VIJADUKT NAD GLAVOM “Jao, buka i samo buka. Dan i noć. Kad idu kamioni, onda se sve trese”

Lijepo se živjelo, veli, i svih 50 godina, koliko je prošlo otkad je u cubinački zaselak došla „zamuž“, sve dok nije otvoren prigorski prometni projekt desetljeća


Autor: podravski.hr — 29.10.2018. / 14:51 Aktualno

Dragica Zlatarek (77): Niko nas nije ništ pital kad se cesta gradila

Dok će 2. rujna 2016. godine ostati zabilježen kao dan na koji je u promet puštena dugo sanjana dionica brze ceste od Gradeca do Križevaca, za 77-godišnju Dragicu Zlatarek to je dan nakon kojeg joj se život pretvorio u pakao. Ona s 50-godišnjim sinom živi u osamljenu zaselku koji pripada prigradskom naselju Cubinec, a brza cesta prolazi joj doslovce – iznad glave.
– Jao. Buka i samo buka. To vam je dan i noć – jedni gore, drugi dolje. A kad idu velki kamioni, onda se sve u kući trese. Jel mogu spati? Kad zaspim, onda spim. Samo treba zaspati. A kad čujem, onda čujem sve. Kaj morem, već sam se naučila – reći će Dragica.
Sve do prije godinu dana, kada je preminuo njezin suprug, obitelj je držala blago i od toga živjela. A lijepo se živjelo, veli, i svih 50 godina, koliko je prošlo otkad je u cubinački zaselak došla „zamuž“. Sve dok nije otvoren prigorski prometni projekt desetljeća.
Začudo, uz rub brze ceste postavljena je vrlo skromna zaštita od buke, ogradica, reklo bi se, visoka pola metra. A cesta je gotovo nadohvat ruke kad stanete ispred kuće u kojoj žive majka i sin Zlatarek.
– Jemput su došli i mjerili su buku, ali ništa od toga. Ja ni ne znam kaj je pokazalo to mjerenje. Mi nismo dobili ništ, nikakve novce, osim nekaj malo za to kaj su otkupili komadić zemlje za brzu cestu. A ko bi nama nekaj dal? Niko nas nije ništ pital ni kad se cesta gradila ni kad se izgradila – kaže Dragica.

Nada Harča – život pokraj vijadukta i pruge

Pripovijeda kako joj je sin išao u gradsku upravu pitati imaju li oni kakva prava budući da žive pod vijaduktom brze ceste, ali ni od toga nije bilo ništa. A Dragica bi se rado preselila u neku kuću daleko od buke.
– Prije nas je tu bilo jako puno, pet kuća. Svi su otišli zbog ceste. Bavili smo se stočarstvom, imali puno krava, hranili smo i svinje, živelo se lepo. Sad više nema nikoga. Samo je sin ostal zbog mene – kaže Dragica.
Odselila bi se i Nada Harča, koja živi s druge strane vijadukta, s kćeri i unukom, makar joj buka s brze ceste toliko ne smeta.
– Ja sam se ovdje rodila i odrasla i oduvijek je tu kraj kuće išla pruga. Vozili su vlakovi i danju i noću, i to one teške dizelke. Sad je čak i bolje jer lokomotive više ne voze noću, valjda zato jer više nemaju kaj, nema više industrije. No, kad bi mi neko ponudil dobru cijenu za kuću, otišla bi – reći će ona.
Blizina vijadukta ipak je utjecala na vrijednost njezine kuće. A zbog toga što se ona nalazi na više od 70 metara od brze ceste, nema ni teoretske mogućnosti da joj država ponudi kakav novac. Tih 70 metara netko je ugradio u zakon tko zna na temelju čega.
– E, da nekoga imam, možda bi se i dalo nekaj napraviti, ali nemam. Čujte, pa znam da su ljudi koji su radili u općini dobili veće novce za otkup zemlje od onih koji nisu imali nikoga. Jedan je čak prodal livadu na mjestu gdje je, kao, trebal biti nadvožnjak, makar nadvožnjak tamo nikad nije izgrađen – veli Nada.
Veli da joj je veća briga od buke koju stvara promet na brzoj cesti to što nakon njezine gradnje nema pošteni prilazni put do kuće. Put uz prugu kosi sama jer Hrvatske željeznice, čija je to površina, tvrdi, pokose te svake tri ili četiri godine.
U svakom slučaju, kad se u Križevcima popnete na brzu cestu, prisjetite se da pod njom žive ljudi i ne žive dobro. Cubinački zaselak pod vijaduktom zaboravljen je od sviju. (hš)

Kuće su opustjele nakon što se izgradila autocesta

FOTO: NIKOLA WOLF