ŽIVOT PIŠE ROMANE Kad joj je poginuo sin jedinac, cijeli svijet joj se srušio. A onda je odlučila…

Otpratila nas je sa smiješkom te kolegi i meni gurnula u ruke nekoliko domaćih breskvi, koje je baš to jutro nabrala u vinogradu. Otišli smo dirnuti velikom i tragičnom pričom o jednom običnom životu u našem susjedstvu


Autor: podravski.hr — 12.09.2017. / 13:20 Aktualno

Marija Posavec 40 godina je vozila traktor bez položenog vozačkog

Marija Posavec 40 godina je vozila traktor bez položenog vozačkog

Marija Posavec (80) iz Radeljeva Sela, malog mjesta između Koprivnice i Ludbrega, već 40 godina vozi svoj prastari traktor Deutz. Bez vozačke dozvole, ali i bez ijedne policijske prijave, prometnog incidenta ili nezgode.
No, ovo nije priča o gospođi Mariji i njezinim ilegalnim prometnim djelatnostima. Ovo je snažna, neponovljiva priča o gospođi Mariji i njezinoj životnoj sudbini. Okolnostima koje su je natjerale da gotovo svaki dan, već 40 godina, sjeda na taj stari Deutz i sama samcata odlazi u polje.
Iza svega stoji priča žene koje je proživjela život pun tuge, boli i jada. Priča koja nikog ne može ostaviti ravnodušnim. Zgoda s traktorom tek je posljedica velike životne tragedije koju su Marija i njezin suprug doživjeli.
Gospođa Marija Posavec iz Radeljeva Sela traktor je naučila voziti sama-samcata. Morala je. Njezin suprug nije za to imao volje, a onog koji ga je trebao voziti – njega onih dana kad je traktor kupljen više nije bilo.
Marija je prije 40 godina u strašnoj prometnoj nesreći izgubila sina jedinca. On je svojim motociklom u Rijeci doživio tešku prometnu nesreću te je nakon nekoliko tjedana preminuo u tamošnjoj bolnici. I to na svoj 18. rođendan. Baš na taj rođendanski dan njegova majka Marija zaputila su u Rijeku kako bi u bolničkoj mrtvačnici preuzela tijelo sina jedinca.
Tama i beznađe
– Na dan svoje punoljetnosti moje dijete ležalo je u tami komore riječke mrtvačnice. Nikad mi taj prizor neće uteći iz pamćenja – pričala nam je gospođa Marija brišući suze na hrapavom licu.
Tada, u četrdesetoj godini života, liječnici joj nisu preporučili novu trudnoću. Njezin suprug zbog prevelike tragedije nije se psihički do kraja oporavio, a pred Marijom je tad bio još cijeli život. Štale pune krava, prepuni svinjci, zemlja koja čeke gospodara. A oko nje nikoga. Samo velika tuga i nepregledne pustopoljine oko siromašnog Radeljeva Sela.
Kaže kako ni danas ne zna otkud je smogla snage, ali u jednom trenutku odlučila je da će sjećanje na svoga sina do zadnjeg dana nositi u sebi, ali da neće život provesti u tami i beznađu.
– Znala sam da moram nastaviti živjeti. Gledala sam taj traktor u dvorištu nekoliko tjedana. Kupili smo ga da bi ga sin vozio. Nisam ga znala ni upaliti. Onda sam sama sebi rekla – pa jebem ti život, ja ću sad, ovog časa, naučiti voziti taj traktor – prisjećala se Marija s rijetkom poletnošću za osobu koja će uskoro navršiti 80 godina.
Nakon nekoliko mjeseci uhodavanja i različitih zgoda s traktorom, Marija je postala prva profesionalka. Vrlo je brzo postala nerazdvojna sa svojim zelenim Deutzom koji je, kako nam kaže, star gotovo koliko i ona.
Godine su ipak sustigle prije taj nekoć savršeni njemački stroj, nego njegovu vlasnicu. Traktor je u kvaru i čini se da će u takvu stanju i ostati. Marija nam objašnjava kako ima osjećaj kao da je ostala bez jedne noge. Još prije nekoliko tjedana s njim je odlazila u svoj vinograd, na polje, a prošle zime sama je navozila drva za ogrjev, nakon što joj je rođak pomogao ispiliti i natovariti na prikolicu.
Svih tih desetljeća vozila je bez vozačke dozvole.
Penzija 1400 kn
Nikad nije imala vremena ni novca da polaže taj prokleti vozački, a kako se klonila glavnih prometnica i traktorom obavljala samo poslove koje nije mogla ručno, nikad nije došla u susret s policijom. Tako je izbjegla i plaćanje kazni.
Marija Posavec i danas, u smiraj života, radi gotov jednako kao i prije 40 godina. Zatekli smo je prošli tjedan kako pripravlja lagve i bačve za skorašnju berbu u vinogradu. Hrani svoje svinjice, pješice odlazi u vinograd, ali i pomaže susjedima i rodbini u poljoprivrednim radovima.
Ona i suprug žive od ukupno 1400 kuna mirovine. Uz ovoliku muku, Marija je sa suprugom uspjela podići i kuću za koju je upravo prošli mjesec platila zadnju ratu legalizacije. Za to je izdvojila čak 11.000 kuna. Kako je to moguće od 1400 kuna mirovine, pitamo? Gdje je skupila novac? Marija je na naše pitanje samo slegla s ramenima. Odgovarajući nam bez riječi. Evo, moguće je…
– Ako se više ne budem mogla brinuti o sebi, ponudit ću nekom da me dohrani, a zauzvrat ću mu dati kuću. No, zasad još o tome ne razmišljam – odlučna je Marija Posavec.
Na pitanje je li joj ipak teško raditi sve te fizičke poslove, i to u ovim godinama, odgovara kako je navečer, doduše, malo umorna, ali onda popije jedan gemišt koji je okrijepi, a poslije spavanja probudi se opet orna za nove radne pobjede.
Titova slika
– Pomagala sam rođacima ovog ljeta brati grah. Nisu to od mene tražili, ali oni uvijek pomognu meni. Da budem iskrena, bilo mi je prelijepo u polju. Moj rođak zbijao je šale, a ja sam zaboravila na vrućinu, moje godine i taj prokleti traktor koji mi se pokvario – sa stidljivim smiješkom zaključuje naš razgovor gospođa Marija Posevec.
No, na rastanku ipak nismo mogli pobjeći bez politike.
– Ja se ne bavim aktivno politikom, ali od svoje 18. godine idem na izbore, ma kakvi oni bili. Ali, moram vam reći jednu važnu stvar. U mojoj kući na zidu još uvijek visi Titova slika i nema tog čovjeka na svijetu koji će je skinuti. Onda se, u Titovo doba, mnogo ljepše živjelo. Od naših nekoliko jutara zemlje mogli smo normalno živjeti. Danas ne možemo. Eto, i to napišite – poručila nam je na kraju Marija Posavec.
Otpratila nas je sa smiješkom te kolegi i meni gurnula u ruke nekoliko domaćih breskvi, koje je baš to jutro nabrala u vinogradu. Otišli smo dirnuti velikom i tragičnom pričom o jednom običnom životu u našem susjedstvu. Životu koji je posramio naše svakodnevne jadikovke.
Piše: Matija Dolenec
Foto: Nikola Wolf

Podijeli:Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn