Živio je u incestu sa sestrom, ubio djecu, silovao i imao homoseksualne odnose sa slugama

Podravski list profile

Piše: dr. Hrvoje Petrić, Iz povijesti Podravine i Prigorja. Čitajte svaki ponedjeljak u tiskanom izdanju Podravskog lista.

Na ostatke Koprivničkog vlastelinstva koje su u prvoj polovici 16. stoljeća opustošili Osmanlije, u drugoj polovici 16. stoljeća počeli su se naseljavati novi doseljenici. Oko naseljavanja bilo je i problema jer se Hrvatsko-slavonski sabor 1580. žalio što koprivnički kapetan Ivan Globyczer nije dopustio podvrgavanje doseljenika plaćanju poreza i obavljanju javnih radova. Kapetan je uz to zauzeo obližnje posjede oko Rasinje, zapadno od Koprivnice i nešto udaljenije posjede oko Martijanca (Varaždinska županija).

Koprivničko vlastelinstvo

S vremenom su koprivnički kapetani Koprivničko vlastelinstvo, odnosno njegove ostatke, pretvorili u vlastite feudalne posjede od kojih su imali nemale koristi, a dokumenti iz toga vremena sela s toga vlastelinstva zovu „kuhinjska sela“ jer su zavisni seljaci davali podavanja direktno koprivničkom kapetanu obilno puneći njegovu kuhinju. Koprivnički su kapetani s ostacima koprivničkog vlastelinstva upravljali kao feudalni gospodari, a dohodak ovih sela je 1648. godine iznosio više od 1000 rajnskih forinti. U jednom spisu iz 1656. godine navodi se da su spomenuta sela 1648. i 1649. godine nosila prihode od 1200 rajnskih forinti. Ti su dohoci bili izvanredni jer su  koprivnički kapetani imali svoje redovite prihode tj. primali su plaću. Osim toga, kapetani su «kuhinjska sela» izuzeli od vlasti Hrvatsko-slavonskog sabora i bana. Na saborskom zasjedanju 1604. staleži su se žalili da je kapetan Albin Grasswein (Grayszwein) na ostatku Koprivničkog vlastelinstva zabranio popisivanje i naplatu poreza. Ti su postupci zapravo značili izdvajanje Koprivničkog vlastelinstva iz vlasti Hrvatsko-slavonskog sabora.

Koprivnički su kapetani otpočetka, pored svoje plaće, uživali ukupne prihode s Koprivničkog vlastelinstva. Oni su za to sami morali namještati nadstojnike, stražare i puškare (čuvare), a zavisni seljaci bili su u kmetskom ili inkvilinskom statusu.

Kunovec je bio jedno od tzv. kuhinskih sela

Izgleda da su Vlasi naselili dio Koprivničkog vlastelinstva, na što ukazuje pismo kralja Rudolfa od 8. listopada 1604. u kojem poziva nadvojvodu Ferdinanda da udovolji molbama Hrvatsko-slavonskog sabora zbog Vlaha kao koprivničkih podložnika.

Moguće je da se prethodna obavijest odnosi na Vlahe iz Mučne koji su 1605. molili da ih se oslobodi rabote i sličnih zahtjeva, ali se ne spominje tko je postavljao te zahtjeve. Izgleda da su zahtjeve prema njima imali koprivnički kapetani koji su se vjerojatno nastojali postavljati kao upravitelji Koprivničkog vlastelinstva. U bilješci iz 1607. Vlasi iz Mučne žale se na koprivničkog kapetana Schrottenbacha, ali se ne kaže zbog čega. Spis je bio dostavljen kapetanu radi podnošenja izvještaja i otklanjanja razloga tužbi. Nakon što je kapetan Schrottenbach dao izvještaj Dvorskom ratnom vijeću u Grazu, ono mu je naložilo da Vlahe u Mučni ostavi na miru dok ne stigne zapovjednik Slavonske krajine. Po Aleksi Iviću su Vlasi u Mučni ovu odluku pogrešno protumačili te ih je u ožujku 1608. Dvorsko ratno vijeće ukorilo zbog neposlušnosti, a u svibnju 1608. povjerilo zapovjedniku Slavonske krajine Sigismundu Fridrichu Trautmansdorfu zadatak da se riješi spor između Vlaha i koprivničkog kapetana Schrottenbacha. Iz ranije iznesenih podataka vjerojatno je moguće zaključiti da su koprivnički vlastelini početkom 17. stoljeća vlaške naseljenike u Mučni pokušavali smatrati podložnicima Koprivničkog vlastelinstva. Nakon 1608. Mučna i njeni stanovnici više se ni na koji način ne spominju kao dio Koprivničkog vlastelinstva.

Desetine, dike i davanja

Hrvatsko-slavonskim staležima, svjesnima postupka izdvajanja Koprivničkog vlastelinstva ispod njihove vlasti, nije preostalo drugo nego se neuspješno žaliti na neplaćanje poreza od strane Koprivničkog vlastelinstva kao npr. 1613. godine. Tek je 1618. Ugarski sabor donio zaključak kojim se Koprivničko vlastelinstvo pod upravom koprivničkog kapetana moralo podvrgnuti ne samo plaćanju poreza i javnim radovima, nego i plaćanju crkvene desetine. Kralj je taj zaključak potvrdio, ali on nikada nije bio proveden u praksu. Hrvatsko-slavonski sabor je, nakon 1604. i 1613. te 1618. godine, više puta (1624., 1634., 1637., 1642., 1649. i 1687.) uzaludno tražio da se Koprivničko vlastelinstvo odnosno posjedi oko Koprivnice podvrgnu pod njegovu vlast te da podložnici plaćaju poreze. Kapetani su podložnike vlastelinstva čuvali od plaćanja desetine, dike i davanja tlake prigodom izgradnje utvrda čime su njihovi stanovnici, koji su se našli izvan utjecaja važećih zakona, «osjećali sve pozitivne i negativne strane svojih gospodara».

Peteranec na vojnoj karti iz 1780-ih godina

No osim spomenutih sela (Kunovec, Pustakovec, Ivanec i Peteranec), još su neka bila sastavni dio vlastelinstva. Iz godine 1635. sačuvana je žalba kmetova Drnja i Sigeca protiv koprivničkog kapetana zbog samovoljnog udvostručavanja njihovih kmetskih obaveza. Zbog toga se sastalo posebno povjerenstvo koje je dalo detaljan izvještaj o tim obavezama. Osim sudjelovanja u obrani protiv Osmanlija, kmetovi su morali održavati mlinove na Dravi i davati druga podavanja. Istovremeno je bilo traženo da dobra Koprivničkog i Đurđevečkog vlastelinstva, tj. sela Peteranec, Drnje, Ivanec, Sigetec, Kunovec, Pustakovec i Virje te pustoseline Izdenčine i Petrovci budu doznačene fisku. Prema ovom podatku, na Koprivničkom vlastelinstvu je u 17. stoljeću preostalo samo sedam naselja.

Kralj Ferdinand III. je 7. lipnja 1647. četiri od sedam sela vlastelinstva darovao podbanu i kraljevom personalu Tomi Mikuliću. To su bila sela Kunovec, Pustakovec, Ivanec i Peteranec.

Tome se usprotivio koprivnički kapetan jer bi mu tim gubitkom bili izravno ugroženi nemali prihodi. Zanimljivo je, uz put, spomenuti da je Tomo Mikulić bio oženjen Katarinom, kćeri nekadašnjeg koprivničkog kapetana Ivana Wilchelma Globyczera, te je preko te ženidbe dobio posjede zapadno od Koprivnice – Mali i Veliki Karlovec (Križevačka županija) i Martijanec (Varaždinska županija).

Koprivnički zapovjednik pukovnik Ehrenreich Trautmansdorf 19. lipnja 1647. molio je križevačkog pukovnika Ivana Jakova Gallera, kao namjesnika generala, da se spriječi moguća kraljeva odluka o izlučenju Slavonaca i Predavaca od Vlaha. Trautmansdorf je mislio da bi kralj, na molbu Tome Mikulića i slavonskih staleža, mogao dati izvršiti zaključke Varaždinske komisije od 1635. godine u pogledu izlučenja Slavonaca i Predavaca od Vlaha. Razlog sprječavanju ove odluke bio je u tome da bi se izlučivanjem gore navedenih uništila krajina, a Vlasi bi se ili pobunili ili se odselili u Osmansko Carstvo. Kralja Ferdinanda su štajerski staleži i unutarnjoaustrijsko ratno vijeće zamolili da se Kunovec, Pustakovec, Ivanec i Peteranec ne izruče Tomi Mikuliću. Kao razlog su naveli činjenicu da su ta sela od uvijek spadala Koprivničkom vlastelinstvu odnosno koprivničkoj utvrdi kojom je upravljao zapovjednik tamošnje krajine. Zapovjedniku su ta sela bila nužna za uzdržavanje.

Pucao na kmetove

Dana 22. studenoga 1647. bilo je odlučeno da se ta sela ne izručuju Tomi Mikuliću, te da je zapovjedniku Slavonske krajine preporučeno da Tomu Mikulića nagovori na dobrovoljno odstupanje od darovanih sela koja su mu se trebala nadoknaditi drugim dobrima.

Kralj Ferdinand III. je u Pragu 21. veljače 1648. dao naputak u kojem je, između ostalih, komentirao «glede kmetova, pripadajućih Koprivnici, mislili su prijašnji članovi povjerenstva, da bi isti imali plaćati i nadalje porez kraljevini i da budu podčinjeni njenoj jurisdikciji, a tako neka ostane i u buduće. Nakon toga darovani su bili ti kmetovi personalu (Tomi Mikuliću), a članovi povjerenstva imaju nastojati da ih dobe s dobra od personala i sačuvaju za kapetaniju; ako pak to nije moguće, neka ostanu personalu.»

Kada je član povjerenstva Sigismund Trautmansdorf, 12. svibnja 1648. boravio u Varaždinu, došao je na objed k predsjedniku ratnog vijeća, koprivničkom kapetanu Ehrenreichu Trautmansdofu te su mu pokazali posljednju rezoluciju o četiri sela Koprivničkog vlastelinstva. Dana 13. svibnja kapetan Ehrenreich Trautmansdorf pohodio je Sigismunda Trautmansdorfa i zatim otputovao. Zbog spomenuta četiri sela pisao je u kralju u Prag. Idućeg je dana kod predsjednika ratnog vijeća i personala bila vođena nedovršena rasprava zbog koprivničkih kmetova. Rasprava je nastavljena 19. svibnja 1648., a uspjeh joj je bio taj da kmetovi ostanu pod nadkapetanijom uz uvjet da se daje naknada za njih, a u međuvremenu da se plaća zakupnina 1200 forinti godišnje.

Kapetan Ehrenreich Trautmansdorf trebao je pustiti one kmetove koje je ranije bio uhvatio. Dana 21. svibnja Sigismund Trautmansdorf zapisao je da je dao mišljenje da 1200 forinti nije previše za zakupninu. Na raspravi održanoj u Varaždinu 26. svibnja Tomo Mikulić priopćio je «da ako bude kapetan Ehrenreich Trautmansdof pucao na kmetove u Koprivnici, da će si isti Turkom predati.» Najvjerojatnije je istoga dana popodne zbog navedenih razloga Sigismund Trautmansdorf otputovao u Koprivnicu. Tamo mu je kapetan Ehrenreich Trautmansdorf pripovjedao «o tumultu kmetova kapetanije, a da je to sve učinjeno bez njegova znanja.». Sigismund Trautmansdorf spominje i to da se u Varaždinu 5. lipnja 1648. raspravljalo «o smutnjama u Koprivnici i o jednom prebjeglom kmetu.» U arhivu HAZU čuva se nedatirani prijepis podneska kralju deputacije Sabora kraljevina Hrvatske i Slavonije o odnosu koprivničkih kmetova prema tamošnjem kapetanu, u kojem je ponovljen zahtjev za stavljanje Koprivničkog vlastelinstva pod saborsku jurisdikciju.

Prikaz Pustakovca i Ivanca

Tomo Mikulić svakako je želio stupiti u posjed četiri sela. Kapetan Ehrenreich Trautmansdorf se Mikulićevom preuzimanju suprotstavio oružjem. Tomo Mikulić bio je ustrajan te je 1649. uspio stupiti u posjed spomenutih sela. No, za stupanje u posjed na svoju je stranu trebao pridobiti koprivničkog kapetana, što mu nije bilo nimalo jednostavno.

Kapetanova uprava

Naposljetku je Mikulić kapetanu ponudio godišnji iznos od 1200 rajnskih forinti zakupa za kmetove iz sela Koprivničkog vlastelinstva: Kunovca, Pustakovca, Ivanca i Peteranca. Kralj Ferdinand III. je u Požunu (danas Bratislava) 12. travnja 1649. potvrdio ugovor sklopljen između koprivničkog kapetana Ehrenreicha Trautmansdorfa i personala Tome Mikulića radi plaćanja zakupa za ranije spomenute kmetove. Ta se godišnja odšteta odnosno zakupnina imala tako dugo plaćati dok se Tomi Mikuliću i njegovim nasljednicima ne nađu odgovarajuća dobra na drugom mjestu.

Odgovarajuća zamjena nije bila pronađena pa su ovim selima nastavili upravljati Mikulići. Zbog toga što je pitanje uživanja nad Kunovcem, Pustakovcem, Ivancem i Peterancem bilo riješeno na ranije izneseni način, logično je da Tomo Mikulić u svojoj oporuci iz 1649. ne spominje ova sela. Tomo Mikulić imao je sinove Ladislava i Aleksandra. Ladislav je umro dvije godine nakon oca pa je sve obiteljske posjede preuzeo Aleksandar. Koprivničko zapovjedništvo je 30. listopada 1656. u Graz poslalo dopis kojim je zahtijevalo da se sela vlastelinstva vrate pod kapetanovu upravu. No, iz pisma koprivničkog fiskusa Jurja Dorotića od 15. srpnja 1657. vidi se da je tada Aleksandar Mikulić još uvijek upravljao spomenutim selima.

Problem je nastao 1657. kada je izbio skandal jer su se proširili glasovi o Aleksandrovoj seksualnoj nastranosti i nasiljima. Aleksandra Mikulića je optužnica teretila da je 1651.-52. živio u incestu sa svojom sestrom Evom (koja je bila opatica) te da je izveo iz samostana zagrebačkih klarisa i ubio dvoje djece koje je s njime rodila. Godine 1654. silovao je svoju rođakinju Margaretu, plemiću Jurju Vukosaviću oteo je suprugu Barbaru prema kojoj se nasilnički ponašao tako da je od rana na kraju umrla. Istovremeno je imao homoseksualne odnose sa svojim slugama Stjepanom Puntarekom i Jakobom Grginom. Svoga nećaka (sina brata Ladislava) 1655. dao je otrovati. Zbog svega toga je morao pobjeći u Osmansko Carstvo, ali je 1658. u odsutnosti bio osuđen na smrt i zapljenu svih posjeda. Time je prestao i ranije dogovoreni zakup za «kuhinjska sela» koji se odnosio na Tomu Mikulića i njegove nasljednike.

Ovim selima je 1659. ponovno upravljao koprivnički kapetan. Župa Ivanec je osim sela Ivanec, Kunovec i Pustakovec obuhvaćala Botinovec, Goričko i Cenkovec. U zapisniku kanonskog pohoda od 1. travnja 1659. ukratko je opisan mentalitet stanovništva ivanečke župe, odnosno većine «kuhinjskih sela»: «Narod je u toj župi surov, nemaran i nepobožan. Ne brine se za propovijed i za svetu misu, a nepokoran je župniku i drugim crkvenim ljudima. Silom želi oteti crkvena dobra. Prije nekoliko godina nije se nekoliko njih žacalo, da vlastitoga svoga župnika istjeraju, udarivši ga pet puta batinom. Pa i sada upravo se javno bune protiv koprivničkog kapetana, koji je njihov vlastelin.»

Po uzoru na Peteranec

Koprivnički kapetan i vicegeneral Slavonske krajine Ehrenreich Trautmansdorf regulirao je 1. ožujka 1661. odnose s podložnim seljacima u Peterancu te sklopio sporazum iz kojeg se vidi da su Peterančani istovremeno imali obaveze kao obični podložnici vlastelinstva, ali i kao povlašteni krajišnici. Iduće, 1662. godine u saborskim se zaključcima spominje izaslanstvo koprivničkog zapovjednika koje je trebalo regulirati stanje u Drnju jer je došlo do nezakonitog ubiranja kmetskih podavanja. Drugih podataka o ovome nema, ali možemo pretpostaviti da je izaslanstvo trebalo regulirati odnose po uzoru na Peteranec.

Osim kmetova su na vlastelinstvu vjerojatno postojale i druge skupine zavisnih seljaka poput želira ili inkvilina koji su posjedovali samo kuću i vrlo mali dio selišta. U zapisnicima koprivničkog gradskog poglavarstva iz 1677. sačuvana je jedna bilješka o tome da je Ferdinand Zehetner, kapetan Koprivničke krajine, pustio iz okova želira ili inkvilina Stjepana Orlovića. Kako je ova bilješka krnja, treba biti oprezan jer je moguće da spomenuti želir nije bio podložnik ovog vlastelinstva.

Kada je 1770. povučena crta razgraničenja između civilnog i vojnog područja u Podravini, došlo je do razmjene nekih sela između Vojne krajine i civilnog dijela Hrvatske. Kunovec, Pustakovec i Ivanec izdvojeni su iz krajiškog područja postavši dio civilne Hrvatske, dok su Peteranec, Drnje, Sigetec i Virje ostali dio Vojne krajine.

  • Podijeli na društvenim mrežama
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
  • Najnovije vijesti

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati.
Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. Pravila privatnosti