Znate li da je Đurđevac 1659. godine imao svega 200 kuća? Feljtonist dr. Petrić otkriva nepoznatu povijest našega kraja

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Feljton: Dr. Hrvoje Petrić

Od druge polovice 16. stoljeća prostor Podravine istočno od Đurđevca predstavljao je tzv. „ničiju zemlju“. On se naslanjao na pogranično područjeili serhat Osmanskog Carstva. Serhat je bio izložen čestim napadima. Uz velike vojne sukobe stalno su se događali manji upadi, pljačke i razbojstva. Osim toga, na pograničnim je područjima bila raširena i hajdučija. Kako bi se zaštitilo, Osmansko Carstvo na svojim je granicama organiziralo učinkovit sustav obrane. Pogranična područja dobila su poseban status koji je bio vidljiv iz velikog broja utvrda sa stalnom posadom koja je dijelom dobivala plaću u gotovom. Osobitost serhata bila je slaba naseljenost i niski stupanj gospodarske proizvodnje. Serhat je pretežito naseljavalo vlaško stočarsko stanovništvo koje je imalo povlašteni položaj.

Na podravskom području tijekom 17. stoljeća nastale su velike promjene u gustoći naseljenosti pogotovo na neposrednim pograničnim područjima u blizini granice s Osmanskom Carstvom. Brojni izvori potvrđuju da su u prethodnom 16. stoljeću razmjeri depopulacije bili veliki: dio stanovništva je poginuo u ratnim sukobima, dio je odselio u sigurnije krajeve (istočni dio unutarnjoaustrijskih zemalja, zapadna Ugarska, Hrvatsko zagorje itd.), dok su dio Osmanlije odveli zarobljeništvo. Ovaj „lov“ na ljude izvođen je od manjih grupa Osmanlija i martologa te je bio jedan od razloga nastanka „ničije zemlje“. Pred velikim vojskama seljaci su se mogli skloniti u šume i močvare, ali stalnom vrebanju lovaca na ljude koji su dolazili iz šume, teško. Jedan od razloga, iako manje važan, za napuštanje sela na kasnijoj „ničijoj zemlji“ je i prelazak kmetova na osmansku stranu primamljenih obećanjima i lakšim teretima. Ipak, pretpostavljam da je dio stanovništva ostao živjeti na pograničnom prostoru što prije svega potvrđuje činjenica da obrambeni sustav na ovom prostoru nikada nije došao u pitanje. U prilog tome idu i sačuvani govori (idiomi) lokalnog kajkavskog stanovništva.

Depopulacija

Depopulacija je imala utjecaj i na dinamiku prirode, što se najbolje može vidjeti na primjeru širenja šumskih površina. Prvobitno su područje između Bilogore i Podravine zauzimale šume hrasta i graba. Takve šume obično najbolje uspijevaju na blagim i ocjeditim padinama. Tamo je nastao obilan sloj tla, bogat organskim sastojcima zbog truljenja biljnih dijelova. Dobro drvo i obradivo tlo bili su temeljna osnova za kolonizaciju i krčenje, a žir je osiguravao hranu divljači i dijelom stoci. Na višim terenima dominira bukova šuma s primjesama hrasta i graba. Šume hrasta lužnjaka, crne i bijele topole, raznih vrsta vrba i bijele johe bile su raširene više prema prostoru bližem rijeci Dravi. Tamo je zemljište slabije kakvoće s područjima šljunčanih nanosa rijeke Drave na kojima se razvila plitka mekota, katkada debljine samo desetak centimetara. Šume su štitile dravsku obalu od erozivnog djelovanja rijeke Drave pa je njihova sječa omogućavala brže mijenjanje toka i dijelom utjecala na plavljenje. Zbog toga su na dravskom području nastali brojni rukavci. Neki od njih su stalno vlažni i obrasli šašem, trskom, rogozom i busenima oštre i tvrde trave neprikladne za pašu. Na višim terenima dominira bukova šuma s primjesama hrasta i graba.

I uz strateški važnu utvrdu Đurđevec, koje je zadržala kontinuitet naseljenosti, počelo se razvijati civilno naselje oblikovano na povišenim dijelovima okolnog močvarnog područja. Iz godine 1611. sačuvan je jedan izvještaj o stanju utvrda na slavonskoj granici u kojem o Đurđevcu piše: «dravske su vode toliko porasle da su se razlile sve do Đurđevca, pa je utvrda i naselje plivalo usred vode kao kakva dva mala otoka. Voda je odnijela i mlin na potoku.» Postoji mogućnost da je tamošnja župa obnovljena još 1614. godine. Ponovno naseljavanje moralo se dogoditi do sredine 17. stoljeća.

Prema Wincklerovoj karti granice Varaždinskog generalata iz 1639. godine označena su oko Đurđevca naselja: Šemovec (Schemovez), Virje (Weistuern), Đurđevac (St. Georg), Čepelovec (Schepeloviz), Sv. Ana (St. Anna), Zdelica (Zdeliza), Črešnjevica (Chresnitza) i Kalinovac (Calinovez). Iz Đurđevca je put za Viroviticu.

Karta Varaždinskog generalata iz 1639.

Iz sredine 17. stoljeća sačuvale su se dvije karte kojima je mogući autor Martin Stier. One odlično prikazuju prostor oko Đurđevca sredinom 17. stoljeća. Zanimljivo je da oko Đurđevca (S. Georgen) nema šuma, što govori da su one na pješčanom području bile iskrčene u prvoj polovici 17. stoljeća, najvjerojatnije iz obrambenih razloga. Veće šumske površine nalazile su se uz rijeku Dravu na onim prostorima gdje nije bilo pograničnih utvrda. Počeci kolonizacijskog procesa se mogu vidjeti iz naznake o osnivanju nekoliko naselja. Osamljena crkva sv. Marije (S. Maria) je označena između Koprivničke rijeke (potoka Koprivnice) i Drave, približno na pola puta između Koprivnice i Đurđevca, a kao Rothernthurn je označen prostor južno od Đurđevca koji se počeo naseljavati. Jugoistočno od Đurđevca, iza zasjeke (graničnih prepreka) bilo je ucrtano selo Grabrovnica (Grabornitza).

Godine 1659. Đurđevac je najvjerojatnije imao oko 200 kuća, 1680. godine ima 206 kuća, a u sastav župe su spadala sela: Veliko Brvce, Malo Brvce, Mičetinec, Čepelovec, Šemovce i Kalinovec. Prostor istočno od Đurđevca nije imao kontinuitet naseljenosti. U Đurđevac su u prvoj polovici 17. stoljeća zabilježena doseljavanja iz Koprivnice, Brezovice, Kešinca, Vrbovca, Erdelja, Ivanića, Valpova, Varaždina, Karlovca, raznih dijelova Prekodravlja, Turopolja, Kravarskog, Bobovca (danas Babocsa), Bojeva (danas Bolho), Međimurja, Bistrice, Toplica, Virovitice, Orehovca, Kalnika, Posavine, Jastrebarskog, Zagreba, Rasinje, Körmenda, Mohacsa, Ormoža, Sigeta i Mlake, a u drugoj polovici 17. stoljeća (u Đurđevac, zajedno s Malim i Velikim Brvcem) i iz Krapine, Cirkvene, Požege, Barcsa, Virja, Ugarske, Bregi i Peteranca. U Budrovcu su zabilježeni doseljenici iz Bosne, Kalinovca i Sigeca, u Kataleni iz Hampovice, Preseke i Orehovca, u Svetoj Ani iz Bobovca (danas Babocsa), a u Šemovcima iz Zagorja, Posavine i Virja.

Naseljavanje

Osim Đurđevca, isturena su bila sela Mala i Velika Črešnjevica. Osnovao ih je dio Vlaha iz okolice Ivanića koji se nakon 1606. preselio na dio Đurđevečke kapetanije najbliži Osmanskom Carstvu i tamo osnovao naselja Trešnjevicu (danas Velika i Mala Črešnjevica) i vjerojatno još neka okolna naselja.

Vojnokrajiške vlasti kasnije su organizirale naseljavanje prostora istočno od Đurđevca. Za obnovu sela Kalinovec kod Đurđevca postoje nagađanja da je to bilo 1636. godine, ali se naseljavanje svakako dogodilo do 1639. godine. U Kalinovcu su zabilježeni doseljenici iz Rače, Dautana, Legrada i Subotice.

Stanovnici su krčili šume koje su imale veliku važnost jer se iz njih dobivalo drvo koje je bilo nezamjenjivo u ljudskoj svakodnevici, o čemu je već bilo riječi. Ono se koristilo za ogrjev, građevinski materijal, za izradu oruđa za rad, namještaja, predmeta u kućanstvu itd. Krčenjem šuma i šikara stvarale su se nove poljoprivredne površine. Hrastove i bukove šume su, uz ostalo, služile i za žirenje svinja. U šumama se nalazila divljač, što je omogućavalo lov. U šumi se brala i trava ispod drveća, a ta je bezazlena praksa potrajala do pojave umjetnih livada. Iz šume su se mogli uzimati i plodovi od dunja, kestena, oraha do divljih bobica i mladica za obnovu domaćih voćnjaka. Šume su imale veliku ulogu u životu povlaštenih slojeva i običnih ljudi. Upotreba drveta kao građevnog materijala često je predstavljala samo polaznu točku za daljnju eksploataciju.

Krčenje na prostoru tzv. „ničije zemlje“ spominje i osmanski putopisac Evlija Čelebi koji piše kako se unutar Krčevine nalazila prašuma od stabala „što kao da dosežu do neba koja se ne sijeku.“ To je bilo zato što se prema Čelebiju ta prašuma 800 godina trajno nije koristila, no očito se radilo o krivom prijevodu pa je riječ o nekorištenju od 100 godina, što je realno i točno. Unutar Krčevine nalazila se prašuma od stabala koja kao „da dosežu do neba, koja se ne sijeku. Svake godine više tisuća ljudi obori na tisuće stabala, pa ih položi poput planine na ona posječena prethodne godine. Stoga se cijeli kraj krčevina naziva Krntijom (kirintijom). Debljina ovoga drveća može se predstaviti iz ovoga. Drvosječe posjekoše jedno drvo. Pošto mu odsjekoše grane i skresaše ga, spustiše ga na zemlju, isjekoše na komade, te od njega načiniše tri izdubljene jednodijelne lađe. Od najdebljeg mjesta pri panju nastade lađa za tisuću tovara jabuka.”

Upravo na prostoru oko Đurđevca, u koloniziranoj „ničijoj zemlji“ u drugoj polovici 17. stoljeća došlo je do otvaranja Đurđevečkih pijesaka pri čemu je zbog degradacije vegetacijskog pokrova pijesak pod utjecajem djelovanja vjetra počeo migrirati. Prema rezultatima dosadašnjih istraživanja otvaranje Đurđevečkih peski u 17. stoljeću možemo objasniti kombinacijom dvostrukih utjecaja. To su s jedne strane destruktivni antropogeni utjecaji, a s druge strane najvjerojatnije i klimatske promjene. Naime, razdoblje u kojem je došlo do otvaranja Đurđevačkih pijesaka poklapa se s razdobljem ponovnog naseljavanja stanovništva (repopulacije) u ovome dijelu Podravine.

Ničija zemlja

Selo Grabrovnica obnovljeno je prije sredine 17. stoljeća. Zanimljivo je spomenuti kako karta Martina Stiera iz oko 1650. godine bilježe naselje Kloštar na osmanskoj strani, a obližnju Grabrovnicu na prostoru Varaždinskog generalata. Smatram da se toponim Kloštar ne odnosi na današnje naselje Kloštar Podravski, već na Špišić-Bukovicu gdje je u srednjem vijeku bio pavlinski samostan (kloštar). Iako je na ovim kartama granica prikazana između Grabrovnice i Kloštra, zapadnije od Grabrovnice nalazio se pojas prepreka (zasjeke), što bi značilo da je to bio rub obrane habsburškog vojnokrajiškog teritorija. Kloštar s osmanske, a Grabrovnica, prikazana na otoku potoka Kozarevca ili Katalene, sa strane Varaždinskog generalata. U svakom slučaju i kod Kloštra (Špišić Bukovice) i kod Grabrovnice očito se radi o naseljima izgrađenim na nekadašnjoj «ničijoj zemlji».

Izgleda da je sredinom 17. stoljeća granica s Osmanskim Carstvom u Podravini išla od Grabrovnice (koja je bila na habsburškoj strani) na zapad, ostavljajući Kloštar na osmanskoj strani te ga zaobišavši ponovo išla prema istoku južno od nekog potoka (možda Kopanjeka) do Drave i tokom Drave na sjeverozapad do Mure i njom uzvodno do Kotoribe.

Do 1671. godine naseljeno je i selo Brod na Dravi, potkraj 17. stoljeća naseljeno je selo Kloštar, a u obnovljenom je selu 1702. godine osnovana župa. Selo Pitomača je najvjerojatnije osnovano oko 1685. godine, a tamo se 1710. godine također ustrojava  župa.

Za selo Podravske Sesvete, jugoistočno od Đurđevca, imamo u prijepisu sačuvanu ispravu o naseljavanju ovog naselja krajem 17. stoljeća. Ovaj izvor datiran je 19. rujna 1695. godine, a iz njega proizlazi da je područje sela Sesveta službeno odredila Vojna krajina preko zapovjednika utvrde Đurđevac Hanibala Josipa Heistera. Sve naseljene obitelji morale su se pokoravati zapovjedniku Đurđevca, a muški su članovi obitelji bili povojačeni i nalazili su se na raspolaganju vojnim vlastima. Sva zemlja dodijeljena naseljenicima bila je sposobna za obradu, ali još nije bila iskrčena.

Prijepis dokumenta o osnivanju Podravskih Sesveta 1695.

U posljednjem desetljeću 17. stoljeća bilo je naseljeno cijelo zemljište zapadno i sjeverozapadno od Virovitice, odnosno prostor nekadašnje «ničije zemlje». Tako su naseljena sela: Bušetina, Gradac (Stari), Bukovica, Lozan, Vukosavljevica, Turnašica, Sedlarica, Pitomača, Otrovanec, Kladare, Podravske Sesvete, Dinjevac, Kloštar, Kozarevac, Katalena, Prugovec i Čepelovec. Naseljavanje tog zemljišta počelo je od Đurđevca i postupno se širilo na istok. Posljedica je toga naseljavanja sa zapada na istok bila ta da su istočnija naselja dobivala nove koloniste i iz zapadnijih već nastanjenih mjesta. Prema Pavičiću Turnašica je «gotovo sva» nastanjena iz susjednih zapadnijih mjesta Sedlarice, Pitomače i Čepelovca. U tom naseljavanju sudjelovalo je preko tisuću osoba, po Stjepanu Pavičiću, od kojih je polovica potjecala s područja Đurđevca, Koprivnice i Križevaca. Od drugih struja valja spomenuti onu s lijeve strane Drave iz starih hrvatskih naselja od Brežnice (danas Berzencze) i Bobovca (danas Babocsa) do Šikloša (danas Siklos). Po predaji su otuda došli mnogi naseljenici na tlu od Đurđevca do Sopja, osobito u istočnijim selima.

Hanibal Josip Heister za vrijeme kojega su naseljene Podravske Sesvete i okolna sela

Nova sela

Prema kasnijem stanju govora, neke Pavičićeve tvrdnje nisu posve vjerojatne, na što je upozorio Mijo Lončarić koji ističe kako npr. Turnašica nije mogla biti «gotovo sva» naseljena iz Sedlarice i Pitomače. Turnašica je štokavsko selo, a Sedlarica i Pitomača su kajkavska sela. Treba istaknuti i to da su i Sedlarica i Pitomača novokolonizirana naselja, nastala približno kada i Turnašica.

Moguće je utvrditi kako se naseljavanje tijekom čitavog 17. stoljeća provodilo, u prvom redu, podizanjem novih sela, no često su novi doseljenici dolazili i u postojeća. Ovo je područje od 30-ih godina 16. stoljeća bilo gotovo pusto, a naseljenici su naseljavali područja u kojima nitko nije obrađivao polja 80-100 godina. Zbog toga su kolonisti morali uložiti mnogo truda kako bi obnovili poljoprivredne površine i razvili svoja obiteljska gospodarstva. Migracijski procesi su bili vrlo intenzivni u vrijeme velikog bečkog rata (1683.-1699.) kada je iz ovih prostora dosta stanovnika iselilo, a istovremeno su na podravsko područje doseljavali novi doseljenici.

Do velikog bečkog rata uglavnom je dovršen proces pomicanja naseljenog područja na istok, a samim time i granice s Osmanskim Carstvom. U tome procesu snažan je utjecaj imalo doseljavanje katoličkog stanovništva koje je bilo naseljavano ili u postojeća vlaška naselja ili istočno od njih. Rezultat je bio taj da su Vlasi na najvećem dijelu pograničnog područja izgubili status «prve linije obrane» odnosno prestali su živjeti na samoj bojišnici. Očito je kako taj proces nije mogao biti slučajan. Pritom postoje i izuzeci kao što je npr. bilogorsko vlaško naselje Trešnjevica (Črešnjevica) koje je ostalo na «prvoj crti». Proširenjem granice Varaždinskog generalata tijekom velikog bečkog rata i njenim stabiliziranjem nakon potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima (1699.) došlo je do novih migracija.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI