje škole nosio je vojni erar čijim je troškom bila podignuta školska zgrada. Nažalost, nije sačuvana dokumentacija koja bi govorila o visini tih troškova. U školu u Peterancu morali su dolaziti dječaci iz područja Peteranske i Sokolovačke satnije pa se zato i nazivala “Divisionsschule”. Dječaci su ovu školu polazili nakon što su završili elementarnu ili općinsku školu i istaknuli se boljim uspjehom u nastavi. Trebalo je biti 40 dobrovoljnih polaznika, a ako ih nije bilo, događalo se da su polaznici ove škole traženi prisilom.

Prije osnutka općinskih ili elementarnih škola na području Peteranske i Sokolovačke kapetanije, dječaci koji bi polazili trivijalnu školu bili su bez školske pripreme, a za njih su postojali tzv. početni razredi ili “Elementarklasse”. Takav početni razred postojao je u Drnju, koji su djelomično polazile i djevojčice, a u Peterancu nije zabilježen te je potreba za njim očito prestala postojati još kada je trivijalna škola bila u Drnju.

Osim dječaka određenih po satnijskim oblastima u Peterancu i Sokolovcu, u trivijalnoj školi je bilo polaznika iz grada Koprivnice i obližnje građanske Hrvatske ili provincijala (primjerice, kasniji hrvatski pjesnik Andrija Palmović iz Rasinje), a zabilježeni su i učenici iz udaljenih mjesta Ugarske, odakle su ih imućniji roditelji slali zbog učenja njemačkog jezika. Polazak škole je bio uredan jer su vojne vlasti upotrebljavali sva raspoloživa sredstva protiv nemarnih učenika.

Nebeske nauke

Kada je došlo do razvojačenja Varaždinsko-đurđevačke i Varaždinsko-križevačke pukovnije, prestala su predavanja na njemačkom jeziku. Učitelji na trivijalnoj školi u Peterancu uživali su besplatan stan, besplatno korištenje vrta, besplatni pisarski paušal od 180 forinti srebra, a uz to su imali pravo i na drva uz taksu.

Ocjene su bile: prvi red s odlikom, prvi, drugi i treći red. Najveći broj djece dobivao je prvi red i prvi red s odlikom, rijetko koje dijete je dobivalo treći red, a on nije zapisan svake godine. Posljednjih godina postojanja trivijalne škole pojavilo se i nekoliko neispitanih učenika. Broj učenika se od 1829. do 1871. godine kretao od 50 do 95.         

U ljetopisu škole zabilježena je zanimljiva opaska o značenju ove škole: “neima dvojbe, da je bivša erarialna trivijalna škola blagotvorno djelovala na naobrazbu puka. Iz te škole proizašlo je mnogo prosvietljenih muževa, koji su se dostali javnih služba i častih bez svake višje naobrazbe. No kako je ipak ta škola bila ustrojena jedino u svrhu, da se iz nje proizašli mladići priprave za vojničku službu, bilo je njezino djelovanje na obću naobrazbu pučanstva samo djelomično.”

Prije osnutka općinskih ili elementarnih škola na području Peteranske i Sokolovačke kapetanije, dječaci koji bi polazili trivijalnu školu bili su bez školske pripreme, a za njih su postojali tzv. početni razredi ili “Elementarklasse” pod vodstvom podučitelja. Potrebe za elementarnim razredom prestale su osnivanjem elementarne ili općinske škole.

Osim trivijalne, u Peterancu je djelovala još jedna škola: elementarna ili općinska škola, osnovana 1830. godine. Tu je školu moralo pohađati svako dijete oba spola kroz dvije godine svaki dan, a kada bi to završilo, kroz druge dvije godine blagdanom ili nedjeljama. O njoj postoji suvremeni opis: “U ovom se moralnom vrtu otvaralo preširoko polje dušobrižnika, da ulije u nježne pameti mališanima nebeske nauke, i da zasadi one kreposti u nepokvarene duše djece, koje poslije, kad ih duše i srca njihova usvoje i preokrenu u sok i krv, neće moći upropastiti ni iščupati nikada nikakva promjena vremena.”

Nakon završene općinske škole učenici su polazili opetovnicu kroz dvije godine. Osim učenika iz Peteranca, u ovu školu nisu išli učenici iz drugih sela. Troškove oko podizanja i održavanja školskih zgrada te plaća učitelja snosila je općina iz općinskih dohodaka sve do 1856. godine, kada je ustrojena školska zaklada iz koje su plaćane plaće učiteljima.

Godine 1857. na mjestu stare župne škole, podignute 1820. godine, sagrađena je nova zgrada općinske škole, koja je do 1973. godine postojala u ulici Frana Galovića. Škola je izgrađena troškom općine peteranske uz općinski namet. Školska zgrada imala je jednu učionicu u kojoj je učila sva školska mladež oba spola. Godine 1865. je pregrađena, a time su dobivene dvije učionice. Uz učionice je postojao i školski stan koji se sastojao od triju soba, kuhinje, smočnice i pivnice.

Učitelji su bili plaćeni od općine, a nazivali su se Gemeindelehreri. Oni su uživali godišnju plaću od 60 forinti srebra, a prvi učitelj s tom plaćom od 1830. godine bio je Tomo Kuzmić. Kako učiteljima ta plaća nije bila dovoljna za život, oni su se često bavili raznim dodatnim službama, a bili su, primjerice, zvonari ili obrtnici. Često su za učitelje bili postavljani isluženi dočasnici, a samo oni učitelji koji su ujedno bili i orguljaši mogli su nešto bolje živjeti jer su imali stalna dodatna primanja. Godine 1854. bila je povišena učiteljska plaća na 120 forinti godišnje, a pritom su ostala netaknuta stara orguljaška beriva.

Prigodom učiteljske promjene općina je 1861. godine povisila plaću učitelja na 180 forinti godišnje i također ostavila netaknutima orguljaška primanja, a tako je ostalo do klasificiranja škola prema novom školskom zakonu od 14. listopada 1874. godine. Učitelj je do tada uživao plaću od 180 forinti, besplatan stan, deset hvati ogrjevnih drva, vrt i pola jutra zemljišta, a još k tome kao orguljaš dobivao je od svake kuće četvrt vagona žita u zrnu, uživao je jedno jutro livade, tri četvrt jutra oranice, štolarinu, pravo na mošt i druge prihode. Godine 1868. uslijed naredbe Generalkomande o poboljšanju uvjeta života učitelja, dodijeljen mu je slobodnom voljom općine od općinskog pašnjaka komad zemljišta od jednog jutra u svrhu uređenja uzornog vrta, a uz to je dobivao svako ljeto dva pluga i dvadeset ručnih težaka za obrađivanje vrta.

Naklada

Učitelj je svoju plaću dobivao krajem svakog mjeseca iz općinske blagajne sve do godine 1865. Tada su na čitavom području varaždinske Krajine bila ustrojeni školski fondovi za osiguranje učiteljskih plaća. Općina Peteranec te je godine stvorila školsku zakladu u iznosu od 5600 forinti uloživši tu svotu u državne obveznice. Kasnije je ta zaklada narasla do iznosa od 6640 forinti državnih i privatnih obveznica.

Naredbom Generalkomande od 9. travnja 1858. godine škola je postala trorazrednom, a kako je uvođenjem trećeg razreda narastao broj učenika da ih nije mogao poučavati samo jedan učitelj, odlučeno je da se od 1. listopada 1862. godine u školi u Peterancu otvori mjesto podučitelja.         

Općinsku školu godišnje je polazilo i do 186 učenika. Bilo je približno jednako dječaka i djevojčica, a najviše su učenici dobivali prvi opći red, nešto manje najbolju ocjenu – prvi red s odlikom i približno isto toliko drugi red. Mali broj učenika dobivao je najslabiju ocjenu – treći red. Neispitanih učenika bilo je vrlo malo.

O radu i rezultatima ove škole postoji ocjena: “Obćenitije i blagotvornije djelovala je na obću naobrazbu zajednička obćinska škola, osobito od onoga vremena, kada bijaše razširena na trorazrednu. Iz ove škole izlazila je mladež obojega spola uvježbana u čitanju, pisanju i računstvu materinjim jezikom, te je naobrazba tim obćenitijom postala. Odkada pako stupi u život novi školski zakon od 14. listopada 1874., to se može pouzdano tvrditi da medju mladežju nema nevještih čitanju i pisanju izim onih, koji su se bud radi tjelesne ili duševne kakove mane, bud inim kojim načinom oteli polazku škole. Polazak je škole malom iznimkom uredan, i samo u pojedinim slučajevima otimlju se žitelji bud radi siromaštva ili što stanuju konacih djecu u školu pošiljati.”

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI