ŽIVOT NA SELU Pitali smo poljoprivrednika Željka Posavca hoće li nam biti bolje. Kaže da neće

U staji je 12 krava iz čijeg mlijeka Žarkova supruga Renata proizvodi svježi kravlji sir i vrhnje te ih plasira na zagrebačko tržište


Autor: podravski.hr — 09.01.2019. / 18:15 Aktualno

Ilustracija (fotografija nema veze s tekstom)

Na pitanje kako se živi od poljoprivrede, u našim ćete selima već godinama čuti isti odgovor: Teško! I brojčani podaci pokazuju da se u Koprivničko-križevačkoj županiji proizvodi manje svega nego prije 25 godina. Usto, populacija poljoprivrednika sve je starija jer se mladi vrlo rijetko prihvaćaju toga posla. Zbog toga su sela opustjela i ljudima i blagom.

Zašto je tome tako? Pitali smo 47-godišnjeg Žarka Posavca iz Gregurovca nedaleko do Križevaca, glavu šesteročlane obitelji koja cijeli život živi od stočarstva, odnosno sirarstva. U staji je 12 krava iz čijeg mlijeka Žarkova supruga Renata proizvodi svježi kravlji sir i vrhnje te ih plasira na zagrebačko tržište. Uz trojicu sinova u zajedničkom kućanstvu živi i punica, koja dvaput tjedno „potegne“ na Dolac, na kojem je već dobro poznata po kvalitetnom siru.

– Da, ovaj život doista nije lak. Zašto je nekad bilo lakše? Vrlo jednostavno. Cijene repromaterijala i nafte nisu bile toliko visoke kao danas. Evo, koliko je nekad koštalo 50 kilograma umjetnog gnojiva, toliko danas košta 25 kilograma. A prije 20 i 30 godina cijena kilograma sira bila je ista kao i danas. Znači, troškovi proizvodnje znatno su se povećali, a prihodi su ostali isti. I zato moramo više hraniti da bismo se mogli naći u nekakvom minimalnom plusu – objašnjava Žarko.

Dok se nekad samo od proizvodnje mlijeka možda i moglo (pre)živjeti, malom gospodarstvu to danas nije moguće.

– Bilo je trenutaka kad smo pomišljali na to da dignemo ruke od svega, bude doista tako teško. Naročito za ljetnih mjeseci, kada Zagrepčani odu na godišnje odmore pa nema toliko kupaca i proda se jako malo. Htjeli smo odustati od sira, ali cijene mlijeka su nikakve i nikako se ne bismo mogli ‘pokriti’ – veli Žarko.

Dvojica starijih sinova, blizanci, u srednjoj su školi, školuju se za vodoinstalatera i zasad, kako vele, i ne pomišljaju da od roditelja preuzmu posao.

– Rekao sam im neka se školuju i idu za svojim poslom, a ja ću se ovime baviti koliko ću moći, pa makar i smanjenim kapacitetom. Nadam se da će mi htjeti i moći pomoći nakon što odrade svoje radno vrijeme na poslu. Ja sam sve stariji i sve je teže raditi – kaže Žarko.

Teške fizičke poslove počeo je raditi još kao mladić, prije odlaska u vojsku, kada je, primjerice, išao na branje hmelja u Sloveniju, a ondje je upoznao svoju suprugu.

Pitamo ga vidi li „svjetlo na kraju tunela“, nekakve signale koji mu daju nadu da će ipak biti bolje.

– Ne. Problem je u politici prema poljoprivredi, koja ne vodi ničemu. Seljak ima robu, ali nema je gdje prodati. Zatvorili su sajmište u Križevcima, a mi smo stočarski kraj. Sajam je bio pun robe i kupaca i moglo se prodati. Sad moraš kupce vući za rukav, prodavati preko oglasa, prekupcima i na razne druge načine. Osim toga, uništava nas uvoz, i to prekomjerni. To je valjda tako – mi smo u Europskoj uniji i moramo od njih uzeti robu. Morali bismo se takmičiti s vanjskim proizvođačima, a takmičiti se s njima ne možemo. Ne vidim da će se nešto promijeniti na bolje – rezignirano će Žarko.

Opustio je i njegov Gregurovec.

– Stoke je sve manje, a mladih po polju nema, svi negdje rade za minimalac, i tak, životare. Mladi se zbog toga i ne žene jer ne mogu uzdržavati obitelj i sve to jedno drugo vuče – zaključuje Žarko Posavec priču o tome zašto je život na selu težak i zbog čega ne vidi da će u dogledno vrijeme biti bolji. (hš)

Obitelj Posavec iz Gregurovca na okupu

FOTO: NIKOLA WOLF