Život se u Podravini svodio na borbe i gradnju utvrda, a pojavila se i kuga!

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše: Dr. Hrvoje Petrić

Kroz Podravinu su prognanici preko brodskih prijelaza na Dravi, potjerani od Osmanlija, bježali u sigurnija područja Hrvatske, zapadne Ugarske, Moravske, Austrije, današnjih slovenskih područja, itd. Na rasinjskom vlastelinstvu sredinom 16. stoljeća spominje se nekoliko dravskih brodova (prijelaza). Da je kod prelaženja Drave dolazilo do sukoba svjedoči nam informacija iz 1532. godine. Tada su kroz ovo područje došli izbjegli stanovnici (navodno iz Bosne), koji su išli prema unutarnjoaustrijskim ili zapadnougarskim prostorima. Prema župniku Franji Brdariću, na ovom su ih području «hametice potukli» žitelji Torčeca i Đelekovca.

Da je prolaz izbjeglog stanovništva podravskim područjem bio pojačan svjedoči još jedan podatak. Kralj Ferdinand 10. siječnja 1537. dopustio je požunskom županu Ivanu Salaju i međimurskom vlastelinu Gašparu Ernuštu da na rijeci Muri, između svojih posjeda Legrada i Dubrave, urede prijelaz s dovoljno brodova na kojima bi se mogli prevoziti brojni bjegunci iz Kraljevine Slavonije, koji su se sa svojom teglećom marvom, ostalom stokom i drugom imovinom sklanjali u unutrašnjost Kraljevine Ugarske. Znameniti povjesničar Vjekoslav Klaić o tome piše: «jamačno je i na Dravi bilo mnogo takvih «brodova» po kojima je narod grnuo u sigurnije krajeve zapadne Ugarske. Mora da je vrlo mnogo naroda, naročito pučana, prebjeglo na sjever…»

Nakon zauzimanja Budima 1541. godine, Osmanlije su prvo zauzele središnju Mađarsku, a nakon toga su osvojeni mađarski teritorij proširivali u više faza. Osmanska je sila bila poput klina čija se osnovica utisnula u mađarski teritorij i do 400 km. Kako bi se zaštitila zemlja, morala se brzo organizirati obrana. Prema Osmanlijama je postavljena granica koja ih je usmjerila na Kanižu kao najjaču utvrdu između Blatnog jezera (Balatona) i rijeke Drave. Uz nju je bila važna utvrda Legrad, koja je čuvala ulaz pod Kanižu, a koju su Osmanlije trebale osvojiti kao preduvjet daljnjem napredovanju.

Vlastelinstvo Rasinja krajem 15. i početkom 16. stoljeća bilo je dobro naseljeno. Na njemu je popisivan ovaj broj poreznih dimova: 1495. – 67, 1507. – 217, 1513. – 161, 1517. – 169, 1520. – 106. Izgleda da je između 1495. i 1507. godine došlo do snažnog rasta broja poreznih dimova koji su više nego utrostručeni, do pada je došlo 1513. godine, a manji je oporavak uslijedio 1517. godine, da bi do 1520. godine došlo do znatnijeg pada. Uz to su rasinjski posjedi opustošeni od Osmanlija 1532. godine, a kasnije su se izgleda polagano počeli oporavljati.

Godine 1533. na opustošenom vlastelinstvu još se nije ubirao porez. U Rasinji se 1543. godine nalazio novi kaštel sagrađen očito za obranu stanovništva, a na vlastelinstvu je obnova napredovala do 1554. godine kada je popisano 20 dimova, a na zajedničkim posjedima Rasinje i Kuzminca još osam dimova, koliko ih je bilo na zajedničkom posjedu Rasinje i Gorice. Godine 1558. godine popisano je 28 poreznih dimova.

Rasinja pusta

Rasinjsko vlastelinstvo 1559. bilo je gotovo pusto. Prestanak djelatnosti župa u Đelekovcu i najvjerojatnije u Imbriovcu te arheološka iskapanja groblja potvrđuju smanjenje naseljenosti u prvoj polovici i sredini 16. stoljeća. To je očito bio rezultat osmanskih pustošenja zbog kojih su se trebala tražiti nova rješenja za koliko-toliko sigurnu egzistenciju stanovništva.

Potreba za osnivanjem kaštela odnosno manje utvrde pokazala se već nakon pada Virovitice u ruke Osmanlija 1552. godine, a pogotovo kada su nakon sigetske bitke 1566. godine zauzeli cijeli prekodravski prostor do Kaniže (dan. Nagykanizse), uključujući utvrde Brežnica (dan. Berzence) i Csurgo.

U Đelekovcu je vjerojatno već sredinom 16. stoljeća na zemljištu koje je pripadalo crkvi Blažene Djevice Marije sagrađen kaštel radi obrane bijednog puka. U sjećanju mještana danas ne postoji nikakav trag i spomen na mjesto nekadašnje utvrde. Zbog toga treba krenuti putem istraživanja toponima. U središtu Đelekovca područje u neposrednoj blizini današnje đelekovečke župne crkve naziva se Šarampovo. Ime potječe od turske riječi koja označava utvrđeno mjesto (šanac) jače dubine s čvrstim opkopom koji lako mogu obraniti napadano mjesto. Po tome je moguće ustanoviti da se utvrda nalazila u neposrednoj blizini današnje đelekovečke crkve, a obuhvaćala je dio današnjeg sela s kućama i okućnicama mještana. Uvidom na katastarske karte čak je moguće utvrditi i prostor pružanja nekadašnje utvrde. Slična je situacija bila s naseljima Donji i Gornji Šarampov kraj Ivanića.

Na rasinjskom su vlastelinstvu iste godine kmetovi živjeli u samo šest naselja: u trgovištu Rasinji, Đelekovcu, Cenkovcu, Zablatju, Selnici i Torčecu. U selu Torčecu živjelo je samo pet obitelji, a u Selnici dvije obitelji.

Osmanlije i Vlasi rasinjsko su vlastelinstvo 70-ih godina 16. stoljeća gotovo potpuno opustošili. Godine 1570. na rasinjskom vlastelinstvu popisano je 12 poreznih dimova (a u susjednom Kuzmincu 14 dimova). Godine 1573. na zajednički popisanim posjedima Rasinje, Kuzminca i Koledinca popisano je 35,5 poreznih dimova, Osmanlije su uništile 15,5 poreznih dimova ili 30,4 posto, a godine 1574. na istom vlastelinstvu je popisano 25 poreznih dimova, a Vlasi su uništili 21 porezni dim ili 45,7 posto svih dimova. Do godine 1576. izgleda da su popaljeni svi preostali porezni dimovi jer se te godine u poreznim popisima više ne spominje rasinjsko vlastelinstvo odnosno ispušteno je iz poreznog registra (spominje se jedino preostali posjed Koledinec i Kuzminec na kojem je popisano 8,5 dimova, a još 17 ili 67 posto uništile su Osmanlije). Istovremeno je bio opustošen i posjed Imbriovec, što se jasno vidi iz tablice.

U obitelji seljačkog književnika Mihovila Pavleka Miškine zabilježena je legenda o doseljavanju obitelji Pavlek u Đelekovec kraj Koprivnice iz Zagorja. Legendu je zabilježio (ako ne i doradio) publicist Zvonimir Kulundžić. «Miškinin otac, kao što je bio i on sam, bio je seljak, a isto to su svakako bili i njihovi preci toliko i toliko generacija unazad, sve do onog najstarijeg što ga spominje stara porodična legenda koja se prenosi i prepričava s oca na sinove, a koji se, navodno, kao sudionik velike puntarije pod vodstvom Matije Gupca godine 1573., bježeći iz stubičkog kraja (u Hrvatskom zagorju), ispred osvetoljubivih i od bijesa pomahnitalih Tahijevih žbirai krvnika, zaustavio u podravskom selu Đelekovcu i tu osnovao porodicu Pavleka (…) Za tu porodičnu legendu – kao uostalom i za svako drugu porodičnu legendu – uz čisto verbalno predanje, navode se i dokazi: Kad je, navodno, onaj Gupčev puntar došao u Đelekovec i kad su ga pitali kako se zove, on, ne htijući otkriti čitavo svoje ime, odgovori da se zove Pavlek, a tako naši hrvatski Zagorci, baš u stubičkom kraju, zaista od tog po čitavom kršćanskom svijetu veoma rasprostranjenog imena Pavao – Pavle stvaraju od milja tako zvani hipokoristički oblik s nastavkom – ek; dakle, Štefek, Ivek, Francek, Jurek, Matek pa i Pavlek, Podravci, međutim, u kraju iz kojeg je Miškina umjesto hipokorističkog oblika u tu svrhu upotrebljavaju tzv. augmentativni oblik s nastavkom ina, dakle Štefina, Ivina, Francina, Jurina, Matina, Pavlina, pa prema tome i Miškina.»

Iseljavanje Zagoraca

Zvonimir Kulundžić, zapisavši ovu legendu, očito ju je malo dotjerao i «začinio» time da je jedan od izbjeglih zagorskih seljaka nakon Gupčeve bune 1573. pobjegao u Podravinu. Poznato je da je Zagorje u drugoj polovici 16. stoljeće prostor u koji se doseljava stanovništvo iz istočnih od osmanskih prodora ugroženih područja, pa tako i iz Podravine. Čini se da je jezgra legende o doseljavanju Pavleka iz Zagorja moguća, ali to doseljavanje svakako pada u 17. stoljeće i dio je šireg procesa iseljavanja Zagoraca na istok te nema nikakve veze s Gupčevom seljačkom bunom. Osim toga, prezime Pavlek u popisu Đelekovčana ne spominje se 1598. godine, a prvi zapis ovoga prezimena tamo je datiran u 1659. godinu. 

Koprivnička kapetanija tada je imala posebnu važnost jer je osiguravala riječni prijelaz preko Drave, a možda i onaj preko Bednje. Zbog toga je Hrvatsko-slavonski sabor u veljači 1578. godine donio odluku čiji će podložnici raditi na utvrđivanju riječnog prijelaza kod Đelekovca. U đelekovečkoj je utvrdi 1577. i 1578. godine bilo smješteno 50 haramija.

U vezi s utvrdama u Đelekovcu, Sv. Petru, Sv. Jurju (kod Križevaca), Sv. Ivanu, Drnju, Novigradu te u Apatovcu i Gofnicu, prema odredbama znamenitog Sabora u Brucku na Muri održanog 1578. godine, bilo je potrebno odmah utvrditi broj vojnika i straža, kako bi se nakon dovršene izgradnje nekih već započetih ili novih utvrda mogla načiniti nova preraspodjela vojnih snaga. Utvrda Đelekovec nakon bručkog sabora ostala je u sastavu utvrda koje su financirali unutarnjoaustrijski staleži.

O đelekovečkom prijelazu bilo je riječi i na varaždinskom saborskom zasjedanju 22. prosinca 1578. godine. Tada je odlučeno da će kmetovi jednog kotara Varaždinske županije («processus Georgii Semowczy») i podravskog kotara Križevačke županije («pars Drawo adiacens comitatus Crisiensis») utvrđivati Đelekovec i tamošnji prijelaz preko Drave.

Godine 1580. određene su plaće za granično ratno osoblje i to za posade u Koprivnici, Drnju, Đelekovcu, Rasinji, Novigradu, Đurđevcu i Ludbregu. Prema saborskim zaključcima od 12. ožujka 1585., odlučeno je da se odrede radnici za utvrđivanje Đelekovca kod dravskog prijelaza. Prema Vjekoslavu Klaiću, na saborskom zasjedanju 20. travnja 1586. staleži su odredili sve potrebno za utvrđivanje utvrdica na Slavonskoj krajini, uz ostale i Đelekovca, no uvidom u zaključke spomenutog saborskog zasjedanja vidi se da nema nijedne riječi o Đelekovcu. No, kaštel Đelekovec («castelli Jelekowcz») ponovno se spominje u saborskim spisima od 1. srpnja iste 1586., te kasnije 26. srpnja 1591. godine «castellum Jelekoch vicinum fluuio Drawae, comitatis Crisiensis», što govori da je još uvijek postojao. Na to ukazuju i prijedlozi generala Vida Hallegga Hrvatsko-slavonskom saboru od 6. travnja 1589., te prijedlozi nadvojvode Karla od 15. svibnja 1589. godine.

U posljednjem desetljeću 16. stoljeća osmanski su napadi bili najžešći, a Osmanlije su pokušavale probiti obranu na Slavonskoj granici i na Kupi. Radne snage nije bilo nigdje. Sve su snage bile angažirane na neposrednim ratnim zadacima. Nije bilo ljudi čak ni za obične godišnje popravke. Zapovjednik tih godina u Đurđevcu, kapetan Matija Pichler, tužio se da su mu hrvatski staleži predložili neka radnu snagu za Đurđevac potraži u Mađarskoj, kod zapovjednika u Bobovcu (Baboči). No i sam je uvidio da je to nemoguće jer su mađarski seljaci nosili isti teret rata i obaveza kao i seljaci u Slavoniji. Pichler je zbog toga 5. lipnja 1597. godine tražio nadvojvodu Ferdinanda da za potrebne radove potraži seljake koprivničke tvrđave zajedno s onima na Dravi, a naročito onima na Dravi kao što su Drnje, Sigetec i Đelekovec. Smatra da bi i koprivnički građani mogli pripomoći u popravljanju ove utvrde. Ovom se prijedlogu suprotstavio koprivnički zapovjednik, kapetan Albin Grasswein koji je tvrdio da seljaci iz Drnja, Sigeca i Đelekovca kao i koprivnički građani ne mogu dati dovoljno radnika ni za radove na koprivničkoj tvrđavi pa je bilo nemoguće optereti dodatnim radom u Đurđevcu.

Osmanski prodori

Nadvojvoda Ferdinand đurđevačkom je kapetanu Pichleru odgovorio 12. lipnja 1597. godine. Trebali su se odmah izvršiti potrebni radovi koje su trebali odraditi podložnici koprivničke tvrđave zajedno s onima iz okolnih sela, a naročito onih na Dravi, kao što su Sigetec, Đelekovec i Drnje. Osim što su koprivnički podložnici morali sudjelovati u obrani od Osmanlija i raditi na popravljanju utvrda, godine 1600. osobito ih je pogodila vijest o padu izuzetno jake utvrde Kaniže (danas Nagykanizsa) pod osmansku vlast. Padom ove renesansne peterokutne utvrde, jedne od najsnažnijih u jugozapadnoj Mađarskoj, pojačan je strateški položaj ovoga prostora u sustavu obrane, jer su područja u osmanskom imperijalnom sustavu sada direktno graničila s prostorom šire okolice Koprivnice, a dijelila ih je jedino rijeka Drava. No neposredna blizina granice nosila je i svoje negativne strane, pogotovo jer su osmanski prodori podravsko područje raspadom ugarskog prekodravskog obrambenog sustava bili olakšani.

Možda u borbama oko Kaniže treba tražiti povod saborske odluke od 16. studenoga 1600. prema kojoj su staleži i redovi «oplakane domovine» odredili radnike za utvrdu onih mjesta, u koja se, za trajanja osmanskih prodora, trebao zaklanjati zajedno sa svojom stokom «nevoljni puk».

Kuga se proširila po podravskom kraju ujesen 1600. godine kada je od nje umrlo mnogo ljudi. Zbog toga nisu mogli doznačeni kmetovi za gradnju nove utvrde u Sv. Petru (kraj Velikog Bukovca) i Đurđevcu, niti pojačanje utvrde u Ludbregu i Đelekovcu te čišćenja grabe oko bedema u Varaždinu, što se vidi iz saborskih zaključaka sa zasjedanja od 16. studenoga 1600. u Sv. Križu Začretju.

Od prve polovice do kraja 16. stoljeća bilo je razdoblje trajno prisutnog ratnog stanja na ovome tlu, doba traženja i stvaranja najdjelotvornije protuosmanske obrane. Takva je obrana stvorena izgradnjom novog sustava graničnih utvrda i novim ustrojem vojne obrambene sile. Budući da je tijekom rata ovo područje pretrpjelo velike gubitke, sve je više bilo ovisno o pomoći kralja i njegovih zemalja. U tom periodu dolazi s jedne strane do iseljavanja starosjedilačkog stanovništva, a s druge do doseljavanja novog, što je bitno izmijenilo sliku naseljenosti.

U spomenici župe Đelekovec (u početnom dijelu koji je 1840-ih godina sastavio župnik Terbocz na osnovu sjećanja župljana i malobrojne sačuvane dokumentacije) prenosi se sjećanje Mihaela Picera rođenog 1759. godine. On jasno spominje da je postojao čardak («cserdak»). Također govorio o bojevima s Osmanlijama oko rijeke Drave te upozorava da je nedaleko Đelekovca, kao sjećanje na te borbe, ostao naziv polja «Tursko groblje».

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Brljek: Dobit ćemo prostor za sva događanja

U Novigradu Podravskom u tijeku su radovi unutarnjeg uređenja Vatrogasnog doma. Radovi, ističe  Zdravko Brljek, načelnik Općine Novigrad Podravski, obuhvaćaju obnovu zidova, podova, prozora i

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI