Znate li kako je nastao jedan od najljepših parkova – onaj u Koprivnici?

Piše dr. Hrvoje Petrić

Na sjednici koprivničkog Gradskog magistrata od 14. kolovoza 1862. godine zaključeno je konačno “da se imade zapadna bašta naproti ulici Pod Piki neodvlačno početi rušiti”. Cijelu 1862. godinu Gradski je magistrat bio najviše zaokupljen organizacijom posla oko raskopavanja bedema utvrde, a istodobno i uređivanjem novodobivenog prostora na Piku. Da bi se na tom dijelu grada mogao otvoriti novi put, zapravo nova gradska ulica, vlasnica kuće br. 3 morala je u tu svrhu gradu ustupiti svoj vrt uz zamjenu za novi prostor dobiven izravnavanjem bedema iza njezine kuće. Uz to, Gradski magistrat te je godine donio i dugoročnu odluku “da se svake godine po mogućnosti dalje bašta iliti bedem ruše proti pijaci Sv. Florijana”.         

Gradski park u Koprivnici početkom 20. st.

Otkopavanom zemljom izravnao se teren na promenadi, gdje je uređeno šetalište i početak parka, a zatrpavanjem jaraka utvrde taj se prostor proširuje na račun nekadašnje utvrde. Vrši se izmjera Zrinskog trga i ulice Pique (danas Trg mladosti i Nemčićeva ulica) zbog postavljanja pločnika, čime se grad uređuje i poljepšava. Te je godine dosta stare tvrđave raskopano i mnogo novoga uređeno, ali su se poslovi rušenja stare utvrde odužili. Godine 1870. rušenje utvrde dovršeno je na zapadnoj strani, a radilo se na raskopavanju i izravnavanju južnih dijelova. Nakon 1892. godine više nema toliko vijesti o raskopavanju stare utvrde. Grad je posustao u rušenju, a danas je preostala oko petina nekadašnjeg prostora utvrde.

Rušenje objekata

Nakon podizanja prvih objekata javne namjene u izvantvrđavnom prostoru dolazi do brze smjene građevina u tom dijelu grada. Stariji, skromniji barokni stambeni i trgovački objekti se ruše, a zamjenjuje ih historicistička arhitektura kada novo središte grada poprima današnji izgled. Opremu podnih ploha prostora javne namjene najčešće su činile opeke slagane ili okomito (na pločnicima) ili lepezasto (na dijelovima ulice ili trga). Rasvjeta je bila petrolejska, a u kasnijem razdoblju plinska. Nemčićeva (tada Šetališna) ulica je isto kao i Zrinski trg (ovo ime je dobio 1866. g.) bila 1863. godine odijeljena zelenilom drvoreda od prostora starih bedema.

Općenito je sve više nestajalo “drvene” Koprivnice, pa je godine 1854. ukinuta služba noćobdija, koji su grad čuvali od iznenadnih požara. O Koprivnici je 1869. godine o novim inicijativama izgradnje grada zapisao poznati hrvatski muzikolog Franjo Kuhač: “Koprivničani ne pitaju ratno ministarstvo, da li smiju graditi ili gdje smiju graditi, sami su si uzeli pravo”. Nešto ranije, 1860. godine Mijat Sabljar o Koprivnici piše da ima 639 kuća, u Bregima ih je bilo 320. U tvrđavi je osim crkava bilo 27 privatnih kuća i jedna općinska. Spominje da grad ima dvije svilane, šest mlinova i pivovaru. On se osvrće i na problem potoka Koprivnice te o tome piše: “oto zlo jedino sa čišćenjem potoka Koprivnice udaljiti se može – i taj posao jest sada u pretresivanju.” O utvrdi je zapisao: “U sredini grada Koprivnice jest tvrđava iz nasipa od zemlje naređena i vodom okolo obkoljena, imade dva mostove i dvoje starinsko stanje najmre ulazna vrata u tverdjavu i oružanu – ova stanja su sa Nasipom skupa naredjena. Nasipi kao i tako gore napomenuta dvoja stanja su u veoma dobrom stanju, uzderžavaju se po obćini sl. i kr. grada Koprivnice koja u svojoj tvrdjavi osobujnu dopadnost nahadja; za inostranog pako uspomenika pruži (od) turskih ratah.”

Koprivnička obitelj u šetnji parkom

Razvoj

Koprivnica je slijedila modu urbanog razvoja svoga vremena. Treba se podsjetiti da je tadašnja prijestolnica Beč porušila svoje bedeme 1857. godine kako bi dobila gradsku prometnicu (Ring). Koprivničanci su otkopavanom zemljom izravnali teren na promenadi gdje je uređeno šetalište i početak parka, a zatrpavanjem jaraka utvrde taj se prostor proširio na račun nekadašnje utvrde. Vršila se izmjera Zrinskog trga i ulice Pique (danas Trg mladosti) zbog postavljanja pločnika, čime se grad uredio i poljepšavao. Godine 1870.  rušenje utvrde dovršeno je na zapadnoj strani, a radilo se na raskopavanju i izravnavanju južnih dijelova. Nakon 1892. godine više nema toliko vijesti o raskopavanju stare utvrde. Grad je posustao u rušenju, a danas je preostala oko petina nekadašnjeg prostora utvrde.

Od kraja 19. stoljeća se mogu pratiti dvije razine urbane svijesti, po Miljenki Fischer: “jedna koja ostaje na granici malogradskog, gotovo seoskog poimanja naselja, i druga koja teži za određenom urbanom kvalitetom života, za suvremenim urbanim životom većih sredina. Ta druga svijest izražava se, na primjer, u ranoj narudžbi plana elektrifikacije, a njoj svakako pripada i Regulatorni nacrt kraljevskog slobodnog grada Koprivnice iz 1903. godine.” Razdoblje 19. stoljeća afirmiralo je arhitekturu koju možemo razlučiti u dva stilski i koncepcijski različita razdoblja: bidermajersko i klasicističko do sredine stoljeća i razdoblje povijesnih stilova u drugoj polovici 19. stoljeća. Živa graditeljska djelatnost oblikovala je prepoznatljivu fizionomiju grada Koprivnice. Količina i brzina izgradnje nadmašile su izgradnju ranijih stoljeća. Građanska arhitektura nastala u doba povijesnih stilova pokazuje da u Koprivnici istovremeno postoje dvije razine povijesne svijesti.

Prvoj pripadaju građevine koje u nešto smanjenom mjerilu ponavljaju već ustaljene oblike europskih uzora i teže urbanoj kvaliteti života većih sredina, dok druga svojim izrazom ostaje na razini anonimne, malogradske arhitekture nastavljajući niz građanske arhitekture kasnobaroknih oblika koju su slijedili klasicistički objekti manje naglašenih volumena, pročelja ukrašenih dekorativnim arhitektonskim ukrasima i istaknutim krovnim vijencima. Skromniji barokni objekti bili su rušeni, a njihovo mjesto zauzimala je arhitektura s izrazitim prevagom neobaroknih i neorenesansnih elemenata nositelja objekata javnih sadržaja: sakralnih, školskih (pogotovo zgrada pučkih škola iz 1856. i 1892.), upravnih i ugostiteljskih. Krajem 19. stoljeća formira se gradski park koji današnji oblik dobiva u razdoblju od 1891. do 1893. godine. No, Koprivnica se urbanistički i komunalno do kraja podignula početkom 20. stoljeća, u vrijeme ambicioznog gradskog načelnika rodom iz susjednog Peteranca, Josipa Vargovića (1906.-1913.). Tada se u Koprivnici gradi kemijska industrija Danica (1906.), gradska štedionica (1907.), zgrada gimnazije (1908.), itd. To je vrijeme intenzivne izgradnje prvih važnijih objekata komunalne infrastrukture – od modernizacije kanalizacije, preko uređenje ulica (gradsko središte je od 1909. do 1911. dobilo asfalt) do ulaganja u plinaru 1910. (iako je grad 1896. godine sklopio ugovor o podizanju električne centrale, taj projekt nije bio realiziran).

Šetalište s glazbenim paviljonom

Začetak budućeg gradskog parka nastao je 1856. godine kada je kotarski predstojnik Grigorije Roksandić (umirovljeni krajiški časnik) uz sjeverni gradski opkop tj. uz dio još uvijek postojećih gradskih bedema, dao posaditi dvije aleje javora. On je 1863. godine drvoredima javora zasadio i zapadni dio opkopa uz današnju Nemčićevu ulicu. Taj se drvored odlično vidi na najstarijim fotografijama koprivničkog gradskog središta, ali i na prvom katastarskom planu Koprivnice. Drvored se, prema katastarskom planu, protezao od današnje gradske vijećnice do kraja Zrinskog trga pa je onda skretao prema jugu u Nemčićevu ulicu. Na istom je planu zabilježena zelena površina s drvećem na mjestu nekadašnjih kapela sv. Ivana Krstitelja i sv. Lucije. To je bio zametak parka kod starog dijela današnje koprivničke bolnice ispred kasnije podignute kapele sv. Florijana.

Drveni paviljon

Drvoredi javora kasnije su poslužili gradskom vrtlaru Dragutinu Ruhlu za postupno oblikovanje parka na prostoru sjeverozapadnog dijela koprivničke utvrde. Ruhl je postao gradski vrtlar 1884. godine, a na toj je dužnosti bio punih četrdeset godina, obilježivši svojim radom jedan dio koprivničkog prostora i prošlosti. Pod njegovim je vodstvom u razdoblju između 1891. i 1893. godine bio zasađen gradski park (u vrijeme kada je Koprivnicom upravljao vladin povjerenik Koloman pl. Matačić), a kasnije i ostale koprivničke parkove – kod bolnice, u blizini kapelice na Grantulama (kod današnje Podravke), kod nekadašnje gimnazije (današnje Osnovne škole Antun Nemčić Gostovinski) itd. Ruhla je naslijedio Ivan Flatz koji je do 1960. godine upravljao koprivničkim parkovima. Park se, prema Radovanu Kranjčevu, početkom 20. stoljeća oblikovao “u izvjesnom kompromisu između baroka i engleskog slobodnog pejzažnog stila, odnosno u duhu eklekticizma značajnog za kraj 19. stoljeća. Takav karakter uglavnom je park sačuvao do danas. Vrijedno je istaknuti u parku i prisustvo barokne skulpture sv. Ivana Nepomuka iz 1747. godine…” Za središnji gradski park bilo je osobito važno što je nakon velike izložbe u Budimpešti, 1896. godine u središte parka bio postavljen drveni paviljon, djelo majstora Antuna Rogine. Paviljon je bio postavljen na podnožje od kamena složeno 1894. godine od neke stare građevine (Brozović pretpostavlja da su to možda ostaci franjevačke crkve). Paviljon je služio za koncerte gradske glazbe.

Povjesničarka umjetnosti Gordana Kovačić o gradskom parku početkom 90-ih godina 20. stoljeća zapisala je u Podravskom zborniku: “Današnja slika parka prilično se razlikuje od prvobitnog izgleda. Obilježja francuskog parka, tj. veliki perspektivni efekti i vizure, te simetrične plohe šišanjem oblikovanih stabala postepeno nestaju. Park naglašenog arhitektonskog izraza izrastao je u park-šumu. Travnjaci su mjestimično zasađeni novim stablima, a visina drveća zaklanja pogled na crkvene tornjeve. Odustajanjem od šišanja drveća izgubljen je i dvostruki red čempresa – “Aleja uzdisaja” koja se toliko proširila i razgranala da je morala biti posječena. Izmijenjena je i vegetacija po vrstama. Iz parka je nestalo raskošno stablo palme i divlje datule, a cvjetni nasadi penjačica visine metar do metar i pol, zamijenjeni su niskim pokrovnim biljem (kao npr. na trokutnom polju s južne strane paviljona). Zanemarena su i dva alpiniuma – niska zemljana humka obložena kamenjem i zasađena cvijećem. Nema više ni kaktusa u dekorativnim posudama na ogradi fontane, a nestalo je i lišće lopoča i trske, baš kao i praćakanje zlatnih ribica iz vode bazena. Visok i širok mlaz vodoskoka zamijenjen je s više tankih i niskih mlazića koji lučno padaju u vodu. Sjeverni dio parka bio je sa sjeverne, istočne i zapadne strane ograđen žičanom ogradom i stupićima specifične profilacije… Velika devastacija južnog parka učinjena je sječom drva i izgradnjom prostranog asfaltiranog igrališta za potrebe škole. Sjeverni se park devastira izgradnjom dvaju neuglednih objekata – javnim zahodom i trafostanicom koji nisu sadržajno, ni estetski primjereni ljepoti perivoja. Tri kioska postavljena na samom rubu parka također narušavaju njegov sklad. Trebalo bi stoga ozbiljno razmisliti o preseljenju objekata na neke za to prikladnije lokacije. Najnovijim uređenjem parka… učinjeni su obimni zahvati. Park je temeljito očišćen i prorijeđen sječom samoniklog grmlja i drveća. Uklonjene su stare, suhe i bolesne grane, a gdje je bilo potrebno i cijelo drvo. Na nekim mjestima zasađene su nove vrste mladih i plemenitih biljaka, a uklonjena stabla zamijenit će se novim sadnicama. Staze su obnovljene slojem novog šljunka…”

Da bi se mogao novoformirani gradski park opremati ukrasnim biljem, gradsko vodstvo Koprivnice uredilo je vrtlariju uz istočni revelin koprivničke utvrde, u blizini današnjeg gradskog sajmišta. Uz gradsku plinaru, a kasnije električnu centralu, bila je uređena nova gradska vrtlarija, koja je ukrasnim biljem zadovoljila potrebe gradskih parkovnih površina, ali i ostalih gradskih šetališta, ulica i trgova.

Grad zelenila

Sredinom 70-ih godina 20. stoljeća bio je uređen park kod zgrade koprivničkih srednjih škola na Trgu slobode. Taj je park bio oblikovan na modernijim pejzažnim principima u približno jednakoj zastupljenosti drveća i grmova. U drugoj polovici 20. stoljeća u višedesetljetnom procesu bio je formiran park uz noviji dio bolnice, a istovremeno su uređene zelene površine na Trgu slobode, kod autobusnog i željezničkog kolodvora, na početku ulice Miklinovec, na Trgu Eugena Kumičića i drugdje.

Najbolje je da ovaj odlomak o koprivničkim gradskom parkovima zaključimo riječima Radovana Kranjčeva koji je istaknuo tvrdnju “kako je Koprivnica u svojem užem, ali i širem području grad zelenila…” Isti autor piše u monografiji o Koprivnici: “Središnja gradska jezgra sa svojim velikim parkom i manjim parkovnim oazama ističe se naročito zelenilom. Prividno manje zelenila nalazimo u nekolicini nekad perifernih gradskih ulica koje danas pripadaju dijelom i užem gradskom području, kao što su dijelovi Varaždinske, Duge, Braće Radića, Miklinovec i ulice M.P.Miškine. Ove nekadašnje, ali danas značajne prometnice projektirane su davno i sukladno prijašnjim urbanim kriterijima i stupnju prometne zakrčenosti. Uglavnom su one uske i neprimjerene današnjem prometu vozila i pješaka. Kao takve predstavljaju uska gradska grla koja je veoma teško proširivati, a pogotovo nije u njih moguće implementirati zelenilo i veće zelene površine… Nešto bolja situacija u pogledu zelenih prometnih pojaseva vidljiva je u novoprojektiranim dijelovima grada kao što je prostor Lenišća, Tarašćica i još nekim. Tu je uz šire gradske prometnice predviđen i širi zeleni pojas na uličnim površinama i pretkućnicama. Slično se zapaža i oko nekolicine novopodignutih stambenih i drugih objekata, kao što je npr. kompleks zelenila oko nove bolnice, vojarne, nekih školskih zgrada i dr. Oko većine gradskih školskih objekata zeleni prostor je posve nedostatan, a ponegdje ga nadomještavaju bezrazložno velike betonske površine…”

Početkom 21. stoljeća uređen je dio šetnice uz potok Koprivnica, ali i uređeni novi parkovi, kao primjerice onaj uz zgradu nove gimnazije, a ulaskom prostora bivše vojarne u gradsko vlasništvo omogućeno je i oblikovanje parka ili niza održavanih zelenih površina na tome području. Također je u parku na Florijanskom trgu uređen i Spomenik hrvatskoj slobodi za branitelje iz Domovinskog rata. Možemo se složiti s riječima Radovana Kranjčeva i zaključiti da je Koprivnica grad parkova i zelenila koje trebamo održavati i njegovati. No, možemo postaviti pitanje: Nije li gradska potreba uređenja novog, modernog parka 21. stoljeća, koji bi se protezao prostorom današnjeg sajmišta i jugoistočnim dijelom gradskih bedema?  

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI