Zločesti Podravci su sjedili u lancima nasred sela, a mještani su prolazili i smijali im se

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše: dr. Hrvoje Petrić, Iz povijesti Podravine i Prigorja. Čitajte svaki ponedjeljak u tiskanom izdanju Podravskog lista.

Torčec, mjesto kod Koprivnice, u drugoj je polovici 18. stoljeća imao glavnu ulicu južno od potoka Gliboki te jednu sporednu ulicu sjeverno od potoka, a drugu također sporednu na kraju sela prema Drnju na istoku.

Novi most

Glavna ulica imala je dva niza kuća, od kojih je južni bio cjelovit, a sjeverni niz, smješten uz obalu, sastojao se od dva nepovezana dijela. Sporedna ulica sjeverno od potoka sastojala se od jednog niza kuća. Njezin naziv je bio “Prečni kraj”, znači područje preko potoka Gliboki. S glavnom ulicom je bila povezana s dva mosta, od kojih je jedan bio na zapadnoj strani (prema Đelekovcu), a drugi je bio na istoku (prema Drnju). Na istoku se nalazila mala sporedna uličica od svega nekoliko kuća koje su se u dva niza pružale na jug (prema Peterancu). Istočni dio glavne ulice zvao se “Dolnji kraj”, a naziv dolazi od položaja središta naselja, koji je dolje (što na kajkavskom dijalektu znači na jugu), za razliku od nekadašnjeg središta sela, koje je bilo gore odnosno na sjeveru. Zapadni dio te ulice se zvao “Krakovo”, a taj naziv dolazi od izgleda dijela ulice koja svojim pružanjem podsjeća na krak. Nazivi dijelova sela dolaze od njihovog položaja ili izgleda u okolišu.

Gradnja prvog mosta preko potoka Gliboki 1780. godine omogućila je brži i lakši prijevoz poljoprivrednih proizvoda sa zemljišta sjeverno od Torčeca, ali i lakšu njihovu prodaju na zapadnim tržištima. Sve je to utjecalo na intenzivniju poljoprivrednu proizvodnju na poljoprivrednim zemljištima.

U 18. stoljeću, prije regulacije vodotoka, ovdje je bilo znatno više močvara i niskih livadnih terena. Ranije je neposredno uz naselje tekla rijeka Drava, koja se meandriranjem povukla na sjever, gdje je i danas. Povlačenjem rijeke Drave nije se pomaknula granica s Mađarskom, koja je bila na njenom starom toku. To je omogućilo stanovnicima Torčeca da uz svoja dotadašnja zemljišta posjeduju i ona u Mađarskoj (zapravo nekoliko kilometara od naselja) i u obližnjoj Vojnoj krajini. Pomicanje tokova rijeke Drave i potoka Glibokog utjecali su na to da se stanovništvo Torčeca postupno preselilo na novu jugoistočnu lokaciju. Stara jezgra sela nalazila se sjeverozapadno od glavnine sela, a činili su ju kapela i plemićka kurija i nalazila se na današnjim poljima uz cestu za Đelekovec.

Popis zemljišta u Torčecu u drugoj polovici 18. st.

Još je 1731. godine, prigodom kanonske vizitacije, zabilježeno da je u Torčecu postojala drvena kapela Sv. Stjepana Kralja, oko koje se nalazilo seosko groblje, na usamljenom mjestu. Ta činjenica pokazuje da se stanovništvo preselilo na novu lokaciju u neposrednoj blizini. Crkvene vlasti su predložile da se kapela prenese u novo središte sela Torčec, južno od potoka Gliboki, što je učinjeno 1733. godine. Istovremeno se prestala koristiti plemićka kurija, koja je bila građena od opeke. Do kraja 18. stoljeća je postala ruševna te je 1795. godine seljak Mijo Fonjak koristio opeku iz ruševne kurije za gradnju temelja svoje kuće, što je ujedno prvi primjer gradnje obiteljskih kuća od čvrstog materijala u Torčecu.

Slobodnjaci

U spisima Križevačke županije za 1780. godinu govori se o sporu između stanovnika iz Đelekovca i Torčeca zbog zemlje, jer konačno razgraničenje između ova dva sela nije tada bilo do kraja izvršeno. Uzroci sukobu mogu se tražiti u činjenici da je u Torčecu i u susjednom Đelekovcu došlo tijekom 18. stoljeća do znatnog povećanja broja stanovnika. đelekovečko stanovništvo je od početka 18. stoljeća do 1780. godine gotovo udvostručeno, a torčansko je povećano za polovicu. Povećanje broja stanovnika uvjetovalo je potrebu za većim količinama hrane. To je opet izazvalo intenzivniju obradu zemljišta, odnosno krčenje dotad neiskorištenih zemljišta i njihovo pretvaranje u nove obradive površine. Tako je između stanovnika Torčeca i Đelekovca povremeno dolazilo do sukoba oko razgraničenja njihovog novog područja jer se dio krčevina, na koje su stanovnici oba sela polagali prava, nalazio na dodirnom području ovih sela.

Zanimljivo je da su se Torčanci 1727. godine tužili Hrvatskom saboru da izvan kuća i okućnica na području civilne Hrvatske nisu imali ništa, već su se sve njihove obradive površine nalazile na području Mađarske i Vojne krajine. Oni do te godine nisu plaćali porez, a ako bi im Hrvatski sabor pokušao nametnuti porez, prijetili su da će se iseliti na područje Vojne krajine. Do toga nije došlo pa je Hrvatski sabor 1736. godine odredio da selo Torčec mora plaćati porez u iznosu od 18 rajnskih forinti po dimu, što je znatno opteretilo stanovnike. Uprava Drnja je potkraj 17. stoljeća molila varaždinskog generala Souchesa da se Torčec opet spoji s Vojnom krajinom. Drnjanci su tvrdili da je Torčec ranije pripadao Vojnoj krajini.

U Torčecu su živjeli slobodnjaci. Njihov postanak je vezan uz naseljavanje. U težnji da u pusta sela svojih posjeda privuku nove seljake feudalci su im nudili i davali slobodnjačke povlastice. Ti preseljenici iz Slavonije ili iz drugih dijelova Hrvatske u najviše slučajeva nisu se htjeli naseliti kao kmetovi, a uvijek je postojala mogućnost da prebjegnu u Vojnu krajinu i ondje postanu krajišnici. Položaj slobodnjaka se po pojedinim naseljima neznatno razlikovao.

Na svim su mjestima plaćali visoku novčanu daću, koja je iznosila 4-5 forinti, ali su je mnoga sela plaćala i u paušalnom iznosu. Slobodnjaci nisu davali tlaku. Njihova osnovna služba je trebala biti vojna služba u vlastelinskoj vojsci (banderiju), ali kako u 18. stoljeću više nije bilo velikih ratovanja, feudalci su slobodnjacima postupno nametali i druge službe, kao što su stražarenje, prenošenje vlastelinske pošte, sudjelovanje u lovu i obavljanje različitih poslova. U težnji da u pusta sela svojih posjeda privuku nove seljake feudalci su im nudili i davali slobodnjačke povlastice. Slobodnjaci nisu davali tlaku te je njihov položaj, prema tome, bio znatno bolji od položaja kmetova. Njihova osnovna služba trebala biti vojna služba u vlastelinskom banderiju.

Ratovanje

Hrvatski je sabor za vrijeme ratova donosio odredbe da vlastelinstva na kojima postoje slobodnjaci daju u vojsku određeni broj slobodnjaka. Ti su slobodnjaci sudjelovali u ratu kao vlastelinska postrojba i pod zapovjedništvom časnika koje je odredio njihov vlastelin. Smatralo se da su vlastelinstva sa slobodnjacima dužna opremiti i poslati svoje postrojbe u zemaljsku vojsku. Na zasjedanju Hrvatskog sabora u Varaždinu 2. svibnja 1738. godine znalo se da će Osmanlije nastaviti rat te je Sabor odobrio kralju, između ostalih vojnika, da selo Torčec dade 30 konjanika i 40 pješaka. Hrvatski sabor na zasjedanju u Zagrebu 26. rujna 1748. godine daje posebnu uputu popisivačima kako će pribaviti vojsku u pojedinim selima po Hrvatskoj, a tom se prigodom spominje novačenje u Đelekovcu, Botovu i Torčecu.

Ovdašnji slobodnjaci su sudjelovali u ratu protiv Rakoczyjevih pobunjenika u Ugarskoj početkom 18. stoljeća. U vrijeme nasljednih ratova 1741-1748. morali su se boriti za interese Marije Terezije na ratištima u Italiji, Bavarskoj i Češkoj. Naročito su teške vojne dužnosti bile nametnute slobodnjacima u doba ratova s Napoleonom (1797-1813.). Iako su slobodnjaci imali važnu ulogu u organiziranju hrvatske zemaljske vojske, feudalci su u 18. stoljeću, naročito u razdoblju kada nije bilo ratova, nastojali izmijeniti njihov položaj. Njima, zapravo, osim pri nekim svečanostima, nisu mnogo trebali podložnici koji su vojnu dužnosti imali kao gotovo osnovnu dužnost.

Torčec na karti iz druge polovice 18. st.

Širenje

Intenzivnija obrada zemljišta te povećanje zemljišnih površina omogućilo je prostorno širenje Torčeca. Tijekom 18. stoljeća Torčec se proširio, a izgradilo se dosta novih kuća. Godine 1680. bilo ih je 67, a 1771. Torčec ima 105 kuća. Godine 1782. Torčec je imao 113 kuća u kojima je živjelo 570 duša sposobnih za ispovijed, 148 djece i 164 vjenčana para. Sav narod je bio katolički, a prema zapisu, u Torčecu nije bilo lihvara, sablažnjivih i slatkoumnog života i svi su izvršili korizmenu ispovijed. Godine 1787. sav novac od kapele u Torčecu u iznosu od 70 forinti razdijeljen je siromasima za nabavu hrane jer je tada vladala velika glad.

U 18. stoljeću došlo je do regulacije rijeke Drave i njezinih pritoka. U Hrvatskom državnom arhivu u spisima Generalne komande Karlovca i Varaždina sačuvao nam se jedan spis iz 1777. godine, u kojem se spominje regulacija pritoka rijeke Drave kod sela Botovo, Đelekovec i Torčec, što svjedoči da se za ovo područje brinula Vojna krajina, dakako uz stalnu pomoć hrvatskih županija.

Da bi se precizno odredio teritorij zemljišta Torčeca 1778. godine, provedena je urbarijalna regulacija (ujednačavanje podavanja seljaka vlastelinu), koja je počela nalogom kraljice Marije Terezije od 24. rujna 1773. godine. Regulacijom su definirane i povećane osnovne poljoprivredne površine. Tako je povećan broj oranica, livada i okućnica.

Torčec je 1778. godine imao 11,25 selišta, a oranice su povećane sa 253 jutara 1774. godine na 260 jutara 1778. godine. Livade su povećane sa 134,8 kosaca 1774. na 181 kosca 1778. godine, a okućnice sa 79,87 požunska vagona 1774. na 84,62 pož. vagona 1778. godine. Izgleda da su urbarijalni ili selišni posjedi u najviše slučajeva povećavani priključivanjem izvanselišnih državina (krčevina, činženih zemalja) i desertnih zemljišta. Sve su te zemlje seljaci i ranije držali, kao državine posebne vrste.

Klada i okovi

Godine 1770. Torčec je imao svog suca, koji je kao nagradu za obavljanje svoje dužnosti imao pravo na uživanje dijela zemljišta. Izgleda da je sudac vodio upravu slobodnjačke općine Torčec, a uz to je sudio u raznim razmiricama mještana. Prema predaji, veće je krivce osuđivao na batinanje, a manje na kladu. Klada je bila drvena i ležala je usred sela na vidljivom mjestu. U kladu su željeznim čavlima bili učvršćeni lanci s okovima. Osuđenik je morao sjesti u kladu, a okove su mu stavili oko gležnjeva. On je cijeli dan morao sjediti na kiši, jakom vjetru ili suncu, a prolaznici su mu se smijali. Osuđene žene su često radile ručne radove, muškarci su znali pušiti lulu, a kada su odslužili kaznu, puštani su na slobodu. Veći krivci su morali leći na klupu pa su po stražnjem dijelu tijela dobivali stanoviti broj batina, prema odredbi seoskog suca, koji je kaznu mogao odrediti prema vlastitoj procjeni.

Imena polja odnosno zemljišta u okolici sela Torčeca dobila su svoje nazive: 1. od dominantnog biljnog pokrova, npr. “Jasenovec” (od drva jasena), “Jalševičje” (od drva johe ili na kajkavskom dijalektu “jalše”), “Šafranice” (od cvijeća šafrana) itd; 2. od karakteristika prostora sa suvremenim značenjem, npr. “Kotarec” (polje čije pružanje podsjeća na kut), “Međurić” (između dviju rijećica tj. potoka Gliboki i Segovine), “Široki berek” (od riječi na kajkavskom dijalektu “berek”, koja označava poplavno područje, dakle prijevod ovog naziva bi bio široko polje podložno poplavama) itd; 3. od karakteristika prostora sa značenjem iz prošlosti: “Gradić” (od riječi na kajkavskom dijalektu “grad” koja označava dvorac odnosno kuriju, a ovo polje je naziv dobilo po napuštenoj plemićkoj kuriji), “Cirkvišče” (od riječi crkva, a označava područje gdje se prije nalazila crkva) itd; 4. patronimičkog karaktera, npr. “Đurkino grmlje” (grmovito područje u vlasništvu stanovnika po imenu Đurka tj. Jurja), “Galov krč” (područje koje je iskrčio stanovnik sa prezimenom Gal), “Sočeve sinokoše” (livade sa kojih se kosi sijeno, a koje uživa seoski sudac) itd. 

Kućne zadruge

U drugoj polovici 18. stoljeća gradilo se od pletera i nabijene zemlje, s drvenim gredama i slamnatim krovom. Bio je to autohtoni materijal ove ravnice, dostupan svakom graditelju. U Torčecu je dominirao longitudinalni ili uzdužni tip gradnje, što znači da je kuća, tlocrtno gledano, bila građena u dužini kroz dvorište, tj. prostori (objekti) bili su nanizani po dužini jedan za drugim. Nizanje je slijedilo prema važnosti prostorija i objekata počevši od ceste: najprije spavaonica, zatim kuhinja, pa ognjište za pripremu hrane, staja, svinjac i spremišta.

Tipična stara kuća u Torčecu ima svoju dulju genezu, a njezin razvojni put kretao se od jednosobne nastambe do najraširenijeg tipa ove kuće sastavljene od prve i zadnje sobe, kuhinje i otvorenog hodnika uzduž cijelog objekta. Tipičnu staru hižu s otvorenim hodnikom nadvisivao je visoki i relativno strmi slamnati krov. Grede koje su držale krov i cjelokupna konstrukcija kuće obično su bili od hrastovine i često su na dijelovima bile izrezbarene. Otvoreni hodnik od dvorišta je odvajala greda, preko koje se najprije ulazilo u natkriti trijem, a iz njega u prvu sobu, kuhinju i zdanju sobu (hižu). Prednji dio otvorenog hodnika bio je ograđen u većini slučajeva niskom drvenom ogradom, a tvrdo nabijena zemlja zamjenjivala je pod u svim prostorijama kuće. Namještaj je bio čvrsto i jednostavno građen. Većina tih starih kuća nije imala dimnjak, već se dim puštao na tavan, gdje se sušilo meso.

Stanovnici Torčeca su živjeli u kućnim zadrugama, a svi članovi jedne zadruge nisu potekli od istog pretka. Na čelu zadruge je bio gospodar ili gazda, a njegova žena – gospodarica – vodila je kuhinju. Gazda se najviše bavio vinogradarstvom i boravio u vinogradu. U subotu se vraćao iz vinograda u Torčec, a u ponedjeljak podijelio zadatke i obveze članovima zadruge. Supruga mu je obično za put i boravak u vinogradu pripremila torbu sa suhim mesom, pšeničnim pogačama i kruhom. Događalo se da se gospodar nije vraćao po dva tjedna u Torčec, a supruga mu je po kojem sinu ili kćeri poslala namirnice u vinograd.

Prehrana

Svake se godine oko Božića klalo svinje, a ponekad i koja krava. Unatoč svemu, članovi obitelji slabo su se hranili. Glavna hrana bila im je grah, zelje, prosena ili hajinska kaša, kisela ili slatka repa, a meso se jelo u nedjelju i na blagdane. Prigodom obroka svi ukućani su jeli iz velike zdjele, ali bez tanjura. Muškarci su posjedali oko stola, a njihove žene su stajale svaka za leđima svoga muža. Ako je koja imala malo dijete, držala ga je na lijevoj ruci, a desnom grabila sa žlicom iz zajedničke zdjele i jela preko ramena svoga muža. Vino se dobivalo iz vinograda koji su se nalazili ili na vinorodnim brežuljcima preko Drave u Mađarskoj ili u vinogradima u okolici Koprivnice. Ako su se klale kokoši, obitelj je zaklala  2-3 komada, a kada su došle na stol, muškarci su dobivali bolje komade, žene su dobile pera, a djeca noge. Na jesen je nestalo masti pa su žene odlazile na polje po tikve (bundeve), a iz njihovih su koštica radile ulje kod kuće, koje je služilo kao zamjena za mast.

  • Podijeli na društvenim mrežama
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
  • Najnovije vijesti

Herpesom su zaraženi gotovo svi ljudi

Prema mišljenju velikog broja stručnjaka, gotovo da nema osobe koja nije zaražena virusom herpes simplex. Međutim, inficiranost ovim virusom ne pokazuje se uvijek. Većinu vremena

  • Više s weba

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI