ŽIVOTNA PRIČA: Majka ga napustila, otac mu poginuo, spasili ga dobri ljudi iz Drnja

Podravski list profile

Životna priča poznatog umirovljenog ludbreškog poduzetnika Pavla Travanića Paje (85) jedva da bi stala u jednu knjigu.

Život mu je bio prepun obiteljskih tragedija i životnih obrata, ali kaže kako gotovo sve duguje svojim dobročiniteljima kojima je, nažalost, izgubio trag. Proživio je teško djetinjstvo, majka ga je napustila, a otac poginuo u Drugom svjetskom ratu kao pripadnik domobranske vojske. Živio je s djedom i bakom u siromaštvu te su preživljavali s dvije krave i nešto peradi.

– Živio sam u Vlaislavu nedaleko od Koprivnice, bez ikakve perspektive, kad se jednog dana pojavila moja rodbina, obitelj Dolenec, i ponudila mom djedu i baki da me uzmu pod svoje. Ta ponuda promijenila mi je život – objasnio je Pavao Travanić, i dodao da su njegovi djed i baka prihvatili ovu ponudu jer su uvidjeli da ga s njima čeka život u bijedi.

– Andrija i Barica Dolenec prvo su me prihvatili u vlastitom domu u Koprivnici i upisali me u školu za bricu. Kasnije su mi organizirali da stanujem u đačkom domu, gdje sam i završio svoje školovanje. Ovo nesebično djelo moje rodbine dalo mi je priliku da uspijem u životu. Posebno se sjećam jednog prizora. Teta Barica svom sinu Jožeku dala je manji komad mesa, a meni veći. Na Jožekovo pitanje zašto je to tako, ona mu je odgovorila da on ima sve, a da sam ja dosad živio u oskudici i da je meni to više potrebno. Nikad neću zaboraviti taj prizor – rekao je Pavao Travanić.

No, kako su godine prolazile, Pavao je izgubio trag svojim dobročiniteljima. Sada u poznim godinama života, Pavao je shvatio da mu je dužnost održavati veze s obitelji ljudi koji su mu pomogli u životu.

– Radi se o obitelji Dolenec, koja je iz Drnja došla živjeti u Koprivnicu. Njihova su imena Andrija i Barica, a imali su djecu Jožeka i Marijanu. Želio bih, ako netko prepoznaje ova imena, da mi se javi – rekao je Pavao Travanić koji danas živi umirovljeničkim životom u Ulici Mihovila Pavleka Miškine na kućnom broju 8b.

Osim ove priče iz života Pavla Travanića, kroz godine dogodilo mu se toliko toga da bi se mogla ispuniti i tri prosječna života.

Nakon što je na tragičan i mučan način ostao bez roditelja, Pavao je izgubio i sina koje je umro u najboljim godinama, oboljevši od tumora na mozgu. Umrla mu je i supruga koja je bilo 15 godina mlađa od njega. Ipak, sad se veseli što njegovi unuci žive i rade blizu njega. Naime, Pavao Travanić zaslužan je što Ludbreg ima autoškolu koju je on otvorio i sada je obiteljski posao, a u životu se bavio svačime, od rada u vlastitoj brijačkoj radionici preko preprodaje stoke i ugostiteljstva do staračkog doma.

Najviše su mu se u pamćenje urezali prizori koje je doživio na kraju Drugog svjetskog rata, kada je još živio u Vlaislavu. Nakon oslobađanja Koprivnice, tvrdi Pavao Travanić, bilo je i nemilih prizora koje je počinila pobjednička vojska.

– Sjećam se da su Vlaislavu partizani držali domobrane i ustaše u zarobljeništvu. Vidio sam tamo, nažalost, prizore mučenja i ubijanja od strane partizana. Tjerali su svoje zarobljenike na užasne stvari i mučili ih, a posebice se sjećam kad je jedan partizan na konju prolazio po polju žita i pucao u zarobljenike koji su se skrili u žito. Nisam to smio govoriti za vrijeme bivše države, a danas me trnci prođu kada nekome govorim o vlastitim sjećanjima – zaključio je Pavao Travanić svoju priču.

FOTO Nikola Wolf

  • Podijeli na društvenim mrežama
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
  • Najnovije vijesti

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati.
Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. Pravila privatnosti