ZGRADA KAO PRST U OKO Josip Merić: Sram me je što ovo ruglo u središtu grada nosi moje ime

Danas 88-godišnjak, Merić nas je jako iznenadio kad nam je kazao da je nesretan zbog toga naziva i da mu je on donio puno štete i neugode


Autor: podravski.hr — 06.02.2019. / 12:30 Aktualno

Nikola Wolf / Josip Merić otvoreno priča o "Merićevoj" zgradi

Kada je točno izgrađena stambeno-trgovačka barokna jednokatna uglovnica na spoju Zrinskog i Jelačićevog trga, koju svi znaju kao „Merićevu zgradu“, povijesni izvori ne pamte, kaže povjesničar Dražen Ernečić iz gradskog muzeja, no svakako se radi, uza zgradu današnje pivnice Kraluš, o najstarijem takvom objektu u središtu Koprivnice.

No, umjesto da takva zgrada bude gradski ponos, ona je gradsko ruglo, premda ima status spomenika kulture. Ruinirana je, već godinama napuštena – u njoj stanara nema od početka 90-tih – a fasada joj je prekrivena reklamama koje skrivaju sramotu.

Njezin vlasnik, Grad Koprivnica, još od 2014. godine neuspješno je pokušava prodati javnim dražbama na kojima se nitko nije pojavio. Prva cijena bila je 2,7 milijuna kuna. Nedavno je gradski parlament „cifru“ smanjio na 1,6 milijuna kuna.

Zgrada u središtu Koprivnice predmet je višegodišnjih polemika

– Znamo da je zgrada građena poslije 1772. godine, jer je te godine nema ucrtane na planu grada, a vidljiva je prvi put na gradskom planu iz 1850. godine. Od početka 20. stoljeća sve do 1941. godine bila je u vlasništvu dva židovska trgovca – isprva Marka Švarca a kasnije braće Scheyer. U drugoj polovici stoljeća zgradu je obilježila kroz više desetljeća frizerska radnja braće pa samo Josipa Merića – veli Ernečić, domećući kako je izvjesno da je zgrada na današnjem mjestu stajala na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće.

Tijekom ustaške strahovlade koprivnički Židovi, pa tako i vlasnici „Merićeve zgrade“, deportirani su u logore, a nakon Drugog svjetskog rata zgrada je nacionalizirana i prešla je u vlasništvo tadašnje općine Koprivnica. U devedesetima se nitko nije javio za povrat imovine, tako da je zgrada u javnome vlasništvu Grada Koprivnice.

Tijekom dva stoljeća svjedočila je životu u srcu Koprivnice, a u zadnjih pedesetak godina nema osobe koja bi o njoj više znala od legendarnog gradskog frizera i brijača Josipa Merića, po kojemu i nosi kolokvijalno ime.

Danas 88-godišnjak, Merić nas je jako iznenadio kad nam je kazao da je nesretan zbog toga naziva i da mu je on donio puno štete i neugode. Želio bi da se zgrada s adresom Zrinski trg broj 1b prestane nazivati „Merićevom zgradom“.

Zadnji dan radnje frizerskog salona i skidanje table 2010. godine

– S jedne strane čovjeku to imponira, pogotovo kad je toliko vremena proveo u toj zgradi, a s druge strane doživljavam neugodnosti s obzirom na to u kakvom je zgrada stanju. Ljudi me već godinama zaustavljaju i pitaju da kad ću je urediti jer misle da sam vlasnik. Da zauvijek s time raščistimo – ta zgrada nikad nije bila moja, ja sam za svoju frizersku radnju plaćao najam! – pripovijeda ogorčeno Merić, spominjući kako je njegov sin također izložen neugodnostima.

– Dok sam još radio, često su trgovci i ugostitelji bili zainteresirani za kupnju zgrade i znali su me pitati: Kaj, buš to prodal? Nekako se stekao dojam da je zgrada moja. To je nekako ostalo, a doista bih htio da tako ne bude – veli Merić.

On je britvu i frizerske škare u ruke uzeo još 1947. godine, kao šegrt kod majstora koji je „ordinirao“ na mjestu današnje gradske knjižnice. Kasnije je, s bratom, preuzeo tu radnju, da bi se ona 1970. godine preselila na ugao Zrinskog i Jelačićeva trga. Punih 30 godina Merićeva frizerska radnja bila je kultno gradsko mjesto.

– Moj brat iznenada je umro 1981. godine i tada sam postao jedini vlasnik salona, a te sam godine napravio njegovu sanaciju. Znam da zgrada nije građena na betonskim temeljima, nego je podzidana čvrstom ciglom. Kad sam radio vodovod, na 80 centimetara naišao sam na sloj Toplakove cigle. Ta cigla je, nakon toliko vremena, sklona raspadanju u dodiru sa zrakom. I uvijek je bilo problema zbog toga što zgrada, makar bila u centru grada, nije bila spojena na kanalizaciju. Htio sam sam urediti zahod, ali stručnjaci su mi rekli da statika ne odgovara. A kad su majstori skinuli drvenu oplatu sa zidova, imali su što vidjeti. Cigla se mrvila, u zid se nije mogao staviti običan tipl. Zato sam opet dao staviti oplatu – pripovijeda Merić.

Prisjeća se obrtničkih radionica u prizemlju zgrade – medičarne, cvjećarnice, zlatarnice, šeširdžije… Na katu su, pak, bila tri prostrana, komforna, građanska stana. Merić smatra kako bi i danas prizemni prostor trebao biti namijenjen za zanatske radionice.

– Taj dio grada mora ostati stara jezgra u kojoj će prevladavati obrtnici. Žalosno je da je tako dugo takav reprezentativan prostor neiskorišten. Svojedobno je bilo riječi o tome da tamo treba doći nešto atraktivnije nego što je to frizerski salon, valjda krčma… Vjerujte mi, danas kad prođem, ni glavu ne okrenem prema zgradi, makar me ruka vuče na kvaku, da probam je li otvoreno – krenula je suza na Merićevo oko, ipak je u njoj proveo gotovo čitav jedan ljudski vijek.

Prema koprivničkom Glavnom urbanističkom planu, zgradi na Zrinskom trgu broj 1b određena je poslovno-stambena namjera, što će reći da nema prepreka u pogledu djelatnosti koju bi budući kupac mogao tamo obavljati. No, kako se radi o spomeniku kulture, planove potencijalnog investitora moraju odobriti konzervatori. Upravo je to, kako doznajemo, „otjeralo“ nekolicinu dosad zainteresiranih kupaca.

Prije nekoliko godina, podrum zgrade saniran je od vlage, ali kako u građevinskom i statičkom smislu stoji ostatak zgrade, nije poznato, jer studija u novije vrijeme u tom smislu nije rađena.

– Radi sprečavanja daljnjeg propadanja zgrade, Grad je poduzimao samo nužne radove, i to sanaciju odvodnje podzemnih voda, krovnih i površinskih voda, sanaciju podrumskih zidova odnosno podruma te uklanjanje dotrajalog dvorišnog aneksa – kažu u gradskoj upravi.

Ovako je nekad izgledao objekt u središtu Koprivnice

Doduše, prije desetak godina izrađen je elaborat za statičku sanaciju, a nakon što je vidjela kolika su ulaganja potrebna, gradska uprava na njih nije ni pomislila.

– Iako danas u devastiranom stanju, njezin građevinski oporavak, zahvaljujući tehničkim suvremenim rješenjima, vrlo je jednostavno danas izvesti i staviti u funkciju za neku ‘tihu obrtničku’ namjenu, za što  se treba ugledati na susjedne nam gradove poput Varaždina, Bjelovara ili Čakovca, koji su posljednjih desetljeća takve prostore itekako znali otvorili javnosti. Koprivnica u valorizaciji nepokretne baštine debelo kasni za tim gradovima – kaže Dražen Ernečić.

Smatra kako bi na mjestu bivše Merićeve frizerske radnje trebalo otvoriti zaštićeni muzejsko-frizerski obrtnički salon sa starim sačuvanim namještajem.

– Turistima i domaćim stanovnicima mogao bi se demonstrirati zanat i vještina šišanja te izrada starinskih damskih frizura minulih vremena. Bio bi to živi muzej stare Koprivnice – predlaže Ernečić.

Tko zna, možda nakon toga Josip Merić ne bi imao ništa protiv naziva „Merićeva zgrada“. (hš)

FOTO: Nikola Wolf