Umalo su naoružali narod oružjem koje se nalazilo u ludbreškom dvorcu

Piše dr. Hrvoje Petrić

Zaoštravanjem hrvatsko-mađarskih odnosa u svibnju 1848. godine započele su pripreme za rat. To je podravskim seljacima nametnulo nove terete. Ban Josip Jelačić je 15. i 16. svibnja izdao naredbe da se podigne banderijalna konjica i organiziraju narodne straže. Neovisno od toga, Križevačka županija je 14. svibnja odlučila da se u Podravini podignu slobodnjaci i započne njihovo uvježbavanje za slučaj rata. Županijska skupština zatražila je da se na granici s Mađarskom uspostavi vojnički kordon te da se u Koprivnicu i Križevce dovede regularna vojska.

Konzervativni krugovi u Križevačkoj županiji smatrali su da je svako naoružavanje naroda opasno za poredak. Upravitelj ludbreškog vlastelinstva Josip Egersdorfer odbio je 21. svibnja 1848. izdati oružje za naoružavanje naroda koje se nalazilo u ludbreškom dvorcu. Predložio je županiji da treba odustati od naoružavanja puka, što županijske vlasti nisu prihvatile.

Pravac Jelačićevog prodora u Ugarsku kraj Legrada

I gradovi su svojim kapacitetima sudjelovali svojom logistikom, a pomagala je i crkva svojim objektima pa je tako u vrijeme borbi s Mađarima 1848. i 1849. godine cijeli franjevački samostan u Koprivnici bio pretvoren u bolnicu.

Upravni odbor je 23. lipnja 1848. utvrdio da dotadašnje uvježbavanje podravskih seljaka nije dalo opipljive rezultate. U konjaničkoj slobodnjačkoj četi vježbao je 131 konjanik, a najviše ih je bilo iz zapadne Podravine (96 osoba). Samo 55 mobiliziranih konjanika imalo je oružje. Odbor je smatrao da su ti mladići izloženi mađarskoj promidžbi i vrlo nepouzdani pa se zapovjednik te jedinice sudac Ljudevit Koritić odrekao dužnosti. Novi zapovjednik konjanika Dragutin Vilhelm izvijestio je 2. srpnja 1848. da dio mobiliziranih slobodnjaka „neću na vježbanje da idu i svakojake izgovore da pervo donašaju“. Suprotstavio se mišljenjima da su slobodnjaci spremni braniti svoja sela i kuće. Predložio je da se čitava jedinica odvede što dalje od svojih sela jer će uz svoje žene i gorice, i u slučaju rata svi ostati previše mekani.

Prisila

Mihovil Pavlek Miškina o tome je zapisao, prema sjećanjima mještana Đelekovca: «Čujte, što starci kažu. Prvo zlo donijela im madžarska buna 1848. Selo na granici, došla vojska, trebalo je hrane i straže (vojska se mora zaštititi…). Oni koji nisu propisno izvršili, dobili su po turu… Ta vojska nije ostala u lijepoj uspomeni u selu, kao i nijedna poslije ove. Iza toga došlo je i drugo. Ukinućem kmetstva, tj. uređenjem urbarskih prava, došlo je u posjed njihova zemljišta, koje su do tada kao slobodnjaci nesmetano uživali, nekih šest-sedam vlastelina. Kako i na koji način, bila bi to duga pripovijest, i oni su upravo opljačkali selo. Od prijašnjeg posjeda nije im ostalo ni petina zemlje. Bivši bogati gazde, preko noći postali su sirotinja. A što je selo bez zemlje…? Ptica bez zraka, riba bez vode, činovnik bez namještenja, radnik bez zaposlenja, trgovac bez kupca.»

Đelekovečki je župnik pokušao objasniti što se zbivalo: «Magyari hoteli su Horvate pritrucati da se Horvati naj Magyarski jezik učiju. Horvati se želiju učiti Magyarski, ali ni na zapoved Magyarov, več samo iz svoje dobre i slobodne volje. Kajti pak Magyari godine 1848. i vre predi rekli su, da se Horvati počemši od 1848 za 6 godin moraju navučiti Magyarski, zato Horvati godine pograbili su oružje, ter oboružani išli na Magyare godine 1848. dne 12. rujna pod ravnanjem Preuzvišenog gozpodina Jelachicha Bana.»

Ban Josip Jelačić na čelu vojske protiv Mađara

Mađarska promidžba bila je usmjerena i prema ovom području pa su ovdje dolazili mađarski agitatori. Oni su u lipnju 1848. godine na svoju stranu pokušali dobiti neke ugledne ljude izokolice poput drnjanskog kapelana dajući mu mađarske proglase, ali je on promidžbeni materijal predao vlastima Križevačke županije odbivši suradnju.

U pješačku postrojbu bila su novačena 404 slobodnjaka s vlastelinstava provincijalne (zapadne) Podravine, a pogotovo iz sela Đelekovca i Torčeca. Upravni odbor županije 8. srpnja je konstatirao da je i ta jedinica slabo organizirana.

U Đelekovcu i okolici je, prema zapisu đelekovečkog župnika, bilo sljedeće stanje: «Godine 1848. dne 20. lipna, došli su u Gyellekovec 200 soldavov iz Regim. Slunjskoga, i odislu od ovud 30. na večer ob 9. vuri pod kapetanom Cepetič. Za tem su došli Banovčani pod kapetanom Rašich. Kada bi ovi odišli, došli su drugi Banovčani pod Oberlajt. Knežević. 25. rujna u Kaniži Magyari su navalili na Kraljevske soldate, ovi («kraljevski soldati») iz Kaniže pobegli vužgali su Šurdu, nekoliko hiž u Sent Miklošu: kajti su Surdovčani i Sent Miklovčani u Kaniži puntu delali. Čez  Letinu iduče foringaše za carzkom vojskom, plenili su iz vuze puscheni Magyarski tolvaji. 6. listopada oteli su Magyari u Kotoribi na Muri brod, ali nisu vnogo prek u Megyimurje išli. 12. listopada ob 1 vuri po podne išli su kroz Gyelekovecz u Legrad do 2000 ljudi («Landgarda») z puškami, i bangaheti, iliti z ražnji iz zagrebačke varmegyie pod Oberstarom Bornemisa, drugač Ztolnekovich.

12. listopada iz Kakine pucali su Magyari na našu ztražu, kakti na generala Bogoviča i na druge. Ovu krivicu naši nemoguči terpiti, jesu zkansni Kakinu porusili i požgali. 14. prek Drave u goricah Magyari su naše Gyelekovčančane prijeli, zvezali i u Pest odtirali, kakti su: Jos. Vulak 70 god, Androlich Andr i Ivan, Pavla Lončar i druge nekoje, govoreč, da nesmeju tam brati. Za 1 mesec kesnei povernul se je iz Pešte ztari Jos. Vulak, drugi tam oztali su. I drugi Gyellekovčani bili su u goricaj, ali su povušli Mgyarom. 17. po podne ob 4i vuri dojde vu Gyelekovce glas da su Magyari oteli broda. Stimali smo, da Dubravečkog. Vu buben vudri, u ztran zvonise. Svi muskarci išli su k Dravi, koji z baltami, koji zdrugem oružnjem čitavu noč vnogi nesu zpali v Gyellekovcu. Naša horvatska narodna garda od dan došla je u Kotoribu ob 11 ure u jutro, hoteli su njoj dati kruha, mesa, novce, barota i olova, dabi onda bili išli u loger polag Mure, ali nesreča! Komaj tak tam došli u Kotoribu, predi negbi kaj praha, olova dobili, vidin, da Magyari jašuch plavaju sim v Megyimorje. Magyari su imali mnogo kanonov (topova), ovi naši pak samo 1 i ovoga su njim Magyari preztrelili… Ovde nisu mogli prek Drave, ovde njih je bilo do 500 soldatov. Jeden zmed njih Jendir Mato Endir Gjelekovečki, stimajućč da gore pri melinih prek Mure, ali ovde našel je 40 Slunjčanov… Ovi ideči da velika vnožina ljudih ide iz Preloka, iliti Preločančani i Magyari, koj zpuškum, koji zbaltom, koj zdrugem oružnjem, koj zuflni kum, koj zmusketom. Ovi reko videči, zaboli su svoje bangenete u zemlu, i na sable bele rubce deli, ter kazali ztem, da se hočeju predati. »

Narodne straže

Sudac Pavao Gvozdanović je u srpnju 1848. predložio da se vojnici iz Imbriovca i Zablatja koji su oboljeli od groznice i griže premjeste u Dubovicu i Kapelu gdje je bolji zrak.

Kad je ban Jelačić 10. srpnja 1848. naredio da se od bivših kmetova formiraju „gibive garde“, Križevačka županija poduzela je mjere u organiziranju narodnih straža. Upravni odbor županije je 22. srpnja odredio da se uz slobodnjake mobilizira i 2090 bivših kmetova. Sredinom rujna 1848, nakon Jelačićeva prodora u Mađarsku, narodne straže iz Križevačke, Zagrebačke i Varaždinske županije raspoređene su na mađarsko-hrvatsku granicu, na tzv. dravsko-murski kordon. Podravski seljaci odnosno dio njih morali su za Jelačićevom vojskom voziti brašno i sol. Njihovu transportnu kolonu razbili su mađarski ustanici kod sela Sormoš i Đerek. Mađari su zarobili 42 seljaka i čitav transport koji je kasnije procijenjen na 10.615 forinti. Veliki ustanak iza Jelačićeve vojske 22. rujna 1848. doveo je ponovo mađarsku vojsku na hrvatsku granicu. Mađari su u listopadu provalili u Međimurje i pobili ili zarobili oko 800 seljaka iz Križevačke županije, a sve to dokazuje da su seljaci na početku rata podnijeli velike žrtve, a na leđa podravskih seljaka svaljen je sav teret oko prijevoza vojske, najveći dio podvoza morala je dati zapadna Podravina.

Ferdo Rusan

U jesen 1848. odvijala su se daljnja vrlo burna zbivanja koje je opisao đelekovečki župnik: «2. studena došlo je na Podravinu 1800 narodne garde iz Zeline, Kašine i Mooče. 2. studeni na večer došlo je više kak 600 narodne garde, Zagorcev u Gyellekovce, na kvarter, i bili su ovde pet mésec. Ovo vreme bilo je hudo za Gyellekovecz. U Kotoribi 17. listopada bili su zarobleni od Magyarov više kak 36 mladencov. Potlam kak su prek Drave u Földvaru i Zakonu svoju goricu pobrali i grozdje zprešali, došli su tam magyarzki soldati, pak naši nisu mogli do svojega vina. Ter ovak onde su ni samo vino (koje je ovu godinu osebujno dobro bilo) nego i lagve, i sve, što su tam imali, pogubili… 20. studena okolu 8 ure u jutro počeli su Magyari pri Legradzkom brodu sim prek Drave na naše pucati ztopovi, i cel dan bilo je čuti grumenje topovih, ztem ztrašne se kakti je sever puhal. I naš graničar zkril se je za verbu, pak kanon preztreli verbu i graničara. Druge dneve jeden graničar išel je u Dravu vodu pit, pak ga je Magyar ztrelil, tak i drugoga, koji je košuh prat išel… Poklam kan su kraljevzki soldati Beča predobili, išli su na Magyare, ter su nje protirali iz Kaniže, pak naše soldate tam naztanili, ter ovak akoprem je se jako Drava zmerznula, ni su mogli Magyari sim u Gyellekovce i drugam na Horvatsko.»

Sudac Franjo Kemenović žali se 1. studenog 1848. „da dan na dan tuliko preprega u Koprivnici upotreblava se, da komaj muž iz foršpana kući na večer dojde već mu se zapoveda za sledeći dan na foršpan“. Općine ’Perkos, Rasinja vsaki dan na kordun derva voze; Otok, Selnica, Đelekovec i Veliki i Mali Bukovec kao najbliznaša kordunu sela vekivečna prevažanja maju“. Sudac je tražio da se ti tereti smanje, ali su njegovi zahtjevi odbijeni od strane županijskih vlasti.

U izvješću suca Franje Kemenovića od 1. studenoga 1848. piše: «općine Perkos, Rasinja vsaki dan na kordun derva voze; Otok, Selnica, Đelekovec i Veliki i Mali Bukovec kao najblizneša kordunu sela vekivečna prevažanja maju.» Kemenović je tražio smanjenje tih tereta, ali Križevačka je županija tvrdila da «to breme jednako i drugi kotari čutiju».

Osim toga prema zapisniku upravnog odbora Križevačke županije od 20. siječnja 1849. godine vidi se da sudac Pavao Gvozdanović obavještava o štetama koje su seljacima iz općina Torčec, Botovo i Đelekovec u njihovim posjedima preko rijeke Drave nanijeli austrijski vojnici.

«Godinu 1849. meseca ožujka, i travna, i svibna mogli su pak iti u goru kvara štetu gledat, gorice rezat, okapat… meseca lipnja došli su na ztražu zpadajuči soldati (Landgarda) od Karlovca, Jaske. Nyihov major Halavanja odredil je klopotanje po dezkah u noči, kad goder on pri svojem ztanu da klopotati. 2. serpnja taki po polnoči ob 1 uri obtuženi po soldatih Stefan Gidia, Mato Magyer, Martin Tomašič i Salamon Fürst Židov oštarijaš kak da nisu hoteli podjeno zmirom po deskah buhati, dobili su svaki 20 bot. 26. serpnja došli su u Gjelekovce granatiri puni srebrnog i zlatog novca, pak sve, kaj god njim gdo dal taki prez pogadjanja gotovo platili. Nyihov general Ruso bil je u kapellanu na kvateru. 8. rujna 1849. odišli su soldati iz Gyelekovec.»

Zanimljivo je da su prema zapisniku upravnog odbora Križevačke županije od 28. travnja 1849. godine suci općina Torčec, Đelekovec, Kuzminec, Sv. Petar, Novo Selo, Rasinja, Mali Bukovec, Zablatje i Kunovec molili da se grad Koprivnica prisili zajedno sa seljacima na davanje podvoza za vojne potrebe. Građani su bili lijepo opskrbljeni i zarađivali su na nestašici stočne hrane dok su seljaci podnosili sve terete. Tereti za ovdašnje seljake su postali neizdrživi pa su neke susjedne općine, poput torčanske, na upravnom odboru Križevačke županije od 30. lipnja 1849. godine molile da joj se smanji porez.

U studenom 1849. općina Imbriovec molila je da joj se prošlogodišnji izvanredni porez obračuna u porez za 1849. godinu. Napeto stanje trajalo je do jeseni 1849. godine kada je raspuštena vojska, a život je polako ulazio u mirnije tokove.         

Burno četrdesetosmaško razdoblje u zapadnoj Podravini završilo je ujesen 1849. godine. U rujnu su raspuštene narodne straže i povučena je vojska iz onih krajeva koji nisu bili pod vojnokrajiškom upravom.

Ferdo Rusan

Obrada sudjelovanja Podravca iz Vojne krajine u ratu protiv Mađara 1848. zahtijeva posebnu analizu, no za ilustraciju donosimo dio sjećanja Ferde Rusana: „Vatra je dakle uzpirila se, sve je na nogah; da se barem dalje nerazprostre, ako odmah neuguši, a ja da ostanem kod kuće s babami i s nemoćnicima da uzdišem, ili muhe da tučem po stěni? To ne. Uslěd službeno dobivena poziva  – što bi i bez toga učinio bio, zaměnim pero s mačem, te pohitim dne 9. rujna 1848. dobivši 200. ljudih s potrěbitim za taj broj podčasnicima, medju njima i lugara Blaža Tkalčeca, u město rukovodnog stražmeštra, pod svoje zapovědničtvo, – k Dravi, i obsědnem uslěd prispevšeg mi naloga, okolicu kod prevoza molvarskog, gdě bi polag prvoizradjene osnove, ban s čitavom svojom vojskom proći bio imao. Stan moj biaše na Ivančanovom konaku, gdeno me perve noći zapoved stigne, što brže prama Legradu pohititi, i tamo s ostalimi satniami u jednu četu, s kojim bi g. satnik u miru Pines, zapovedati imao, stopiti se, što bi i učinjeno. Budući da je vojničtvo, što je magjarskoj pripadalo stranki, od pukovnie “Zanini” zarana iz Legrada preko Drave uteklo bilo, a od stanovničtva legradskog opet na odpor računali ni najmanje nismo, to smo onda, posli dvodnevnog oko Legrada utaborenja unišli u isto mesto. Ja dobim stan kod tamošnjeg župnika Novaka, koi zatim i mog pobočnika Tkalčeca s pisarnom ujedno, dragovoljno pod svoj krov primi, i svaki dan valjano počasti; na čemu mu i tija ovde najiskrenia hvala!

– Svi častnici biahu dakle kako tako nastanjeni, ja ipak s mojim kumom ponajbolje. Udobnost je tu ipak kratak imala život. Ban Jelačić povukavši se s vojskom izabranom bez ikakvog odpora dublje u Ugarsku, i tako dobi četa naša zapoved, jednu satniu za obsednutje mesta Letinje, na onoj strani potoka Mure ležećeg, što bčrže odpraviti, koja bi ujedno imala brigu, da se prelaz na Muri, u slučaju izmaka za vojsku osegura i štiti. Kocka padne na mene i ja ode preko Dubrave i Kotoribe onamo. Kad bi već ban podobrano prema Budimu pomako se bio, i nesretni glavar Roth i (Franjo)  Filipović slavonski šereg kod Ozore kroz ustanak magjarski, bez pokušnje za odpor, uloviti (se) bio dao, počnu Magjarima rogovi rasti, to se podignu sa svih stranah silni čopori i garde, nalik razbojničkim četam, kao da su nas zbilja nadvladali, a mi, neimajući dovoljno pri sebi snage, povučemo se natrag preko Mure i Drave u Legrad, te raztegnemo našu obranoprugu duž Drave, utaborivši se na legradskom tergu.“

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI