Urbančić: U političare su otišli oni koji nisu imali gdje drugdje raditi

Podravski list profile
Belodin A Alergija 941x177

Godine 1957., kada se šestogodišnji Ivan Urbančić s roditeljima preselio iz Gole u Koprivničke Brege, u Koprivnici je osnovana tvrtka Renova, koja je proizvodila vatu i brusni papir. Za dvadesetak godina Renova je postala Renotex, a poduzeće je početak 90-ih dočekalo na koljenima, kao i mnoge druge socijalističke firme. Urbančić je Renotex preuzeo prije 22 godine i u tom je razdoblju stvorio uglednu i profitabilnu tvrtku s pogonima u Koprivnici i Paunovcu, koja danas zapošljava 75 radnika, ima promet od 30-ak milijuna kuna i godišnju dobit između tri i četiri milijuna kuna.

– Evo, vidite, lani smo postavili solarne ploče za struju, kojima pokrivamo potrebe svoje proizvodnje, a time se nismo hvalili kao neki gradovi koji to rade kod sebe za knjižnicu. Važno je stalno se mijenjati i prilagođavati, bez toga nema uspjeha – reći će Urbančić na početku razgovora o Renotexu, svojojoj karijeri i o tome kad bi nam svima moglo biti bolje.

PL: Renotex ste preuzeli s 40 godina. Što ste dotad radili?

– Godine 1966. otišao sam u mesarski zanat u Sljeme, a u to doba intenzivno sam se bavio hrvanjem, u kojemu sam postigao lijepe rezultate na razini bivše Jugoslavije. Sve do 1980. godine bio sam među prvih pet državnih hrvača. Ne mogu reći da sam tu i financijski profitirao, ali sport mi je strahovito otvorio vidike te sam sklopio mnoga poznanstva koja su mi kasnije pomogla. Nakon Sljemena radio sam u Varteksu i u Podravci, a u Bregima sam se bavio povrtlarstvom, naročito poznatim bregovskim zeljem. Kad je Marković 1990. godine donio zakon da svatko može osnovati poduzeće, osnovao sam firmu Urban i dao otkaz u Podravci. Zbog toga sam imao priličnih problema u obitelji, i majka i sestra jako su bile protiv. Bio sam narcisoidan, moram to priznati, jako željan uspjeha.

PL: Što je firma Urban radila?

– Obratio sam se svom tetku, koji je bio sluga kod bogate židovske obitelji, i rekao mu je u kakvim sam dilemama, da bih išao u privatni posao. A kaj bi ti delal? – pitao me je. Rekao sam mu da bih kiselio zelje i da se bojim što će biti ako propadnem. A kaj sad ti imaš? – pitao me je onda tetak. Rekao sam mu da imam ušteđenih 20.000 njemačkih maraka. Mulec jen. Nemreš biti veći bogec nego kaj jesi, samo stareši… – rekao mi je on. I to mi je bio ‘push’, okidač da uđem u posao.

PL: I, kako je to išlo?

– Bio je to jako dobar posao, na razini 150.000 maraka godišnje, uz lijepu zaradu. Doma sam napravio mali pogon od 200 ‘kvadrata’. Marka zelja bila je ‘Urban’ i imalo je odličnu prođu.

PL: Otkud skok s kiselog zelja na brusne papire i preradu otpadnog tekstila?

– U 90-ima sam malo ‘dilal’ dionicama. Tada je sve bujalo, raslo. I 1997. godine pojavila se šansa. Moj prijatelj Krešo Mulvaj rekao mi je da se prodaje Renotex i pitao me bih li sudjelovao, da nekolicina prikuplja novac za ponudu. Tada sam samo znao da Renotex postoji, ništa drugo. Organizirali smo se, uzeli advokata i u tri dana kupili većinski paket od malih dioničara. Oni su držali 55 posto, 12 posto imao je mirovinski fond, a fond za privatizaciju ostatak.

Imam 68 godina, osjećam se dobro  i svaki dan sam u firmi te pomažem koliko mogu i koliko treba

PL: U kakvom ste stanju kupili firmu?

– Danas bih se teško odlučio na takav potez, bilo je to vrlo rizično. Radnici nisu bili dobili plaću sedam mjeseci. Firma je imala mjesečni prihod oko 400.000 kuna, a masa plaća bila je 360.000 kuna. Naravno da se tako nije moglo funkcionirati.

PL: Što ste napravili?

– Osim loših, naišli smo i na nešto dobrih stvari. Postojale su zalihe loše strukture repromaterijala i u skladištu loše strukture proizvoda, ali Renotex je imao dionice Podravske banke, udjel od 3,5 posto, kao i Bjelovarske banke u iznosu od oko milijun kuna te Agrobanke za nekih 60.000 kuna. To smo prodali i raspisali program otpremnina za radnike. Usto mi je jedan poznanik implementirao japanski sustav organizacije posla zvan ‘ytong’. Prodali smo polovicu nepotrebnih strojeva. Za šest mjeseci isplatili smo sve zaostale plaće i zatvorili sve dugove. Već smo iduću, 1998. godinu, završili u plusu.

PL: Ako se ne varam, Renotexova upravna zgrada bila je na mjestu današnjeg Adriatic osiguranja…

– Jednog dana u gradu sam pio kavu s tadašnjim šefom Jadranskog osiguranja za našu regiju, koji mi se žalio da brzo mora naći zgradu za sjedište firme u ovoj regiji. Rekao sam mu, onako usput, da mu mogu prodati Renotexovo sjedište. Rekao i odmah zaboravio. Kad, ono, za nekoliko dana vidim iz kancelarije da se pred našom zgradom parkirao crni ‘genšer’ sa splitskim tablicama, iz kojeg su izašli frajeri u crnim ‘ajncugima’. Tad sam rekao Mulvaju, koji je sjedio sa mnom: Krešo, prodal sam našu upravnu zgradu. I brzo smo riješili formalnosti, a  za taj novac kupili smo zgradu Rapida, koji je bio otišao u stečaj, skupa sa 16.000 kvadrata zemljišta i 4000 kvadrata vrhunskog natkrivenog prostora. Bio je to odličan ‘deal’. Kasnije smo i bivše Renotexove pogone prodali Lidlu. Nakon toga ostali kompanjoni su isplaćeni i ja sam ostao jedini vlasnik. Pardon, još uvijek nekih pet posto ima država, što su rezervacije za bivše vlasnike. To nam još uvijek smeta jer se u nekim slučajevima ne možemo natjecati za novac iz fondova.

PL: Renotex je 2001. godine proglašen ‘gazelom’, jednim od najbrže rastućih hrvatskih malih poduzeća…

– Negdje 2000. godine propao je čakovački proizvođač madraca Hrast. Kupili smo cijelo postrojenje, uzeli ljude i počeli proizvoditi madrace. Naravno da smo počeli brzo rasti. Usto smo povećali prodaju brusnih papira i drugih proizvoda. Moram reći da smo sav profit reinvestirali u razvoj, a to činimo sve vrijeme. Razvili smo i proizvodnju netkanih tekstila. Iz našeg pogona u Paunovcu svaki dan odlaze tri ili četiri jumbo šlepera punih tog materijala.

PL: Netkani tekstil, što je to?

– To je tekstil koji se ne tka, nego se vlakna mrse. Radi se o tkanini koja služi za ispunu madraca, za poplune i drugo, a nedavno smo uveli i proizvodnju termofiksiranog tekstila, filca, koji se također koristi u proizvodnji madraca, u građevini, kao geotekstil i na razne druge načine. Radi se o ekološki prijateljskoj proizvodnji jer nam je sirovina otpadni tekstil. To nam je, uz brusni papir, sada core bussiness, a vlastitu proizvodnju madraca ove godine sam dezinvestirao jer se više nije toliko isplatila. Sada investiramo u novi logistički sustav u Koprivnici. Svake godine u proizvodnju investiramo oko 2,5 do tri milijuna kuna.

PL: Formalno ste u mirovini, ali ste i dalje aktivni. Zar vam nije dosta?

– Posao sada operativno vodi moj sin Matija. Imam 68 godina, osjećam se dobro  i svaki dan sam u firmi te pomažem koliko mogu i koliko treba. Možda je dobro napraviti rez i naprosto se odmaknuti, no bojim se da bih onda stradao. I sad su mi najgori dani subota i nedjelja, kad se ne radi.

PL: Što kažete na trenutak u kojemu se nalazi Hrvatska. Ljudi su prilično ‘dešperatni’, mnogi odlaze u inozemstvo… Jeste li optimist?

– Kad sam bio dijete, u Goli nije bilo struje, a kroz selo je išao poljski put. Kad s te distance pogledamo koliko je standard otišao naprijed, koliko čovjek materijalno živi bolje, ne znam je li tako i duhovno… Postali smo nestrpljivi i pomalo oholi. Iz svega toga proizlazi ova depresija, a mislim da je ona odraz naše prošlosti. Živjeli smo u sustavu ‘pravednog’ društva, a svi smo bili siromašni. Radilo se koliko se radilo… I onda smo 90-ih ušli u grubi kapitalizam, sa slobodnim tržištem kojemu nismo bili dorasli. Došli smo igrati u NBA ligu i naravno da su nas ‘razbili’. Mislim da moramo biti strpljivi, uporni i – nema ništa bez posla.

PL: Muči li vas nedostatak radne snage?

Prije pet-šest godina ‘zbrčkavali’ smo se s ljudima. Hodočastili su za posao. Sada su mnogi mladi otišli u inozemstvo i na tržištu rada je deficit. No, svako zlo za neko dobro. Kad nečega nema, to morate više platiti. Moramo se pomaknuti prema standardu kakav vlada na Zapadu, prema tamošnjim plaćama. U zapadnim društvima i troškovi života su veći, pogledajte samo stanovanje. Paralelno s rastom plaća, morat ćemo dići i cijene naših proizvoda. Kava više neće biti sedam kuna. Kad sve to ode gore, približit ćemo se zapadnom standardu.

PL: Hoće li proteći još puno Drave?

– Rekao bih da smo na pragu nečeg revolucionarnog, da ulazimo u razdoblje umjerenijeg kapitalizma i da nam za desetak ili 15-ak godina dolazi dobro vrijeme.

PL: A kako gledate na razvoj našeg kraja?

– Pogledajmo okolinu. Prelog, Zagorje, Međimurje, Varaždin… Mi smo tu najgori. Nemojmo se uspoređivati s Istokom. Ozbiljno mislim da je to posljedica lošeg vođenja politike prema privredi. Mislim da je ta politika u stereotipu prošlosti, da političari misle kako uspješnim privatnicima treba što više oteti za ‘opće dobro’. U političkim strukturama uglavnom su ljudi koji su se ondje skrasili jer nisu imali gdje drugdje raditi. Devedeset posto ih nikad nije radilo u realnom sektoru. Ili ne razumiju ili neće.

  • Podijeli na društvenim mrežama
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
Silymarin Obnavlja jetru 300x600
  • Najnovije vijesti

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati.
Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. Pravila privatnosti