Uskrsna poruka našeg biskupa Radoša: Gladni smo dobrih vijesti, ne napetosti!

Ostani s nama Gospodine, zamalo će večer i dan je na izmaku…vape tvoji učenici Gospodine na putu u Emaus, govorimo i mi u naše dane i ovo nezgodno vrijeme.

Želimo Ti i mi, kao i oni, ispričati što se to nama događa ovih dana, zašto se putem
svađamo…zašto svađa i do tvojih ušiju dolazi!

Valovi zaraze nižu se jedan za drugim: prvi nas je zatvorio, drugi je odnio mnogo života, a treći uzima preostale zalihe strpljenja. Svaki dan sustižu nas vijesti o broju zaraženih i preminulih. Nadamo se prekidu lanca zaraze. Sramežljivo se budi nada da se nazire kraj, ali čim se pojavi, proguta ju iluzija. I kao učenici u Emausu razočarani govorimo: a mi smo se nadali!

Brojevi nisu samo brojevi. Svaki broj nosi ime našeg ukućana, prijatelja, susjeda, kolege s posla, sugrađanina; krije lica naše braće i sestara čiji odlazak ostavlja tugu i prazninu. Loše udarne vijesti jačaju napetost, produbljuju zabrinutost…a zbunjuju nas i neki od naših.

Gladni smo ‘dobrih vijesti’ koje hrane istinom, sigurnošću, slobodom, pouzdanjem – ne obmanom, iluzijom, napetošću, zabrinutošću. Trebamo ‘dobru vijest’ koja nije ‘kratkoga daha’, nego ‘diše iz dubine’, unosi sklad i donosi mir. Željni smo čuti vijest koja navješta radost i nadu.

Uskrs je slavlje ‘dobre vijesti’. Iz dubine zemlje čuje se disanje koje pokreće zemlju. Probudio se Onaj koji u ‘utrobi zemlje spava’. Budi ga toplina Božje ljubavi koja se ‘poigrava s hladnim grobom’ i pretvara ga u ‘toplu kolijevku života’. On nosi ‘dobru, radosnu vijest’ – poruku života! Sin Božji ustao je iz hladne zemlje – uskrsnuo je od mrtvih! Nije iluzija, nije lažna nada, nego najdraža istina, tajna vjere. Pronašao je ključ kojim otvara vrata što vode iz smrti u život i njime otključava grob u koji smrt zatvara ljude. Uzima križ, na kojem je bio prikovan, i njime otključava što je zaključano: Cenaculum, Petra, Tomu, Mariju Magdalenu… Sve to čini iznutra – ulazeći u sobu, u nutrinu, u dušu; otvara iznutra za novi početak, za novi hod, novi život…

Danas se ponovno zatvaraju granice država, zatvaranje prijeti mnogim školama i ustanovama. Ljudi se povlače u sebe, zatvaraju se. Svako stanje, pa i stanje zatvorenosti, prikladno je za Isusov ulazak u kuću, među ljude – Isus ulazi kroz zatvorena vrata. Ozračje zatvorenosti izazovno je stanje za Uskrsloga – spreman je proći kroz ljudsku zatvorenost – materijalnu, duhovnu – i donijeti mir, darovati slobodu, unijeti neočekivanu, nezasluženu, djetinju radost.

Dok otvara vrata groba, Uskrsli traži gdje sam se zatvorio, koja sam vrata zaključao u strahu od Boga, drugih; želi ući u moju nutrinu. Na različite načine kuca, ulazi, nudi se i daruje novost života koju samo On ima moć dati – da ga prepoznamo. Po iskustvu učenika poučava nas kako ga prepoznati.

Prepoznaju ga po glasu. Riječi Učitelja, natopljene toplinom i ljubavlju, pronalazile su put do srca, do skrivenih i ranjenih kutaka nutrine. Bile su lijek koji smiruje valove nemira i obnavlja nadu i pouzdanje. Njegov glas, koji su dobro poznavali, vraćao im je ‘dobar glas’, izgubljen grijehom, slabošću, lutanjem. Njemu su uzeli dobar glas, a on je dobar glas vratio čovjeku. Zaraza ‘lošeg glasa’ ne staje, dolazi u valovima, a Uskrsli iznova nosi Božji glas koji po imenu proziva: „Marijo!“, „Šimune Ivanov!“, „Toma!“ te po njegovom glasu postaju ‘nositelji uskrsne radosne vijesti’. I mi žudimo za Božjim glasom, dobrim i radosnim – koji jedini dopire do srži bića i tjera da ga prenesemo po svojoj zemlji – da se svijet zarazi radosnom, dobrom vijesti.

Prepoznaju ga po ranama. Isus prepoznaje rane mnogih: rane supružnika, ljudskih odnosa, ranu rastakanja obitelji, rane bolesti, tjeskobe, straha, neurednog života… Na svome tijelu prihvatio je rane duše i tijela. Kristove rane su njegova ‘osobna karta’, one su zrake nade. Krista prepoznajemo po ranama na tijelu Crkve, po ranama potresa i pandemije, u ranama braće i sestara, u osobnim ranama. Mjesto slabosti i nemoći Isus može pretočiti u ‘izvor snage’.

Prepoznaju ga po lomljenju kruha. Lijep je običaj da o Uskrsu blagujemo blagoslovljeno jelo. Uskrsno otajstvo u sebi čuva dragocjenu nit zajedničkoga svetog blagovanja – od Večere koju pažljivo priprema, u kojoj daje sebe, preko doručka na obali jezera, komadića ribe u Cenaculumu, sve do prepoznavanja u Emausu. On se lomi, daje, dijeli i hrani učenike. Želim da ga prepoznate u svojim Crkvama gdje sebe za nas lomi. Bit će i za vašim obiteljskim stolom
– prepoznajte ga i dijelite.

Prepoznaju ga u pažnji. Uskrsli Gospodin pojavljuje se u zoru na obali. Pažljivo prati učenike dok su na moru opterećeni svojim poslom. Toplinom rađa novo jutro učenika. Nježnošću majke obraća im se „dječice“ i žarom ljubavi ‘pripravlja žeravicu’ i zagrijava dušu za novo rađanje poziva.

Prepoznaju ga u novome Dahu. Isusa prepoznaju u Dahu čija snaga vraća svježinu učenicima, ostalima bez daha. I danas mnogi gube dah u životnoj utrci, bolesni traže pomoć respiratora, poslodavci su na ‘izdahu’ bez mogućnosti rada, zarade i plaćanja radnika koji strepe za svoje obitelji, djeca i starci traže blizinu disanja svojih najbližih… Cijelo društvo se umorilo, teško diše i žudi za novim disanjem. Uskrsli želi sa svakim nanovo prodisati.

Braćo i sestre, Gospodin hodi našim stazama. Daje nam se prepoznati po ovim i sličnim znakovima. On zna gdje se treba pokazati. Gdje se život umorio, gotovo stao. Neka vam otvori oko vjere i ljubavi da ga prepoznate. Neka vam u dušu ulije radost. Samo ispunjeni radošću možemo navijestiti da je Krist živ, da je radost života. SRETAN USKRS!

Bože Radoš, varaždinski biskup

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI