Velikobukovečki vlastelin tužio je kmetove da nasilno provaljuju u šumu!

Piše dr. Hrvoje Petrić

U članku ćemo predstaviti zbivanja u zapadnom dijelu Podravine uoči revolucije 1848./1849. Na ludbreškom vlastelinstvu redovita se selišna daća u naravi sastojala  u podavanju pšenice i zobi ovisno o veličini selišta. Ovisno o veličini selišta, kmetovi su morali vlastelinu davati i selišne svinje. Svaki držalac čitavog selišta davao je godišnje jednu ugojenu svinju. Posebnu skupinu naturalnih daća činili su tzv. darovi – obvezatno podavanje peradi i namirnica.

Svaki selišni posjed je morao bez obzira na veličinu dati gusku i kopuna, a ostali darovi davali su se ovisno o veličini kmetskog posjeda. Najvažnija naturalna daća na ludbreškom vlastelinstvu bila je gornica. To je bila redovita daća u vinu koja se pobirala prema veličini vinograda. Vlastelinstvo je gornicom dobivalo oko 400 vedara vina kojega je vrijednost bila veća od vrijednosti ostalih naturalnih daća. Ludbreški podložnici su desetinu plaćali u novcu, ali samo od selišnih zemalja, dok se od izvanselišnih tzv. krčevinskih zemalja davala u naturi. U naravi se pobirala još i desetina meda. Tko je imao polovicu selišta morao je svaki tjedan davati tri dana tlake.

Nekadašnji izgled dvorca u Velikom Bukovcu

Čini se, da su svi oni koji su imali stoku, ako je bilo potrebno, tlaku morali obavljati stokom. Veći dio želira (inkvilina, onih koji su imali samo kuće i okućnice) davao je svaki tjedan jedan dan pješačke tlake. Razni izvori potvrđuju da je radna renta u prvoj polovici 18. stoljeća bila osnovni feudalni teret ludbreških kmetova i želira.  Gotovo na svim feudalnim posjedima u ludbreškoj Podravini povećavao se u prvoj polovici 18. stoljeća alodijal koji podrazumijeva u prvom redu poljoprivredne površine koje je vlastelin uz primjenu kmetskog rada obrađivao u vlastitoj režiji. Tim se pojmom obuhvaćala i druga gospodarska aktivnost vlastelinstva (gradnja gospodarskih zgrada, razvoj vlastelinskog stočarstva…). Alodijalne poljoprivredne površine na ludbreškom vlastelinstvu počele su se povećavati još u 17. stoljeću, a stvaranje alodijala na plemićkim posjedima bilo je u 17. stoljeću glavni oblik povećanja alodijalnog gospodarstva. Vlastelinstvo je pravo korištenja vodama, osim preko brodarine, koristilo pravom mlinarenja i pravom ribolova. Na Dravi i Bednji nalazile su se velike vlastelinske vodenice, a seljaci su za svoje mlinove morali plaćati posebnu arendu. Početkom 18. stoljeća vlastelinstvo je ribolov na rijekama Bednji i Plitvici proglasilo svojim isključivim pravom. Pravo vinotočja sastojalo se u pravu vlastelinstva da od Jurjeva do Miholja u trgovištu i na selima isključivo prodaje vino. U tom razdoblju cijene su bile više, a vlastelinstvo ih je moglo i umjetno podizati. Među regalnim pravima bilo je i patronatsko pravo nad crkvama na području vlastelinstva. Kao patron župnih crkvi feudalac je utjecao na postavljanje njihovih župnika. Godine 1696. posebno se navodi vlastelinsko patronatsko pravo nad crkvama u trgovištu, crkvom sv. Antuna u Selniku, sv. Jurja u Sv. Đurđu, crkvama sv. Ivana i sv. Dominika. Feudalni su gospodari veći dio života provodili na imanjima u Mađarskoj ili na dvoru, te su od upravitelja uvijek tražili podrobne izvještaje o poslovanju iz kojih se vidi kako je svoje ukupne prihode vlastelinstvo ostvarivalo vlastitom proizvodnjom, daćama podložnika, regalnim prihodima i davanjem u zakup nekretnina.

Buna seljaka 

Zbog preopterećenja prekomjernom tlakom u Velikom i Malom Otoku i Imbriovcu započela je 1755. buna seljaka. Ti krajevi nalaze se u koprivničkoj Podravini pa se njome na ovom mjestu nećemo podrobnije baviti. Seljačke bune i nemiri 1755. izazvali su krizu vladajućeg sloja plemstva u Hrvatskoj. Dvor je iskoristio činjenicu da se pri gušenju bune kompromitirao dio utjecajnih plemića koji su bili najžešći neprijatelji reformi prosvijećenog apsolutizma, a njihovo uklanjanje s političkih položaja omogućilo je uvođenje reformi, među kojima je najvažnija tzv. marijoterezijanska urbarijalna regulacija koja označava skup mjera i propisa kojima su uređeni odnosi između zavisnih seljaka i feudalaca. Regulacijom su povećane osnovne poljoprivredne površine u svim selima ludbreškog vlastelinstva.

Pogled na park dvorca u Velikom Bukovcu

Odnosi utvrđeni marijaterezijanskom urbarijalnom regulacijom održali su se uz neke dopune sve do ukidanja feudalnih odnosa 1848. godine. Smanjivanje tlake nije bitno pogodilo vlastelinsko alodijalno gospodarstvo. Urbarijalna regulacija unijela je izmjene u vlastelinsko sudstvo. Podložnici su se nakon nje na sve presude dominalnih sudova u pitanju urbarijalnih odnosa mogli žaliti županijskom sudu i Ugarskom namjesničkom vijeću. Slobodnjaci iz Ivanca i Duge Rijeke parničili su se 1796-98. pred tim sudovima zbog desetine meda. Tvrdili su da davanje te desetine nije njihova urbarijalna obveza, što je na kraju potvrdilo i Ugarsko namjesničko vijeće. Urbarijalna regulacija na taj je način omogućila da se pitanja feudalnih odnosa između vlastele i zavisnih seljaka rješavaju i na sudovima izvan vlastelinstva. Iako su ti sudovi u najviše slučajeva donosili presude u korist feudalaca, oni su ipak pridonosili da se neki socijalni konflikti ublaže i razriješe. Urbarski zakoni ugarskog sabora iz 1836. unijeli su u agrarne odnose promjene koje su išle u korist feudalaca. Seljake u zapadnoj Podravini najviše su pogodile odredbe o segregaciji pašnjaka i komasaciji zemljišta. Sabor je odlučio da i vlastelinstva imaju pravo na općinske pašnjake bez obzira na to što ih dotad nisu koristili. Seljacima je trebalo ostaviti najmanje četiri, a najviše 22 jutra pašnjaka po selištu. Na ludbreškom vlastelinstvu segregacija pašnjaka provedena je 1837. Selima su ostavljeni u pravilu lošiji pašnjaci i to 8-10 jutara pašnjaka po selištu. Seljaci su svoje nezadovoljstvo tom segregacijom mogli izraziti tek 1848. godine. Prva polovica 19. stoljeća može se označiti kao razdoblje ponovnog pogoršavanja položaja zavisnih seljaka, ali je to bilo i razdoblje u kojem su unutar feudalnog društva sazrijevale unutarnje suprotnosti koje će na kraju dovesti do promjena i u agrarnim odnosima. Na početku revolucije, 24. travnja 1848., ban Josip Jelačić je objavio ukidanje kmetskih odnosa, a time je u Hrvatskoj pa tako i u ludbreškom kraju započelo jedno novo razdoblje u životu seljaka ali i feudalnih gospodara.

Sredinom 19. stoljeća u Ludbregu su bila tri osnovna sloja stanovništva. Osnovni i najbrojniji bio je seljaštvo, drugi sloj je skupina stanovništva vezana uz vlastelinstvo kojim je upravljala obitelj Batthyany, a treća skupina sastojala se od ostalog stanovništva. Ludbreg je tada imao podosta obrtnika i činovnika. Prvi Židovi u Ludbreg se doseljavaju 1802. i počinje se intenzivnije razvijati trgovina. Ludbreška Podravina je do 1854. spadala u Križevačku županiju, a od spomenute godine prelazi u Varaždinsku. Kretanje ukupnog broja stanovnika ludbreške Podravine od sredine 17. do sredine 19. stoljeća, s izuzetkom razdoblja 1680.-1700. godine kada je zabilježen pad broja stanovnika, pokazuje stalni rast broja stanovnika, ali ako se izračuna stopa porasta stanovništva od popisa do popisa, vidi se kako je ludbreška Podravina imala stalnu prosječnu godišnju stopu porasta nižu od jedan posto, a ako se usporedi cijela Podravina, vidi se da je stopa porasta bila vrlo niska. No treba uzeti u obzir da se osim izuzetka razdoblja 1680-1700. stanovništvo permanentno povećavalo, a ako se usporedi broj stanovnika sredinom 17. stoljeća koji iznosi 7260 s brojem stanovnika sredinom 19. stoljeća koji iznosi 13142 stanovnika, može se vidjeti da se stanovništvo u dva stoljeća gotovo udvostručilo. Oko sredine 19. stoljeća u opće izmijenjenim prilikama (društvenim, gospodarskim i političkim) možemo slobodno reći kako je Ludbreg započeo vlastiti tok modernizacije nakon revolucionarnih zbivanja 1848. godine.

„Zahtijevanja naroda“

Revolucionarna gibanja u Mađarskoj i velikomađarske pretenzije 1848.-1849. utjecali su i na zbivanja u Hrvatskoj. Narodna stranka u Zagrebu 25. ožujka 1848. sazvala je Narodnu skupštinu koja je donijela svoj politički program poznatiji pod nazivom «Zahtijevanja naroda». Najvažniji zahtjevi su bili ujedinjenje hrvatskih zemalja u jedinstvenu državnopravnu cjelinu sa samostalnom hrvatskom vladom na čelu s banom Josipom Jelačićem, uvođenje narodnog jezika, ukidanje kmetstva, saziv Hrvatskog sabora, osnivanje narodne vojske, opće pravo glasa, sloboda tiska, itd. Prvom točkom «Zahtijevanja naroda» za hrvatskog bana je bio izabran Josip Jelačić, tadašnji pukovnik u Vojnoj krajini. Mađarska vlada nije željela Hrvatskoj priznati pravo na samostalnu politiku, a pristaše bana Jelačića (narodnjaci) vodili su političku borbu s pristalicama mađarske vlade (mađaronima).

Progas bana Jelačića o ukinuću kmetstva 1848.

Dana 28. ožujka 1848. godine na velikoj skupštini Križevačke županije revolucija je pozdravljena riječima: „Glasovi oni koji su se veličanstvenom silom kod susjednih naroda monarhie austrianske za postignutje narodnosti, slobode i ustava doperli su također i u naše tihe kraje – gdje velikom suglasjem jesu“. Skupština je morala razmotriti i „martovske zakone“ ugarskog sabora o ukidanju urbarijalnih odnosa. Iako je u pravilu zaključeno da takve odluke može donositi isključivo hrvatska, skupština Križevačke županije je ipak pod pritiskom liberalnog krila koje su predvodili Vukotinović i Nemčić prihvatila ukidanje tlake na svojem području. O tome postoji i zaključak skupštine: „Radi olakšanja ovo i odpušćanje tlake, sami dobrovoljno stališu kmetskom, podeliti hoteći odlučili jesu, da na tlaku od sada ni jedan kmet siliti se ne može.“ No plemstvo na skupštini je ipak preporučilo seljacima da dobrovoljno služe do daljnjega svojim zemaljskim gospodarima. Ti zaključci križevačke županijske skupštine su bili tek prvi korak ukidanju feudalnih odnosa u Podravini i Hrvatskoj. Ban Josip Jelačić je 25. travnja 1848. objavio da su kmetovi zauvijek oslobođeni tlake, urbarijalnih podavanja i crkvene desetine, a banski proglas je potvrdio i saborski zakon od 7. srpnja 1848. godine koji je proglasio ukidanje feudalnih odnosa. To je značilo da seljaci postaju vlasnici samo onih poljoprivrednih površina koje su bile regulirane marijoterezijskim urbarima, a sve druge površine (krčevinske i činžene zemlje te livade, a posebno vinogradi) i dalje su ostale u rukama bivših feudalaca. Uz sve to seljaci su tražili da se isprave razne nepravde koje su im nanesene provođenjem regulacije 30-ih godina 19. stoljeća, da im se vrate oduzete šume, oranice i pašnjaci. Upravni odbor Križevačke županije pozvao je početkom svibnja sve seoske općine da u toku priprema kotarskih skupština za izbor saborskih zastupnika iznesu svoje zahtjeve. U zapadnoj Podravini u drugoj polovici svibnja 1848. godine započeli su agrarni nemiri. Seljaci su postajali svjesni da se njihovi zahtjevi neće ispuniti. Poneseni revolucionarnim valom sami su počeli na svoju ruku ispravljati nepravde, koje su im po njihovom tadašnjem uvjerenju nanesene. Jedno od glavnih podravskih žarišta seljačkog otpora nastalo je igrom prilika na velikobukovečkom vlastelinstvu. Seljaci su bili nezadovoljni regulacijom iz 1836. godine i pretvaranjem šume Križančija u vlastelinski posjed. Velikobukovečki grof i vlastelin Dragutin Drašković tužio je još 1. veljače 1848. godine svoje kmetove da nasilno provaljuju u njegovu šumu, a posebno se potužio zbog istih razloga na seljake iz Novog Sela i Županca poslije izbijanja revolucije, točnije 20. svibnja 1848. godine. Upravni odbor županije povjerio je sucu ludbreškog kotarskog suda Pavlu Gvozdanoviću da pokuša mirnim putem nagovoriti seljake da odustanu od nasilja. On je 15. lipnja, za Vidovo, sazvao seljake iz Novog Sela i Županca da im pokuša objasniti da grof Drašković šumu Križančiju posjeduje legalnim putem. Seljaci su odgovorili da je šuma općinska starina i da ju takvu nitko njima ne može oduzeti.

Nagodba

Sudac Gvozdanović je seljacima predložio nagodbu odnosno sporazum sa vlastelinom, a zaprijetio im je i vojskom. Seljak Lovro Hlebar i još neki seljaci su izjavili da ne žele nagodbu, te su seljaci iz Županca i Novog Sela doista nastavili uporno koristiti spornu šumu. Na sjednici 29. srpnja upravni odbor županije je zaključio da se protiv seljaka upotrijebi vojska, ali kako se nijedna vojna jedinica nije mogla dobiti, sve je ostalo po starom. Upravitelj vlastelinstva velikobukovečkog Josip Balaško žalio se 18. kolovoza da seljaci nastavljaju nasilje u grofovoj šumi, a sukobi oko šume Križančije nastavit će se u jesen i prenijeti u narednu 1849. godinu.

Na primjer, stanovnici trgovišta Ludbreg tražili su uspostavljanje potpunog jedinstva svih građana te da se općini predaju sva regalna prava: “Hoćemo čes celo leto vino točiti, žganicu žgati, ribe loviti, mesariju imati, štacune po volji odperti…“ Tražili su da se feudalcima ne isplaćuje odšteta za ukinuta urbarijalna prava. Postavili su zahtjev da se ukine vinska daća gornica, uzrok kasnijih nemira, i svi gorni vinogradi da se predaju seljacima u vlasništvo, da se seljacima predaju sve šume, oduzete krčevinske zemlje i livade te pašnjaci (gmajne). Predstavnici općina Selinka, Poljanca i Križovljana zatražili su da im se povrate sve zemlje, pašnjaci i šume, koje im je vlastelinstvo oduzelo prilikom
regulacije 1846. Tražili su također da se dokinu sva regalna prava i uvede slobodno krčmarenje, mesarenje, lov i ribolov. Jednake zahtjeve, povratak oduzetih zemalja i šuma te slobodno uživanje regalnih prava, imali su i seljaci iz Slokovca i Sigeca.

Bivši zavisni seljaci – kmetovi iz Sv. Đurđa, Hrženice, Luke, Komarnice i Prkosa također su tražili povratak oduzetih obradivih površina, a tvrdili su da im je za regulacije oduzeto mnogo zemlje, pašnjaka i šuma te su tražili da se regalna prava s feudalne gospode prenesu na sve stanovnike jer i poslije ukidanja tlake vlastelini su imali mnogo prava – krčmarenja, mesarenja, ribarenja, lova… Želiri uz Ludbrega su pak zahtijevali da im se vrate zemlje za koje su ludbreškom vlastelinu platili, a on ih je prilikom regulacije oduzeo.
Iz svega se ovoga vidi da su seljaci u zapadnoj Podravini zahtijevali reviziju vlasničkih odnosa, povratak oduzetih zemalja prilikom regulacije i šuma te prenošenje regalnih prava na čitavo stanovništvo i dokidanje svih povlastica.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI