Vesna Hodić: Nisam htjela na medicinu, a ispalo je da studiram cijeli život

Profesionalni sportaši teško u današnje vrijeme mogu zamisliti svoj posao bez gotovo svakodnevne pomoći fizioterapeuta.

– Sportašima smo važni za tjelesno i psihičko zdravlje. Fizioterapeut je sportašu i psiholog, osoba kojoj se mogu obratiti ako imaju bilo kakvih poteškoća ili nejasnoća, naravno, ako imaju dobar odnos. Ja sam curama na raspolaganju za sve, pa i za neke stvari koje nisu vezane uz medicinu. Stoga su za naše zanimanje važne komunikacijske vještine kao i znanja psihologije, treba procijeniti kad što reći, kad ih smiriti, kada potaknuti – rekla je Vesna Hodić, fizioterapeutkinja hrvatske ženske seniorske rukometne reprezentacije.

Vesna s brončanim rukometašicama

Rođena je u Ferdinandovcu, no živi u Zagrebu. Završila je srednju školu za medicinsku sestru u Zagrebu, a sad je na trećoj godini doktorata na Sveučilištu Alma Mater Europaea u Mariboru.

– Roditelji su željeli da postanem liječnica, no meni se nije dalo studirati medicinu zbog moje hiperaktivnosti i vremena trajanja studija. U međuvremenu sam završila magisterij iz fizioterapije i specijalistički studij i upisala doktorat, ispalo je da studiram cijeli život. Može izgledati zahtjevno, ali s vremenom postane normalno. Jedino mi je teško sjediti jer „prštim od viška“ pozitivne energije. Što se tiče odabira zanimanja, kako su mi svi govorili da imam zlatne ruke, fizioterapija je bila prirodan put, a znanje iz školovanja za medicinsku sestru od velike mi je pomoći na terenu.

Razgovarajući s Vesnom, zaključili smo da jednostavno nema vremena da joj bude dosadno.

– Predajem na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, kolegij fizioterapije u sportu, te u Pakracu, fizioterapija 1. Predavanja su od siječnja do lipnja i mogu po dogovoru s profesorima ZVU prilagođavati nastavu jer mi se izlazi u susret zbog natjecanja. Imam i svoju tvrtku, a posao prilagođavam s obzirom na obveze u reprezentaciji i na nastavi. Prioritet imaju rukometna, boćarska reprezentacija i Zagrebački nogometni savez, no radim i sa sportašima, klijentima u Zagrebu i u Podravini, održavam i edukacijske tečajeve. Obožavam raditi u sportu i prenositi znanja koja se ne mogu pročitati u knjigama. Bavila sam se i padobranstvom, a sad je aktualan bicikl. Bavim se planinarenjem i imam zanimanje planinskog vodiča, te ponekad radim edukacijska vođenja kroz prirodu uz primjenu fizioterapijskih vještina. Volim čitati, radim i ručne radove…

Od 1995. godine Vesna surađuje s Hrvatskim rukometnim savezom. Počela je s mlađim dobnim selekcijama, a na poziciji prvog fizioterapeuta u seniorskoj ženskoj reprezentaciji je od 2010. godine. Vrhunac je bio u prosincu prošle godine, kad je ženska reprezentacija u Danskoj osvojila povijesnu broncu na Europskom prvenstvu.

– Prvi put imali smo pravo zajedništvo. Svatko je obavio svoj dio posla u stožeru i ekipi, ali i pomagao drugome. Sve što se događalo u Danskoj davalo nam je snagu da idemo iz dana u dan, veselili smo se svakom novom izazovu. Koliko god je korona loša te smo zbog nje u Danskoj cijelo vrijeme bili zatvoreni u hotelu, toliko nam je ta situacija pomogla da se povežemo, bilo je to kao veliki team building.

Središte zbivanja bio je ‘dnevni boravak’, u čijem je susjedstvu bila i Vesnina soba i kolege fizioterapeuta Gorana Krušelja.

– U taj naš zajednički prostor svaki je član stožera bio dobrodošao. Uređivali smo prostor, pili kavu ili sokiće, slušali glazbu, razgovarali, snimali Ćamilinu emisiju. Sve u svemu, cure su bile vrlo kreativne i pozitivno inspirirane. Kako smo imali dosta vremena, svi skupa smo se bolje upoznali, a u svakom slučaju mnogo smo više vremena provodili zajedno nego da nije bilo korone.

Da su u pitanju dečki, vjerojatno bi drugačije kreirali slobodno vrijeme. S curama je bilo vrlo veselo, živahno, razigrano i kreativno u pozitivnom smislu.

– Upoznali smo i različite glazbene afinitete djevojaka, to je jedna doista široka lepeza. Neke od nas su i učile, spremale ispite i završne radove, izmjenjivala su se iskustva s tog područja. Bilo je i kreativnih radionica, cure su same izrađivale krune za cijelu ekipu i stožer s kojima smo izašli na proglašenje i dodjelu brončane medalje. Same su izabrale i nadimak Kraljice šoka, a svojim su uspjehom i pristupom pokrenule i pozitivnu energiju u naciji.

Vesna i medicinska ekipa radili su neprestano. Nije bilo teško ostati budan i do dva ili tri u noći kako bi za nastup osposobili važnu igračicu, ali na kraju je stigla nagrada.

– Nismo bili ni svjesni što nam se dogodilo. U početku smo bili isključeni od naših medija, gledali smo svoje utakmice, tek kasnije smo postali svjesni sve veće pozornosti javnosti. Cure su pokazale koliko vrijede i što žele, imale su jasan stav i karakter. Cure bi se smijale kad bi primile udarac, nisu htjele nikome dati do znanja koliko ih boli, a intervenirati sam mogla tek na klupi, kad su se kamere maknule – zaključila je Vesna Hodić svoju zanimljivu priču.

Često dolazim u svoj Ferdinandovac

Vesna je iz Ferdinandovca otišla kad joj je bilo 15 godina, no kaže kako je sad s mjestom svog odrastanja povezana više nego ikad.

– Majka je preminula nedugo, a otac ranije pa smo sestra i ja naslijedile imanje i kuću. No, ne dolazim samo zbog rada na imanju, nego pomažem i nogometnom klubu, sportašima i ljudima. Bila sam dežurna i na utakmici s Dinamom. Puno mi znači što nešto mogu vratiti korijenima, volim pomagati svome kraju. No, ne volim previše o tome pričati, neka djela govore.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI