Urbančić: U političare su otišli oni koji nisu imali gdje drugdje raditi

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Godine 1957., kada se šestogodišnji Ivan Urbančić s roditeljima preselio iz Gole u Koprivničke Brege, u Koprivnici je osnovana tvrtka Renova, koja je proizvodila vatu i brusni papir. Za dvadesetak godina Renova je postala Renotex, a poduzeće je početak 90-ih dočekalo na koljenima, kao i mnoge druge socijalističke firme. Urbančić je Renotex preuzeo prije 22 godine i u tom je razdoblju stvorio uglednu i profitabilnu tvrtku s pogonima u Koprivnici i Paunovcu, koja danas zapošljava 75 radnika, ima promet od 30-ak milijuna kuna i godišnju dobit između tri i četiri milijuna kuna.

– Evo, vidite, lani smo postavili solarne ploče za struju, kojima pokrivamo potrebe svoje proizvodnje, a time se nismo hvalili kao neki gradovi koji to rade kod sebe za knjižnicu. Važno je stalno se mijenjati i prilagođavati, bez toga nema uspjeha – reći će Urbančić na početku razgovora o Renotexu, svojojoj karijeri i o tome kad bi nam svima moglo biti bolje.

PL: Renotex ste preuzeli s 40 godina. Što ste dotad radili?

– Godine 1966. otišao sam u mesarski zanat u Sljeme, a u to doba intenzivno sam se bavio hrvanjem, u kojemu sam postigao lijepe rezultate na razini bivše Jugoslavije. Sve do 1980. godine bio sam među prvih pet državnih hrvača. Ne mogu reći da sam tu i financijski profitirao, ali sport mi je strahovito otvorio vidike te sam sklopio mnoga poznanstva koja su mi kasnije pomogla. Nakon Sljemena radio sam u Varteksu i u Podravci, a u Bregima sam se bavio povrtlarstvom, naročito poznatim bregovskim zeljem. Kad je Marković 1990. godine donio zakon da svatko može osnovati poduzeće, osnovao sam firmu Urban i dao otkaz u Podravci. Zbog toga sam imao priličnih problema u obitelji, i majka i sestra jako su bile protiv. Bio sam narcisoidan, moram to priznati, jako željan uspjeha.

PL: Što je firma Urban radila?

– Obratio sam se svom tetku, koji je bio sluga kod bogate židovske obitelji, i rekao mu je u kakvim sam dilemama, da bih išao u privatni posao. A kaj bi ti delal? – pitao me je. Rekao sam mu da bih kiselio zelje i da se bojim što će biti ako propadnem. A kaj sad ti imaš? – pitao me je onda tetak. Rekao sam mu da imam ušteđenih 20.000 njemačkih maraka. Mulec jen. Nemreš biti veći bogec nego kaj jesi, samo stareši… – rekao mi je on. I to mi je bio ‘push’, okidač da uđem u posao.

PL: I, kako je to išlo?

– Bio je to jako dobar posao, na razini 150.000 maraka godišnje, uz lijepu zaradu. Doma sam napravio mali pogon od 200 ‘kvadrata’. Marka zelja bila je ‘Urban’ i imalo je odličnu prođu.

PL: Otkud skok s kiselog zelja na brusne papire i preradu otpadnog tekstila?

– U 90-ima sam malo ‘dilal’ dionicama. Tada je sve bujalo, raslo. I 1997. godine pojavila se šansa. Moj prijatelj Krešo Mulvaj rekao mi je da se prodaje Renotex i pitao me bih li sudjelovao, da nekolicina prikuplja novac za ponudu. Tada sam samo znao da Renotex postoji, ništa drugo. Organizirali smo se, uzeli advokata i u tri dana kupili većinski paket od malih dioničara. Oni su držali 55 posto, 12 posto imao je mirovinski fond, a fond za privatizaciju ostatak.

Imam 68 godina, osjećam se dobro  i svaki dan sam u firmi te pomažem koliko mogu i koliko treba

PL: U kakvom ste stanju kupili firmu?

– Danas bih se teško odlučio na takav potez, bilo je to vrlo rizično. Radnici nisu bili dobili plaću sedam mjeseci. Firma je imala mjesečni prihod oko 400.000 kuna, a masa plaća bila je 360.000 kuna. Naravno da se tako nije moglo funkcionirati.

PL: Što ste napravili?

– Osim loših, naišli smo i na nešto dobrih stvari. Postojale su zalihe loše strukture repromaterijala i u skladištu loše strukture proizvoda, ali Renotex je imao dionice Podravske banke, udjel od 3,5 posto, kao i Bjelovarske banke u iznosu od oko milijun kuna te Agrobanke za nekih 60.000 kuna. To smo prodali i raspisali program otpremnina za radnike. Usto mi je jedan poznanik implementirao japanski sustav organizacije posla zvan ‘ytong’. Prodali smo polovicu nepotrebnih strojeva. Za šest mjeseci isplatili smo sve zaostale plaće i zatvorili sve dugove. Već smo iduću, 1998. godinu, završili u plusu.

PL: Ako se ne varam, Renotexova upravna zgrada bila je na mjestu današnjeg Adriatic osiguranja…

– Jednog dana u gradu sam pio kavu s tadašnjim šefom Jadranskog osiguranja za našu regiju, koji mi se žalio da brzo mora naći zgradu za sjedište firme u ovoj regiji. Rekao sam mu, onako usput, da mu mogu prodati Renotexovo sjedište. Rekao i odmah zaboravio. Kad, ono, za nekoliko dana vidim iz kancelarije da se pred našom zgradom parkirao crni ‘genšer’ sa splitskim tablicama, iz kojeg su izašli frajeri u crnim ‘ajncugima’. Tad sam rekao Mulvaju, koji je sjedio sa mnom: Krešo, prodal sam našu upravnu zgradu. I brzo smo riješili formalnosti, a  za taj novac kupili smo zgradu Rapida, koji je bio otišao u stečaj, skupa sa 16.000 kvadrata zemljišta i 4000 kvadrata vrhunskog natkrivenog prostora. Bio je to odličan ‘deal’. Kasnije smo i bivše Renotexove pogone prodali Lidlu. Nakon toga ostali kompanjoni su isplaćeni i ja sam ostao jedini vlasnik. Pardon, još uvijek nekih pet posto ima država, što su rezervacije za bivše vlasnike. To nam još uvijek smeta jer se u nekim slučajevima ne možemo natjecati za novac iz fondova.

PL: Renotex je 2001. godine proglašen ‘gazelom’, jednim od najbrže rastućih hrvatskih malih poduzeća…

– Negdje 2000. godine propao je čakovački proizvođač madraca Hrast. Kupili smo cijelo postrojenje, uzeli ljude i počeli proizvoditi madrace. Naravno da smo počeli brzo rasti. Usto smo povećali prodaju brusnih papira i drugih proizvoda. Moram reći da smo sav profit reinvestirali u razvoj, a to činimo sve vrijeme. Razvili smo i proizvodnju netkanih tekstila. Iz našeg pogona u Paunovcu svaki dan odlaze tri ili četiri jumbo šlepera punih tog materijala.

PL: Netkani tekstil, što je to?

– To je tekstil koji se ne tka, nego se vlakna mrse. Radi se o tkanini koja služi za ispunu madraca, za poplune i drugo, a nedavno smo uveli i proizvodnju termofiksiranog tekstila, filca, koji se također koristi u proizvodnji madraca, u građevini, kao geotekstil i na razne druge načine. Radi se o ekološki prijateljskoj proizvodnji jer nam je sirovina otpadni tekstil. To nam je, uz brusni papir, sada core bussiness, a vlastitu proizvodnju madraca ove godine sam dezinvestirao jer se više nije toliko isplatila. Sada investiramo u novi logistički sustav u Koprivnici. Svake godine u proizvodnju investiramo oko 2,5 do tri milijuna kuna.

PL: Formalno ste u mirovini, ali ste i dalje aktivni. Zar vam nije dosta?

– Posao sada operativno vodi moj sin Matija. Imam 68 godina, osjećam se dobro  i svaki dan sam u firmi te pomažem koliko mogu i koliko treba. Možda je dobro napraviti rez i naprosto se odmaknuti, no bojim se da bih onda stradao. I sad su mi najgori dani subota i nedjelja, kad se ne radi.

PL: Što kažete na trenutak u kojemu se nalazi Hrvatska. Ljudi su prilično ‘dešperatni’, mnogi odlaze u inozemstvo… Jeste li optimist?

– Kad sam bio dijete, u Goli nije bilo struje, a kroz selo je išao poljski put. Kad s te distance pogledamo koliko je standard otišao naprijed, koliko čovjek materijalno živi bolje, ne znam je li tako i duhovno… Postali smo nestrpljivi i pomalo oholi. Iz svega toga proizlazi ova depresija, a mislim da je ona odraz naše prošlosti. Živjeli smo u sustavu ‘pravednog’ društva, a svi smo bili siromašni. Radilo se koliko se radilo… I onda smo 90-ih ušli u grubi kapitalizam, sa slobodnim tržištem kojemu nismo bili dorasli. Došli smo igrati u NBA ligu i naravno da su nas ‘razbili’. Mislim da moramo biti strpljivi, uporni i – nema ništa bez posla.

PL: Muči li vas nedostatak radne snage?

Prije pet-šest godina ‘zbrčkavali’ smo se s ljudima. Hodočastili su za posao. Sada su mnogi mladi otišli u inozemstvo i na tržištu rada je deficit. No, svako zlo za neko dobro. Kad nečega nema, to morate više platiti. Moramo se pomaknuti prema standardu kakav vlada na Zapadu, prema tamošnjim plaćama. U zapadnim društvima i troškovi života su veći, pogledajte samo stanovanje. Paralelno s rastom plaća, morat ćemo dići i cijene naših proizvoda. Kava više neće biti sedam kuna. Kad sve to ode gore, približit ćemo se zapadnom standardu.

PL: Hoće li proteći još puno Drave?

– Rekao bih da smo na pragu nečeg revolucionarnog, da ulazimo u razdoblje umjerenijeg kapitalizma i da nam za desetak ili 15-ak godina dolazi dobro vrijeme.

PL: A kako gledate na razvoj našeg kraja?

– Pogledajmo okolinu. Prelog, Zagorje, Međimurje, Varaždin… Mi smo tu najgori. Nemojmo se uspoređivati s Istokom. Ozbiljno mislim da je to posljedica lošeg vođenja politike prema privredi. Mislim da je ta politika u stereotipu prošlosti, da političari misle kako uspješnim privatnicima treba što više oteti za ‘opće dobro’. U političkim strukturama uglavnom su ljudi koji su se ondje skrasili jer nisu imali gdje drugdje raditi. Devedeset posto ih nikad nije radilo u realnom sektoru. Ili ne razumiju ili neće.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI