Znate li koliko traje povijest sajmovanja u Koprivnici? Naš feljtonist dr. Petrić otkriva zanimljive činjenice…

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Feljton: Dr. Hrvoje Petrić

Nakon Žitvanskog mira 1606. godine, granica prema Osmanskom Carstvu se pomakla na istok, a uslijedila je i zabrana četovanja, što je utjecalo na stvaranje povoljnije situacije za razvoj grada i okolice. Iako se tada još ne može u punoj mjeri revitalizirati put od mora prema Ugarskoj, trgovina se ipak počela obnavljati, prerastajući lokalne granice.

U nju se polako uključuju i strani trgovci. Oživljavanje trgovine u Koprivnici svjedoče putni listovi dvojice mletačkih trgovaca mješovitom robom iz 1602. i 1608. godine. Uz mletačke, javljaju se i njemački trgovci, kao primjerice 1608. godine trgovac tekstilom Marin Desenmayer. Osim stranih trgovaca spominju se i domaći, npr. u Drnju je 1677. godine djelovao domaći trgovac “dernianszki kramar Ivan”.

Hrvatski sabor je 1610. godine odlučio ukinuti mitnice odnosno malte, ali se njihov broj tijekom 17. stoljeća povećavao. Nove mitnice su podignute u brojnim mjestima – primjerice 1629. godine u Ivancu, 1651. u Varaždinskim Toplicama, 1655. u Knegincu kod Varaždina, 1660. u Križevcima, 1669. u Cirkveni, 1681. u Velikom Bukovcu itd.

Dokument u kojem se 1608. spominje koprivnički trgovac tekstilom Marin Desenmayer

Malta

Početkom 1651. godine koprivnički se gradski magistrat obratio kralju Ferdinandu III. s molbom da vladar gradu Koprivnici dozvoli podizanje malte. To je potvrdio Hrvatski sabor na zasjedanju u Varaždinu 1. srpnja 1652. godine uz uvjet da grad mora ubuduće popravljati i u dobrom stanju održavati mostove i cestovne nasipe.

Razlog za dobivanje malte bio je u tome što se Koprivnica nalazila na većoj udaljenosti od drugih gradova, a bila je izložena turskoj opasnosti. Osmanlije su iz Virovitice i Kaniže provaljivale u koprivnički kraj gdje su hvatale ljude i stoku, palile kuće, crkve i mostove, a također namjerno uništavale ceste. Jedna je cesta vodila od Varaždina preko Ludbrega i Koprivnice u Đurđevac, a druga od Zagreba preko Križevaca i Koprivnice u Legrad. Najvjerojatnije je jedan trgovački put od Koprivnice vodio do Drnja i dalje na teritorij Osmanskog Carstva. Pritom je bio znatan promet kroz Koprivnicu, te se grad nadao da će od pobiranja maltarina imati toliko prihoda koliki su bili troškovi za uzdržavanje cesta i mostova. Po tadašnjem pravu i običajima trebalo je po sajmovima i drugim javnim mjestima u Hrvatskoj oglasiti da će se od 1651. godine u Koprivnici pobirati maltarina.

Kako bi grad to mogao provesti, morao je kraljevu potvrdu od 20. siječnja 1651. godine predočiti Hrvatskom saboru, koji ju je imao pravo prihvatiti ili odbiti. Na saborskom zasjedanju u Varaždinu dana 1. srpnja 1652. godine odlučeno je da se odobrava podizanje malte u Koprivnici, ali uz uvjet da grad mora ubuduće popravljati i u dobrom stanju čuvati mostove i cestovne nasipe.

U Drnju je bilo jedno od središta za trgovinu s osmanlijskim trgovcima. Tu je dolazio bogati varaždinski trgovac Vinko Perger, čiji je trgovački kapital i radijus trgovine prelazio i znamenitog “Lenarda, zagrebačkog kaptolma kramara.” Vinko Perger je 1606. godine bio upisan u knjigu varaždinskih građana. Putovi njegove trgovine su sezali do Njemačke, Engleske, Češke i Osmanskog Carstva. Pergerova je trgovina, osim brojnih hrvatskih i slovenskih gradova, dolazila do Nürnberga, Ihlava, Graza, Beča, Linza, itd. Prema istraživanjima M. Androića, Perger je imao kapital u vrijednosti od 81.553 forinte za koje je krajem 16. i početkom 17. stoljeća u Varaždinu mogao kupiti 551 kuću.

Trgovina

Pergeru je 19. ožujka 1609. godine turski trgovac Hagy Memmi napisao pismo u kojem mu je javio da paša inzistira na proširenju njihove međusobne trgovine. Očito je ta trgovina bila postojala prije te godine. Alajbegov sin donio je 1609. godine Pergeru 400 zlatnih dukata i zlato u vrijednosti od 200 dukata za “neku tešku robu” (u pismu se naglašava da se ne smije znati koja je to roba), vjerojatno oružje, koju je kao “kamenje za reguliranje Drave” Perger trebao dopremiti do Drnja, a Turci su ju trebali otpremiti niz Dravu dalje prema istoku. Sve se radilo u sporazumu s pašom, a u trgovačkim poslovima morali su se bojati jedino hajduka.

Ovaj je podatak važan za poznavanje trgovačkih odnosa u okolici Koprivnice, ali i za to da je početkom 17. stoljeća Drava (do Drnja) bila plovni riječni trgovački put. Ako je među spomenutom teškom robom bilo i stvarnog kamenja za reguliranje Drave, onda je to prvi spomen regulacije ove rijeke u okolici Drnja.

U ranom novom vijeku veliku je važnost imala trgovina solju. Koprivnica se solju opskrbljivala iz solane Aussee, koja je bila u posjedu štajerskih staleža kojima je bilo u cilju prodati što više robe u pograničnom prostoru uz Dravu. Glavno skladište za distribuciju soli postao je Varaždin. Iz njega se sol dovozila u Koprivnicu, Međimurje i na čitav pogranični prostor. Krajiški zapovjednici u Varaždinu, Koprivnici i Đurđevcu solju su se opskrbljivali i od turskih trgovaca. Zbog toga su štajerski staleži ishodili vladarevu odluku kojom je zapovjednicima u ovim mjestima zabranio kupovanje turske soli. Opskrba solju dugoročnije je bila riješena tek osnivanjem središta za distribuciju soli početkom 18. stoljeća u Drnju.

Sjeveroistočno od Koprivnice se kod Drnja 1635. godine spominje prijelaz preko Drave. Dravu se prelazilo brodom, a na drugoj strani bilo je Osmanlijsko carstvo. Na Hrvatskom saboru 1660. godine određeno je da se u Koprivnici ili Drnju podigne carinarnica gdje će se plaćati tridesetina od robe koja je dolazila iz Osmanlijskog Carstva. Od plaćanja robe trebale su biti oproštene stvari koje su zarobljenici donosili za svoju otkupninu. Prijelaz s tridesetnicom postojao je i dalje pa se 1681. godine spominju odredbe Hrvatskog sabora po kojima se morala davati desetina na robu uvezenu iz Turske kod Drnja. Nakon oslobođenja Kaniže 1690. godine prijelaz je služio i za vojne potrebe. Tako se 1693. godine spominje u odredbama danim vojsci povodom odlaska iz zimskog tabora, te u spisima kojima je posebnim izaslanicima bilo naloženo da poduzmu sve što je bilo potrebno kako bi bio olakšan prijelaz vojske. U zaključcima Hrvatskog sabora održanog 14. studenog 1695. godine u Varaždinu spominje se i prijelaz preko Drave kod Torčeca (taj se podatak najvjerojatnije odnosi na drnjanski prijelaz).

Brodski prijelaz preko Drave kod Torčeca i Botova bio je vrlo važan za razvoj gospodarstva u Koprivnici, a spominje se u zaključcima Hrvatskog sabora održanog u Varaždinu 12. srpnja 1704. godine. Izgleda da je prijevoznina (brodarina) bila previsoka pa je od Križevačke županije 5. rujna 1716. godine traženo da prijevoznici ne budu preskupi. Unutrašnjoaustrijska komora je 1717. godine tražila besplatan prijevoz živežnih namirnica i zobi iz Drnja preko Koprivnice u Zagreb. Zaključeno je da banski namjesnik Ivan Drašković odgovori komori da se neće dozvoliti besplatan prijevoz, no omogućit će se prijevoz prema mogućnostima, uz umjerenu cijenu.

Stočna kuga

Zanimljivo je spomenuti da je preko drnjanskog i legradskog prijelaza prolazila vojska Napuljskog kraljevstva koja se kretala preko Križevaca, Lepavine, Koprivnice i Drnja prema Mađarskoj. Napuljska vojska prolazila je ujesen 1715. godine, a tom su prigodom određene precizne mjere za njen prolaz kroz hrvatski prostor. Nakon tri godine dogodio se novi prijevoz vojske. Dana 4. travnja 1718. godine zaključeno je da u vezi s prijevozom vojske treba ispričati narod koji je nakon trogodišnjeg haranja stočne kuge ostao gotovo bez stoke. Predloženo je da se oružje Murom i Dravom dopremi do Drnja, a od tamo cestom preko Koprivnice do Save i dalje do Karlovca.

Za gospodarstvo Koprivnice su bili važni sajmovi. Koprivnica je privilegij održavanja tjednih sajmova ponedjeljkom imala od 4. studenoga 1356. godine, a kao dokaz zadržavanja tjednog sajma i u XVI. stoljeću može nam biti odluka Hrvatskog sabora od 15. ožujka 1562. godine na kojem se, između ostalih, spominje koprivnički tjedni sajam. Grad Koprivnica od kralja Ferdinanda 17. ožujka 1638. godine dobila je privilegij za održavanje dva sajma: 26. ožujka (prvi radni dan iza Blagovijesti) i 7. prosinca (prvi radni dan iza Nikolinja). Isti kralj je poveljom od 4. lipnja 1652. godine dozvolio održavanje trećeg sajma na dan 2. srpnja (pohod Blažene Djevice Marije).

U Koprivnici je postojao običaj da se tjedni sajam držao u nedjelju umjesto u ponedjeljak kako je određeno privilegijem. To se protivilo zaključcima Hrvatskog sabora od godine 1611. i 1629., koji su zabranili trgovanje u nedjelju i blagdane. Zato je Hrvatski sabor, koji se 14. travnja 1689. godine sastao u Zagrebu, uputio grad Koprivnicu da tjedni sajam iz razloga pobožnosti premjesti od nedjelje na koji djelatni dan. Gradski magistrat u Koprivnici nije poslušao Hrvatski sabor pa je ostao kod prijašnjeg običaja. O tome se raspravljalo na Hrvatskom saboru, u Želinu 22. ožujka 1691. godine. Sabor je po želji zagrebačkog biskupa Aleksandra Mikulića obnovio svoje zaključke od godine 1611, 1629. i 1689. Kako se grad Koprivnica nije držao tih zaključaka, Hrvatski sabor je odredio da križevački podžupan Baltazar Patačić ode u Koprivnicu i opomene Gradski magistrat da se prilagodi donesenim zaključcima. Kako podžupanova opomena nije koristila, dozvolio je Hrvatski sabor, održan u Zagrebu 7. svibnja 1691., zagrebačkom biskupu da protiv grada Koprivnice odredi na sjednici duhovnog stola crkvenu kaznu. Koprivničani su nastavili držati tjedni sajam u nedjelju, a to je biskupu dojavio Tomo Čuz, koji je time na sebe navukao mržnju koprivničkih građana, te se bojao njihove osvete. O tome se raspravljalo na Hrvatskom saboru u Zagrebu 7. ožujka 1693. godine. Sabor je biskupa uputio neka po križevačkom podžupanu poduzme sva pravna sredstva; ujedno je odredio globu koju je Gradski magistrat Koprivnice morao platiti za svaki sajam koji bi se održao u nedjelju.

Razvojem trgovine jačala je uloga Koprivnice kao važnog križanja putova u Podravini. Zanimljivo je da gvardijan koprivničkog Franjevačkog samostana Pavao Pribojević 25. ožujka 1610. godine izdaje dopuštenje nekom Petru Kramaru ili Zolaru da može na samostanskoj zemlji uz crkvu u Koprivnici držati svoju kramu-trgovinu. Kako znamo da se tadašnji franjevački samostan nalazio u neposrednoj blizini današnje župne crkve sv. Nikole, lako se može zaključiti da se koprivnička trgovina početkom 17. stoljeća odvijala na prostoru današnje Esterove ulice.

Legrad

Važnu ulogu za koprivničku trgovinu imao je smjer prema zapadu, a najbliže gospodarsko središte je bio Varaždin. Zbog toga je važno u najkraćim crtama upoznati se s trgovinom toga grada. Ekonomski napredak Varaždina počeo je krajem 16. stoljeća, što se vidi po porastu broja obrtnika i njihovoj većoj specijalizaciji, te po demografskom razvoju i uspješnoj borbi protiv varaždinske vlastele. U 17. stoljeću taj se proces nastavio, a simbolizira ga povlastica koju je od gradova u Hrvatskoj tada imao samo Gradec. Radilo se o tome da su svi trgovci, koji su svoju robu uvozili u Hrvatsku ili su je iz nje izvozili, morali ju na nekoliko dana izložiti na prodaju u Varaždinu. Taj je privilegij gradu dodijelio kralj Matija II. 1618. godine. Osim toga, Varaždin je bio glavno skladište soli za Međimurje i Vojnu krajinu.

U Varaždinu je djelovao ceh trgovaca koji je svoja pravila dobio 1629. godine. Kako su ta pravila izgorjela u požaru 1665. godine, novi je statut kralj Leopold potvrdio 1675. godine. Grad je bio privlačan strancima, a u razdoblju od 1667. do 1676. godine trajao je spor koji je izbio zbog toga  jer su domaći trgovci unutar ceha trgovaca pokušali zabraniti primanje stranaca u ovo udruženje. Osim toga, dio trgovine regulirao je novi statut grada Varaždina iz 1699. godine.

Važno središte trgovine bio je i obližnji Legrad, u kojem je u 17. stoljeću došlo do ekonomskog rasta. Kralj Ferdinand je 1643. godine stanovnicima Legrada podijelio povlastice koje su se odnosile na slobodnu trgovinu po čitavoj Ugarskoj, a 1674. godine ovo se trgovište spominje kao važan prijelaz i luka na rijekama Muri i Dravi.

Za kasniji razvitak koprivničke trgovine veliku su važnost predstavljali Židovi. O boravku Židova u gradu Koprivnici, prema postojećem stanju istraženosti, nema za 17. stoljeću pouzdanih podataka. Najbliže trgovište gdje su tijekom 17. stoljeća živjeli Židovi bilo je Legrad. Na planu Legrada iz zadnje četvrtine 17. stoljeća jasno se vidi židovski geto “Juden Statt”. On se nalazio izvan legradske utvrde nedaleko od prijelaza preko rijeke Drave u smjeru zapada uz trgovački put koji je povezivao Koprivnicu i Legrad. Kako su se legradski Židovi smjestili uz trgovački put između Legrada i Koprivnice, nije isključeno da su se bavili trgovinom i trgovačkim poslom možda dolazili do Koprivnice. U spisima legradskog magistrata među prisežnicima 1672. godine spominje se Samuel Ujlaki, koji bi prema osobnom imenu mogao biti Židov, dok je prvi potpuno pouzdani podatak o stalnoj naseljenosti Židova u Legradu iz 1698. godine.

Izgleda da je u obližnjem Drnju, u napuštenoj utvrdi, postojao geto za Židove, koji se u izvorima zove Židovaroš. Pod tim se imenom najranije spominje u drnjanskoj župnoj spomenici 1740. godine, pa u kanonskoj vizitaciji Komarničkog arhiđakonata 1750. godine kao i u matičnoj knjizi krštenih (rođenih) župe Drnje za 1753. godinu, te u matičnoj knjizi vjenčanih od 1754. godine. Pri ovim spominjanjima nijednom se ne spominju Židovi, već je riječ o tradiciji da se jedan dio Drnja nazivao Židovaroš po nekadašnjem, očito puno starijem židovskom getu. Najvjerojatnije se, kao i u Legradu, radilo o getu još iz 17. stoljeća. Nije jasno jesu li se ti Židovi bavili trgovinom, što bi bilo vjerojatno jer je u blizini bila Koprivnica kao lokalno gospodarsko i trgovačko središte.

Prvi tragovi Židova u Koprivnici zabilježeni su u Koprivnici za vrijeme generala Becka, sredinom 18. stoljeća. Oni su bili dobavljači odijela za vojsku, ali nisu živjeli u gradu. Prvi imenom poznati Židov u Koprivnici bio je 1774. Izak Jakov Jeuescher iz Sofije. Tek oko godine 1800. zabilježene su stalno naseljene četiri židovski obitelji s trinaest članova. Oni su živjeli “pri galgah”, vjerojatno nedaleko od šume zvane Crna gora, gdje je bilo gradsko stratište i strvinište te kuća gradskog krvnika i živodera. To je bilo područje izvan grada, na tzv. Fridmanovom bregu. Ti Židovi su 1800. godine molili da im se odredi manja toleranciona taksa. Uz Židove su stanovali i Cigani (Romi). Ovi Židovi su gradu plaćali 20 forinti i 20 krajcera poreza za dozvolu stanovanja u gradu.

Židovi

Gradski magistrat se tužio na Židove stavljajući im brojne zabrane i nastojeći ih odstraniti iz Koprivnice. Izgleda da je u Koprivnici u Jozefinskom popisu iz 1787. godine, odnosno prema prijepisu toga popisa iz 1804/05. godine, bilo šest Židova. Bolje raspoloženje prema Židovima nije bilo ni sredinom 19. stoljeća.

Oni su pravo naseljavanja u Hrvatskoj stekli tek patentom od 31. prosinca 1851. godine. Iako je u Koprivnici Židova bilo i ranije, tek je nakon 1851. godine došlo do masovnijeg doseljavanja. Primjerice 1852. godine je Albert Hirschler dobio dozvolu da može otvoriti trgovinu u Koprivnici. Godine 1810. u gradu su živjele 23 obitelji Židova, godine 1847. bilo ih je 40, a 1869. godine u Koprivnici živi čak 119 Židova, koji su u drugoj polovici 19. stoljeća podigli sinagogu i uz nju vjersku školu te prostorije za židovsku općinu. To su bile obitelji Aškenaza, a tek iza I. svjetskog rata u Koprivnicu su se doselili sefardski Židovi.  

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI