Vesela ekipa iz Donjih Bošnjana: ‘Pola našeg sela stari su dečki, pola stariji ljudi’

Podravski list profile

Prigradsko križevačko naselje Novi Bošnjani proživljava najtežu krizu otkako postoji. Najveći je problem ovog pitomog mjesta na obroncima kalničkog gorja činjenica da je proces odumiranja sela nepovratno krenuo, a mještani zasad nemaju nikakve naznake da će se nešto promijeniti.  Prema popisu stanovništva iz 2001. u mjestu su živjela 102 stanovnika, a deset godina poslije tek 81. Danas – tek 52, izbrojili su nam mještani.

– Nikad nije bilo gore. Od 52 stanovnika, njih 20 stari su dečki, a ima i rastavljenih samaca. To vam je pola sela. Ostali su pretežno stariji. Nažalost, jedna je generacija na ovaj način preskočena i bojimo se da će kroz desetak godina biti svega nekoliko ljudi jer većina je već stara. U cijelom selu samo je dvoje djece. Ove zime umrlo je troje ljudi, a nitko se nije rodio. Ni neće tako skoro – ispričali su nam mještani Ranko Kolarić, Željko i Stjepan Klarić, Dragan Radotović, Franjo Crnčić i Zdravko Ščrbak, koji su nas ugostili u svom društvenom domu u kojem će uskoro dobiti tekuću vodu i sanitarni čvor, nešto samo po sebi razumljivo, no oni to dosad nisu imali.

Ranko Kolarić, Željko i Stjepan Klarić, Dragan Radotović, Franjo Crnčić i Zdravko Ščrbak

Velik društveni dom, pričaju nam, nekad se htio prenamijeniti u školu, no planovi su propali. Danas u njemu nema ni zabava ni fešti, samo karmine kad netko umre. A žao im je što je tako i voljeli bi kad bi netko vidio ljepotu ovoga mjesta i kraja, mirnog i povučenog, idealnog za život bez buke automobila. Neoženjeni, ali i oni rastavljeni s kojima smo pričali, nerado govore o svojim ljubavnim (ne)uspjesima, uglavnom zbog stida.

Život im je tako odredio, reći će. Neki su bili na ratištu pa su godine prošle, drugi pak kazuju da je u selu bilo malo djevojaka, a i one su otišle odavde. Treći pak imaju već odraslu djecu, ali nijedno nije ostalo u ovom kraju. Ne baš bajna perspektiva za budućnost koje se pomalo pribojavaju mještani ovog sela.

– Nismo nikad razmišljali da odemo odavde. A i kud bismo išli, u Njemačku? Nije to za nas. Tu smo rođeni, tu ostajemo – reći će starosjedioci ovog malog sela.

Braća blizanci Željko i Stjepan Klarić također su samci, silom prilika. Reći će Željko, tako je moralo biti. Došao je i prošao rat, došla bolest, a godine prošle. No, ne žali se previše na svoju samoću, čovjek se na sve navikne.

Franjo Crnčić član je Mjesnog odbora Carevdar i priča nam kako se ove godine konačno nešto pokrenulo u suradnji s gradskom upravom.

Franjo Crnčić

– Obnovit ćemo jednu cestu, tzv. Maksimir, te urediti ovaj dom. Grad će nam platiti sanitarni čvor i dva zahoda, a uvest ćemo i vodovod. Dobit ćemo i pločice za ovaj dom pa ćemo ih sami postaviti. Imat ćemo napokon neke osnovne uvjete za boravak – objasnio je Crnčić.

Gradski vodovod kod njih nije u planu pa je prava sreća što u seoskim bunarima još ima vode, premda ne kao prije. Nije ni nužno, kažu, jer nema ni stoke. Sada krave drže dvije kuće, a nekad nije bilo mještana bez bar jedne kravice. Tek nekoliko mještana radi, a sve ostalo su umirovljenici i korisnici socijalne pomoći.

– Mnogo mladih otišlo nam je u Njemačku. Nekad su Novi Bošnjani bili puno ‘jači’ od Starih Bošnjana, dok je bilo poljoprivrede. Iz susjednog sela tada su se selili u Njemačku, a sada je obrnuto. Iz Starih Bošnjana sada se ne iseljava, mladi su ostali doma, oženili se i mnogo ih je. Zašto je to tako, teško je stvarati nekakve zaključke. Kod nas, od 16 kuća, u 14 su neoženjeni li rastavljeni samci – priča Franjo Crnčić. Ostali naši sugovornici reći će kako je ovakvoj demografskoj katastrofi pridonijela i veća izoliranost njihova sela od nekih drugih susjednih, ali nedostatak volje da se nešto promijeni.

“Mnogo mladih otišlo nam je u Njemačku”

– Drugi su dobili više jer su bili uporniji, a mi kak smo se držali. Mi smo 20 godina potratili uludo jer nije bilo volje ni želje da se nešto pokrene u ovom selu. A zašto se ljudi nisu oženili? Tko će sad odgovoriti na to pitanje, možda je do njih – priča Franjo Crnčić.

Ostali naši sugovornici dodaju kako u njihovu selu ni signal za sve mobilne mreže ne postoji, a najteže je zimi, kad strma cesta postane neprohodna ako se ne očisti. Ni poljoprivreda u ovom kraju više nema perspektivu jer divlje svinje isti dan unište sve čega se čovjek primi.

– Ne možemo protiv toga, a nemoćni su i lovci. Bolje nam je ništa ne raditi kad znamo da ćemo već drugi dan sve uloženo izgubiti. I onda najesen moramo kupovati kukuruz. Ne vjerujemo da će se poljoprivreda pomaknuti s mrtve točke. Selo bi spasilo jedino doseljavanje mladih bračnih parova. Mnogo je tu kuća na prodaju, pa da bar taj jedan par ima djece, e to bi bila prava sreća. Živimo u nadi da će se i ovo mjesto preporoditi – zaključuju mještani.

FOTO Dubravko Vutuc

  • Podijeli na društvenim mrežama
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
  • Najnovije vijesti

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati.
Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. Pravila privatnosti