VLČ. LEONARD MARKAČ S oltara se ne navija za stranke. Celibat? Kušnji ima, ali se daju savladati

Zaustavila me policija zbog brze vožnje. Kad su vidjeli dokumente, pitali su što mi je Markač. Rekao sam rođak. Nisam lagao, stvarno imam rođaka Markača. Nisu me kaznili


Autor: podravski.hr — 24.12.2017. / 12:01 Aktualno

Vlč. Leonard Markač otvorio je dušu našem novinaru

Uvijek sam svećenika želio pitati dvije stvari: je li teško živjeti u celibatu i je li Ivica Todorić dobar kršćanin. O tome ne možete razgovarati s bilo kojim svećenikom, ali s velečasnim Leonardom Markačem Lenčijem, župnikom u Močilama i dekanom Koprivničkog dekanata, možete. Kao i svaki čovjek širokih pogleda, on je pristupačan i neisključiv, zbog čega je i omiljen ne samo u svojoj župi. Lenči je govorio i o tome kako je zamalo postao pravnik u Njemačkoj, a otkrio je i kako se osjećao kad je na njega prije 41 godinu u Zagrebačkoj katedrali ruku položio kardinal Franjo Kuharić zaređujući ga za svećenika.
PL: Jeste li ikada u životu razmišljali što biste mogli raditi da niste svećenik?
– Malo je to smiješno, ali sjećam se kad sam bio u osnovnoj školi, u selu je bio jedan televizor i vidio sam kako je jedan dirigent dirigirao – imao je onu dugu kutu, frak. Sad, ne da sam baš to htio biti, ali mi se to jako dopalo. A onda ti u djetinjstvu dođu razne ideje, oduševiš se ovime ili onime – ja bih to volio biti. Ipak, u meni je cijelo vrijeme bilo skriveno, potiho sam u sebi gradio ideju da postanem svećenik. Ne mogu se točno sjetiti kad sam definitivno odlučio da ću ići u sjemenište.
PL: Nakon toga nikad niste bili u iskušenju da odete drugačijim smjerom?
– Uvijek si podložan razmišljanjima, ali glavna bit uvijek je bila čvrsta. U pojedinim fazama školovanja dođe ti čak i pitanje da li da nastaviš dalje. Jednom u Njemačkoj, kad sam kao bogoslov pod ferijem radio na baušteli, šef okruga u kojemu sam radio – to bi bilo nešto kao naš župan – govorio mi je o mogućnosti da ondje studiram pravo, pa sam o tome bio razmišljao. Krenuo sam k njemu da porazgovaram, a površno sam možda to i želio, no nisam ga našao. Istog se časa ta želja u meni rasplinula.
PL: Sudbonosna slučajnost?
– Ja kažem Božji prst.
PL: A novinarstvo nikad nije bila opcija? Godinama uređujete župni list, ugostili ste mnoge poznate osobe…
– Da, kod mene su bili Ćiro, Lacković, Kožulj, sestre Zaninović… Lijepo mi je pisati i uvijek sam cijenio taj poziv, ali njega koristim kao pomoć u svom pastoralnom djelovanju.
PL: U sportu ste samo pasivni promatrač ili ste se njime i bavili?
– Od malih nogu volio sam nogomet, bio sam, što bi se reklo, zaluđen. U Goričanu, u Međimurju, gdje sam odrastao, bilo nas je puno djece i uvijek smo nešto naganjali. Nismo imali pravu loptu pa se igralo s jabukama i s raznim krpenjačama. Od malih nogu sam i navijač Dinama, a onda i lokalnog kluba koji se zvao Trnava. Nekad mi je toliko znalo tući srce kad su dečki igrali da sam morao otići doma. Čak i sad rijetko mogu gledati cijele utakmice. Ako je dobar rezultat, onda malo gledam, ali ako je napeto, onda ne.
PL: Znači, vi ste od onih koji odlaze u kuhinju kad je penal?
– Ili ugasim televizor ili stavim teletekst da pokrije sliku.
PL: Sjećate li se zaređenja, je li vam to jedan od najsretnijih trenutaka u životu?
– To je težak, bremenit trenutak. Prolaziš duge pripreme i stalno razmišljaš o tome kako donosiš konačnu odluku. Kad biskup na tebe položi ruku, to nije bilo što. Biti svećenik životno je opredjeljenje i za sobom povlači mnogo odgovornosti. Izgrađuješ se tolike godine i onda možeš napraviti promašaj, ljudski gledano.
PL: Kako se uopće postaje svećenik? To se zanimanje ne spominje u savjetovalištima za profesionalnu orijentaciju…
– Redovit put uključuje odlazak na šestogodišnji bogoslovni fakultet nakon gimnazije, a tijekom duhovne izgradnje, koja uključuje i svakodnevne mise, čovjek uvidi voli li to i želi te ima li, na koncu konca, taj poziv u sebi. I nikad nisi gotov, kao da si izučio zanat i sad barataš materijom – svaki se dan moraš odlučivati, svaki dan si na vagi, u svećeničkom pozivu kušnje su malo drugačije nego u drugim pozivima. To zvanje iziskuje ustrajnost, a ponekad se susrećeš i s nerazumijevanjem onih kojima si poslan. No, sa svim se, uz Božju pomoć, može nositi.
PL: U Župu Močile došli ste 1983. godine, kad je osnovana, i ostali ste do danas. Jeste li rekorder u Podravini po stažu u jednoj župi?
– U Podravini jesam. Nakon zaređenja bio sam dvije i pol godine kapelan u Međimurju, pa sam došao u Koprivnicu, koja je cijela bila jedna župa, Župa sv. Nikole. Bilo je jako naporno – znao sam obaviti po pet sprovoda dnevno, uz vjeronauk, mladence, mise… Nakon što je osnovana župa u Močilama, nadbiskup me je pitao bih li ja to preuzeo. Odgovorio sam kako sam mu za ređenja obećao poštovanje i poslušnost. Bilo mu je drago čuti takav odgovor i potom smo otišli na ručak. Crkva u Močilama bila je u lošem stanju, nije bilo župnog dvora, sve sam morao graditi, a to je tada bilo teže nego danas, nije bilo pomoći ni od biskupije niti od društvene zajednice. Jedva sam koji put od policije dobio dozvolu da možemo skupljati priloge po kućama.
PL: Rođeni ste u Goričanu. Jeste li Međimurec ili Podravec?
– U sjemeništu nas je bilo od svakuda i naš pater Dragan Majić naučio nas je da govorimo: Ja sam Hrvat iz Hercegovine ili iz Međimurja ili iz Zagorja. Uvijek mi je bilo malo neukusno kad bi na utakmici Slavena spiker pozvao: Ustanite, Podravci. No, meni je ovdje dom i kad idem u Međimurje, a idem rijetko, osjećam se kao da idem nekamo u goste.
PL: Niste jedini svećenik u obitelji?
– Mama nas je rodila desetoro braće i sestara, a šestero nas još je živih. Brat mi je svećenik, pet je godina mlađi, a rođeni smo na isti dan. On je župnik kod Krašića, u Stepinčevom kraju. Sestra mi je redovnica.

Na dan osnutka župe u Močilama,, 8. rujna 1983. godine, s majkom Marijom, braćom Dragutinom i Josipom te šogoricom Marijom i mještankom Ružom Pros

PL: A otkud su Markači došli u Goričan?
– Po maminoj lozi ja sam Francuz. Za Napoleona je njezin pradjed došao u Međimurje bježeći pred Francuskom revolucijom. Mamino djevojačko prezime je Dominique. A prezime Markač, kako kažu, vuče korijenje iz Mađarske.
PL: Jeste li familijarno vezani s generalom Mladenom Markačem?
– Nisam, ali sam povremeno zbog njega znao imati privilegije. Jednom me tako pred Vrbovcem zaustavila policija zbog prebrze vožnje. Kad su vidjeli dokumente, pitali su me što mi je Markač. Rekao sam da je rođak. Nisam lagao, jer stvarno imam rođaka Markača. Bilo je gotovo. Nisu me kaznili.
PL: Otkud nadimak Lenči?
– Došao je sa mnom iz Međimurja, skraćeno od Leonard. Mama me je zvala Leno ili Lenek.
PL: Što je najljepše u svećeničkom pozivu?
– Kad vidim sretnog čovjeka. Kad ti mahne, pozdravi, kad ti je zahvalan. I djecu na vjeronauku učim da najprije moraju čovjeka vidjeti, da ne bulje u mobitele kad prolaze ulicom, da pozdrave čovjeka koga sretnu. Ljudi su se jako otuđili.
PL: Družite li se s kolegama?
– Svaki dan ujutro nas šest-sedam nađe se na redovitoj kavi u jednome lokalu. Školski sat, 45 minuta. Pretresamo sve, od problema u župama pa do političkih tema.
PL: Recite, velečasni, volite li vi pivo?
– Ne. Volio sam prije, ali ga sada uopće više ne trošim. Zbog malo povišenog šećera uglavnom pijem vodu.
PL: A koliko ste vina popili u životu? Mislim, tijekom euharistije…
– A, to vam je samo gutljaj. Nisu to opasne količine.
PL: Kako vam se sviđa papa Franjo?
– On je Kristov namjesnik na zemlji i kad govori kao vrhovni poglavar Crkve, on je nepogrešiv, no i on je samo čovjek. Došao je iz jednog drugačijeg miljea i ponekad svojim riječima u nedoumicu stavi nedovoljno upućene, a znaju ga i pogrešno interpretirati. On je apsolutno pozitivna od Boga dana figura u ovom vremenu. Svaki papa ima svoju osobnost. Ratzinger je, recimo, bio njemački precizan, na neki način strog. Ja sam jako cijenio Woytilu iz mnogo razloga. Sve što je radio, radio je s potpunim uvjerenjem.
PL: Što vi mislite, jesu li ljudi po prirodi zločesti ili dobri?
– Ljudi su po naravi slabi. Sjeme smo bačeno u zemlju i kako će se ono razvijati ovisi o ljudima s kojima živimo, o odgoju u obitelji, školi, Crkvi, društvu i na poslu. Svi smo, dakle, slabi i moramo se izgraditi, ali su neki naglašeno slabi, ne daju si truda da se poprave.
PL: Je li Ivica Todorić dobar kršćanin?
– Ja ne mogu ulaziti u njegovu dušu. Svatko će odgovarati za ono što mu je povjereno i teško je jednog čovjeka nazivati ili prozivati. Naravno da bi se svatko od nas trebao ispitivati – pa i on – o tome koliko je otkinuo od nekoga i je li koga učinio nesretnim.
PL: On živi u Kulmerovim dvorima, a penzioneri kopaju po kontejnerima…
– To je stvar institucija, kako se kaže, ali kod nas je to sve, nažalost, klimavo, nikakvo. Možemo se ljutiti kad gledamo ove procese što se odvijaju, a na kraju jednostavno ne znaš o čemu se radi. Ljudi su optuženi za milijune, a ne čujemo da je netko državi vratio, recimo, 500 milijuna. U nebo je vapijući grijeh ako radniku ne damo zasluženu plaću. Božja zapovijed: Ne ukradi!, ista je za sve.
PL: A zašto je Hrvatska tako ispala? Male plaće, nezaslužena bogaćenja, siromašni umirovljenici…
– To je ta ljudska sebičnost… I kod nas ne funkcionira to da bi svatko na svom poslu trebao pošteno raditi. Društvo je nekako nezrelo. Uzmimo jednog bogataša, recimo nogometaša Ronalda. Kad on bolesnom djetetu plati bolnicu, na sva će se zvona proglasiti velikim dobrotvorom. A u toj bolnici radi medicinska sestra koja se trga i muči da bolesnika njeguje s voljom i radošću, a ona neće dobiti nikakvo priznanje.
PL: Kako gledate na ovo što se događa u politici – lijevi idu s desnima, desni s lijevima, krše se koalicije, pretrčava iz tabora u tabor?
– Kao homo politicus mogu reći da to nije u redu, varaju se birači. Oni imaju svoje uvjerenje, svoju opciju, i kada to staviš u drugu posudu, to je nepošteno. Time birača ponižavaš i vrijeđaš. No, kao i Roko Prč, ne puštam politiku u svoju butigu. U mojoj crkvi za nju nema mjesta. U njoj imam svih mogućih političkih opcija i kako bih onda s oltara mogao govoriti navijački, to nije moje djelovanje. Poštujem svakoga tko pošteno i pravedno upravlja.
PL: Oprostite ako sam indiskretan, no uvijek me zanimalo je li teško održavati celibat.
– Kad imaš vrijednost, onda ti ništa nije teško žrtvovati. Ja sam dobrovoljno, slobodno prihvatio celibat. Lagao bih kad bih rekao da je uvijek lako. Nekad se učeniku teško prihvatiti knjige, nagovaraju ga neka ide igrati nogomet, ali ako on zna da je đak, da mora završiti razred, reći će dečkima da nema nogometa. To je Bogu dana riječ za dobro zajednice. Da sam oženjen, pa da moram svoje dijete voziti u bolnicu, ne bih mogao pomoći onome tko od mene nešto zatraži. Kao svećenik moram biti na raspolaganju bilo po danu, bilo po noći. Kušnje postoje, ali njih svojom voljom i čvrstom odlukom možeš svladati.
FOTO: NIKOLA WOLF