ŽIVOT S BOLI Malena Leina (8) mora se ‘pikati’ deset puta dnevno. A ne bi morala da država ima sluha

Postoje i uređaji, tzv. leptirići, koji se zalijepe na ruku djeteta, ali HZZO ih ne financira jer su jako skupi


Autor: podravski.hr — 21.11.2017. / 19:28 Aktualno

Hrabra djevojčica Leina s majkom Kristinom

Najmanje deset uboda iglom svakodnevno je iskustvo hrabre Leine Kelemen (8) iz Globočeca Ludbreškog. Osam do deset puta na dan Leina mora provjeriti razinu glukoze u svojoj krvi, a obavezno prima dvije injekcija inzulina ujutro, a isto tako i navečer.
– Ma, sve mi je to već normalno i uopće se ne bojim injekcije. Znam da to moram činiti – hrabro je odgovorila Leina Kelemem na torturu koju mora proći svakog dana.  
Svakodnevnica je to mlade obitelji Kelemen već gotovo sedam godina, otkad je Leini dijagnosticiran dijabetes tipa 1, što znači da se razina šećera ne može kontrolirati niti na koji dugi način osim uzimanjem inzulina. Sve je to zato što njezina gušterača ne izlučuje hormon inzulin, koji je odgovoran za održavanje normalne razine šećera u krvi.
– To je stalna bitka koju vodimo zajednički. Iako je u početku bilo vrlo teško, sada je i Leina malo odraslija i mnogo je odgovornija pa je zato lakše, ali prošli smo mnoge teške trenutke – objasnila je Kristina Kelemen, Leinina majka.
Posebno je ovo mladoj obitelji bilo traumatično prije i kod same dijagnoze bolesti. Nakon što su prošli nebrojene preglede sa svojom tada dvogodišnjom Leinom, liječnici u Koprivnici uspjeli su, kako se pokazalo, u doslovno posljednjem trenutku dijagnosticirati od čega točno boluje Leina.
– Bili smo u ludbreškoj hitnoj pomoći, jer je Leina počela gubiti svijest i u potpunost je onemoćala. Prethodno je u potpunosti izgubila tek i bila teška tek 20 kilograma, a liječnici nisu znali točno što joj je. Tada smo iz očaja otišli u  koprivničku hitnu pomoć i tada me liječnica pitala jesmo li ikad Leini mjerili razinu šećera. Nakon što je provedena i ta pretraga, čak su se i liječnici iznenadili rezultatima. Leini je izmjereno 36 mmola/l šećera u krvi. Ako uzmemo da je gornja granica normalne razine 7 mmol/l, a iznad 11 se radi o dijabetesu, onda je jasno je Leininih 36 značilo i životnu opasnost – objasnila je Kristina Kelemen.
Nakon šokantnog saznanja da će njihovo dijete do kraja života morati primati inzulin, jer je to jedini načina da preživi, Kristina i Mladen, kao njezini roditelji, morali su u potpunosti promijeniti svoj život.
– Najteže nam je bilo kad je Leina došla iz bolnice. Ona je tada mislila da je izliječena i da više neće morati primati tolike injekcije. Plakali smo zajedno s njom kod svakog davanja inzulina – prisjetila se tih dana Kristina.
Osim davanja inzulina, Leina je u potpunosti morala prilagoditi svoju prehranu. Njezini roditelji morali su malom djetetu objasniti zašto više ne smije jesti nikakav slatkiš, zašto kada jede meso ne smije jesti i prilog te zašto, ako joj netko ponudi keks, ona ga mora odbiti. Uz sve to Leinina gušterača, koja je teško oštećena, kako liječnici pretpostavljaju, nekom vrstom infekcije u ranom djetinjstvu, ponekad se zna probuditi i izlučiti inzulin.
– Ako se to dogodi u trenutku kad djeluje i inzulin koji je Lelina dobila kroz injekciju, njezina razna šećera u krvi toliko padne da ona u potpunosti onemoća i počne halucinirati. To se događa barem jedanput na mjesec – napomenula je Kristina Kelemen.
Sljedeći novi izazov bio je kada je Leina kretala u vrtić, a kasnije u školu. Tu njezina majka ima samo riječi hvale za ludbreški vrtić Smjehuljica i Osnovnu školu Ludbreg.
– Prije upisa u vrtić i školu otišla sam tamo da porazgovaram s odgovornima, da objasnim da moje dijete u svakom trenutkom može imati vrlo visoku ili vrlo nisku razinu šećera u krvi te da se ako se to dogodi, mora se brzo djelovati. Odgojiteljica u vrtiću te kasnije učiteljica pristale su ići na edukaciju i neizmjerno smo im zahvalni na tome. Prvih nekoliko puta, kada je došlo do komplikacija, i oni su se jako uplašili te su me zvali na posao da dođem u školu ili vrtić. Sada već točno znaju što treba činiti. To je velika pomoć nama roditeljima, a sretna sam što sada mogu dijeliti samo pozitivna iskustva. Pričala sam s mnogim roditeljima koji nisu bili tako sretni – zabrinuta je bila Kristina.
Sljedećih nekoliko godina Leina će morati svakodnevno primati injekcije inzulina sve dok i ako stekne uvjete za ugradnju inzulinske pumpe, uređaja koji sam dozira inzulin u tijelo.
– Postoje i uređaji tzv. leptirići, koji se zalijepe na ruku djeteta, te oni sami mjere razinu šećera, tako da se dijete ne mora osam puta dnevno pikati da bi se provjerila razina šećera u krvi. Nažalost, HZZO ne financira taj uređaj koji je vrlo skup. Možda bi tu moralo biti malo više razumijevanja od strane sustava – zaključila je Kristina, koja je također pozvala sve roditelje u okolici čija djeca boluju od dijabetesa da joj se jave kako bi razmijenili iskustva i osnovali udrugu.
– Uvijek je više glava pametnije od jedne, a ovakva udruga mogla bi biti od koristi svima koji su se susreli s ovakvim nevoljama –  objasnila je Kristina Kelemen. (md)
FOTO: NIKOLA WOLF

Podijeli:Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn