Životni intervju Zdravka Dimača: Čovjek se ili rodi sa smislom za biznis ili ne

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Kad smo dogovarali razgovor sa Zdravkom Dimačem, kazao je kako se upravo navršava 40 godina njegova menadžerskog staža. Kad smo sjeli, pokazao nam je Red Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića, odlikovanje koje mu je 1996. godine uručio Franjo Tuđman. – To je najveće državno odlikovanje koje gospodarstvenik može dobiti, ne postoji veće – ponosno se pohvalio dugogodišnji direktor Bilokalnika, a prije i poslije toga Podravkin menadžer, trenutačno na poziciji glavnog čovjeka za razvoj poljoprivrede i kooperantskih odnosa s prehrambenim divom.

Također je otkrio kako je još početkom 80-ih godina doktorirao informacijske znanosti, što, veli, vrlo rijetko spominje. Uz Dimačevo ime obično se spominje pridjev kontroverzan. Opće je mišljenje kako se radi o nedvojbeno sjajnom stručnjaku koji ima i drugo lice, što se manifestiralo u brojnim aferama, kaznenim prijavama i suđenjima, iz kojih bi uvijek izišao pravno neokrznut. Dimač je ljubazan sugovornik koji, s jedne strane, vrlo upućeno govori o ekonomskim temama, s druge je mala enciklopedija podravske ekonomske povijesti, a usto se ne libi govoriti i o svojim aferama.

Zdravko Dimač otvoreno o svojoj karijeri i privatnom životu

PL: Znači, slavite menadžerski jubilej?

– Ukupno imam 43 godine radnog staža, ali nisam odmah bio menadžer, zaposlio sam se 1977. godine kao projektant u Podravkinu Računskom centru, a tek potom postajem direktor centralnog računovodstva za cijelu Podravku. Ona je tada imala 48 tvornica i više od 11.000 zaposlenih. Bila je to megakompanija. Ovo što je Podravka danas, zahvaljujemo ljudima poput Pavla Gažija i Vladimira Trojaka.

PL: Čekajte, zahvaljujete Gažiju, partizanu i komunistu, a vi ste jedan od utemeljitelja HDZ-a u našem kraju…

– Mene nikad ništa nije sprečavalo da govorim istinu niti će me ikad išta u tome sprečavati. U ono vrijeme, kada se odlučivalo u Beogradu i kada se novac dijelio u Beogradu, dobro je da je Koprivnica imala i Gažija i Trojaka i Josipa Bukovčana. Dobro je da su Hrvati sudjelovali u tome. Uostalom, i moj predsjednik Franjo Tuđman bio je partizanski general. Pavle i ja smo dobri prijatelji, znamo popiti kavu. Kad je njegova kći morala otići iz Podravke, zaposlio sam je u Bilokalniku. Na gospodarstvo Koprivnice gledam kroz ljude koji su dali maksimum za svoj kraj. Ta se naša zavičajnost, nažalost, zadnjih godina izgubila. Ušli smo u politikanstvo i to nije dobro.

PL: Zadnjih godina… Mislite zadnjih pet ili zadnjih 25 godina?

– Zadnjih 15-ak godina, otkad je umro predsjednik Tuđman. Sjećam se da me je zvao da mu budem savjetnik za gospodarstvo. Meni se nije dalo, znao sam da si iza toga skroz u politici, a ja to nikad nisam htio biti, nego sam politiku koristio za gospodarsko djelovanje.

“Dugo vremena radim u gospodarstvu, a stil mi je djelovanja da prihvaćam veće rizike”

PL: Kako doživljavate što se o vama govori i piše kao o kontroverznom čovjeku i poduzetniku? Smatrate li se kontroverznim?

– Dugo vremena radim u gospodarstvu, a stil mi je djelovanja da prihvaćam veće rizike. Ja sam karakterno takav tip, ne idem utabanim stazama. A kad prihvaćaš veće izazove, onda postoji mogućnost da pogriješiš i da stekneš neprijatelje… Uvijek sam bio zagovornik istine, koštalo me to ili ne. Ako biste tako gledali, onda ima kontroverznih situacija.

PL: No, obično se taj pridjev ne stavlja zbog poslovnih poteza, nego zbog kaznenih prijava, suđenja. Jeste li ikada pravomoćno osuđivani?

– Nikada. Što da vam kažem? Dobro je da pravosuđe ili, kako to neki vole reći, organi države naprave svoj posao. Nije to uvijek ugodno nositi u društvu, a nije to ugodno i vašim najbližima. No, ako imate mirnu i čistu savjest, ako znate da niste pogriješili, kad-tad istina dođe na vidjelo.

PL: Kako idu stvari u Podravkinu sektoru poljoprivrede, koji vodite treću godinu?

– Pogreška je hrvatskog društva unatrag 25 godina što nije više pozornosti posvetilo razvoju poljoprivrede. Desilo se u našoj državi velikih pogrešaka. Danas je najveći naš brend Jadransko more, Adrija, i sve naše proizvode, pogotovo poljoprivredne i prehrambene, trebamo vezati uz njega kao krovni brend. Spomenuo sam politikanstvo – ono nije samo lokalnog, nego i regionalnog i nacionalnog karaktera – zbog njega do dan-danas nemamo gospodarski memorandum, dakle definiranu strategiju gospodarskog razvoja koju će potpisati sve političke stranke i onda se natjecati kako je što bolje ostvariti. Što se Podravke tiče, s dolaskom nove uprave prihvatila se ideja da se kompanija ponovno počne razvijati u tom pravcu. Podravka je nekad imala gotovo 4000 hektara zemlje, u svakom selu otkupne stanice, koje su bile generator razvoja tih sela, a tada se na selu i ostajalo. Sada ne radim ništa drugo nego ono što se nekad potvrdilo kao dobro. U ovome trenutku većinu potreba za svježim voćem i povrćem, izuzev paprike, u potpunosti pokrivamo iz domaće proizvodnje. U poljoprivrednom sektoru rastemo između 25 i 30 posto godišnje i radimo s već više od 3000 kooperanata.

Dimač: Zvonko (Mršić op.a.) i ja dugo se znamo, a i pomogao sam mu kad mu je možda bilo najteže

PL: Nedavno ste izjavili da u Vegeti nema domaćeg povrća…

– Mislio sam tu na sušeno povrće, koje uvozimo iz nužde jer u Hrvatskoj nemamo sušaru, a cijela prehrambena industrija godišnje treba više od 7000 tona. A za kilogram sušene mrkve, primjerice, potrebno je 18 kilograma svježe, pa računajte…

PL: Godinama se spominje mogućnost da Podravka uloži u sušaru, koliko je to danas izvjesno?

– Smatram da Podravka ne bi trebala nositi takvu investiciju. Zašto? Radi se o infrastrukturnom projektu, poput, primjerice, navodnjavanja, i on bi trebao biti upravljan državnim sredstvima. Koliko znam, na tome se intenzivno radi u Virovitičko-podravskoj županiji.

PL: U Podravci ste bili i pod Mršićevom upravom, ali tada vam nisu dali neku istaknutu ulogu…

– Zvonko i ja dugo se znamo, a i pomogao sam mu kad mu je možda bilo najteže. Jedno vrijeme bio mi je DJ u mom restoranu na Šoderici, vodio je zabavište. Rekli su mi tada njegov pokojni tast Dragutin Toth i pokojni Đoni Mesić: Ajde, Zdravek, dajmo mladome Zvonku… Osobno o njemu nemam loše mišljenje. On je domaći čovjek, rekao sam već da mi je zavičajnost važna, a i u menadžmentu i u politici premalo je danas domaćih ljudi kojima je na prvome mjestu djelovanje za svoj kraj, a osobna korist tamo na petome ili šestome mjestu. Zvonko je tip čovjeka koji voli strelovit uspjeh, misli da je posebno nadaren. Ima mnogo kvaliteta, ali je u svojoj brzopletosti sklon napraviti i nešto što nije baš dobro. Sjećate se osvajanja Afrike? Abeceda je ekonomije da kad ideš na neko tržište, onda prodaj barem 100 kontejnera neke robe prije nego što tamo ide otvarati vlastitu proizvodnju. On je u kratkom razdoblju htio napraviti mnogo spomenika, a za sve u životu treba vremena. Ja sam tip čovjeka koji je i njemu rekao: – Zvonko, griješiš, i to nekoliko puta, a neki ljudi ne vole čuti kritiku, pa kritičaru smanjiš plaću i staviš ga u ‘šturc’, što je on i učinio.

PL: Poznat je vaš sukob s Damirom Polančecom, koji vas je dao izbaciti iz HDZ-a, a protiv kojega ste bili jedan od važnih svjedoka u aferi Spice. Kako danas na sve to gledate?

– Ne želim o njemu govoriti ružno. I danas bih istupio protiv onoga za koga vidim da želi naštetiti kraju –  a jedan od ključnih faktora za opstanak i razvoj ovog kraja je Podravka – pa bio to i moj rođeni brat. Tako sam i tada postupio i nije mi žao zbog toga.

PL: Jeste li razočarani presudom u tom slučaju?

– Naglasio bih da je ona nepravomoćna, a ne bih se veselio i likovao da je bila ili ako će biti drukčija. U meni nema mržnje prema Damiru. Važno je bilo ono spriječiti i važna je činjenica da je Podravka  pretrpjela štetu od 400 milijuna kuna.

PL: Bit će uskoro deseta ‘obljetnica’ otkako je uhićena većina tadašnje Podravkine uprave. Traje li pravosudni epilog predugo? Hoćemo li ikada znati što se to sve skupa tada događalo?

– Da proces traje dugo – traje, no mogu vam reći i da je moje sudsko ‘natezanje’ s bračnim parom Sremec oko nesretnog Valentina trajalo punih osam godina, a radilo se daleko manjem spisu.

“Neki mi prijatelji kažu da sam tako intenzivno živio kao da sam živio pet života”

PL: Jeste li ‘rehabilitirani’ u HDZ-u?

– Da, ponovno sam primljen u članstvo, imam u stranci i dužnosti u gospodarskom sektoru.

PL: A zašto ste uopće bili isključeni?

– Kad netko dođe u stranku i nakon tri mjeseca postane predsjednik gradskog odbora i misli da sve zna, a ne želi ni poslušati dobronamjerni savjet, onda reagiraš…

PL: Pa, vi ste stalno dolazili u sukobe s ‘jakim dečkima’, koji bi vam se onda osvećivali zbog kritike?

– Neki mi prijatelji kažu da sam tako intenzivno živio kao da sam živio pet života paralelno i da bi se o tome mogli pisati romani. Tko tako živi, stvara mnogo događaja, i ovakvih i onakvih. I danas ulažem puno energije i strasti u sve čega se prihvatim.

PL: Bilokalnik ste preuzeli, ako se ne varam, 1991. godine i ostali u njemu idućih 16. Kakve su tada bile okolnosti?

– Moja je tadašnja volja bila, a jasno sam je bio artikulirao, da budem član Podravkine uprave. No, tada to nije sjedalo u neke sheme. U to vrijeme Bilokalnik je bio druga firma u regiji, s gotovo 3000 zaposlenika, ali tada već šest-sedam mjeseci traje štrajk jer radnici nisu dobili plaće. Tvrtka je bila u raspadnom stanju. Moje prvo djelovanje bilo je usmjereno na stečajne nagodbe, pretvaranje obaveza u vlasničke udjele i otvaranje novih poslovnih subjekata koji će, na koncu, moći isplaćivati plaće. Imao sam tada 33 godine, a znam da je Bilokalnik ‘nuđen’ mnogim drugim ljudima, koji su bili istaknutiji gospodarstvenici od mene. Nitko to nije prihvatio jer bi ga dočekalo puno problema. Tada je pala odluka na mene. Situacija je bila takva da sam dvije godine primao sufinanciranu plaću od Podravke, dok se nisu stekli uvjeti da mi je isplaćuje Bilokalnik. Sjećam se i da je sa mnom došlo mnogo ljudi iz Podravke, poput Valenta Vrhovskog, Melite Bači, pa pokojni Pero Senjan, Damir Barišić… Mnoge banke tada su mi rekle da smo jedna od najboljih ekipa u državi. Za nekoliko godina Bilokalnik je isplivao iz teškoća.

PL: Spomenuli ste kako našoj državi nedostaje gospodarski memorandum, strategija razvoja. Smatrate li da aktualna vlada, koja počiva na takvoj većini na kakvoj počiva, ima snage iznjedriti takav dokument?

– Ja sam član HDZ-a i premijer Plenkoviće je moj stranački predsjednik, tako da je ovo teško pitanje. Reći ću da je Vlada svjesna problema i u okviru mogućnosti nudi rješenja. No, za ozbiljan zaokret u smjeru restrukturiranja hrvatskog gospodarstva, za njegovo rasterećenje uvijek nedostaje političke snage. U zahvate se ide postupno i sporo. Primijetio bih da je Jugoslavija imala manje administracije nego što je imamo danas. U pojedinim državama, ako stranke na vlasti same nisu imale dovoljnu snagu za takve zaokrete, dolazilo je do šireg dogovora i koalicija. Vjerojatno je to put kojim ćemo i mi ići.

PL: Znači, pobornik ste takozvane ‘velike koalicije’ HDZ-a i SDP-a?

– Opet teško pitanje. Zalažem se da se naši problemi što prije riješe, a neka se nađu politički putovi koji će dovesti do toga.

PL: A nedostaje li takav memorandum i u našoj županiji? Godinama svjedočimo animozitetu županijske i gradske vlasti…

– Da, i to nas košta. Virovitičko-podravska županija i tamošnji gradovi grabe više i brže nego mi. Pa Varaždin, Međimurje, bez obzira na to koje su političke stranke ondje na vlasti i u oporbi. Ponovio bih da nama fali zavičajnosti – možemo se politički neslagati, ali da budemo složni u tome kako da našem kraju, našem čovjeku što više doprinesemo, da imamo bolji standard i veću zaposlenost.

PL: Koliko su vam u životu naštetite afere?

– Bliski ljudi znaju mi reći: –  Zdravko, koliko imaš energije, koliko voliš raditi i koliko strasti ulažeš u svaki posao, da nije bilo toga, sigurno bi bio u prilici raditi još veće i odgovornije poslove. Možda. No, onda to ne bih bio ja.

PL: Spremate se u mirovinu?

– Ne razmišljam o tome.

PL: Imate li i danas, kao prije 30-ak godina, ambicija ući u Podravkinu upravu?

– Pripadam užem poslovodstvu i imam vrlo zahtjevan resor, u kojemu ima puno posla i neću ga stići napraviti i da radim do 67. godine života.

PL: Vi ste financijski bogat čovjek. Osim što ste desetljećima na menadžerskim pozicijama, uvijek ste vodili i neki privatni biznis. Čuo sam da ste prvi dobar novac zaradili na uvozu automobila. Točno?

– Ne baš prvi, zarađivao sam i prije, dok sam imao tvrtku u Njemačkoj. Uvijek sam bio poduzetan, a mislim da se čovjek rodi sa smislom za poduzetništvo ili bez njega.

PL: Na kraju bih provjerio jedan biografski detalj. Svojedobno ste bili u zatvoru…

– O, davno je to bilo, još za Jugoslavije, tučnjava…

PL: …navodno ste tada vodili poslovanje lepoglavske kaznionice, u kojoj se proizvodio namještaj, suveniri i druge stvari, a govori se da ste to toliko dobro radili da su vam ponudili stalan posao?

–  Da, vodio sam njihovo poduzeće kao menadžer. Ono kratko vrijeme koliko sam bio tamo posao je išao jako dobro i uprava mi je ponudila da ostanem direktor kao civil, no nisam to htio.

FOTO Dubravko Vutuc

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI