Župniku dozvolili srušiti kapelu sv. Vida, a novac od prodaje za oltar u Močilama

Piše dr. Hrvoje Petrić

Godine 1671. prvi se put spominje kapela sv. Vida. Sam smještaj kapele prema katastarskoj dokumentaciji može se pobliže locirati na područje nekadašnjeg vinograda obitelji Imbrišević iz Peteranca, koji se nalazio na početku brijega Pribislavca, u današnjem koprivničkom prigradskom naselju Draganovec.

Kapela je početkom 19. stoljeća bila dugačka 15,16 m, 5,68 m široka i 3,79 m visoka, a izgledala je slično poput današnjih drvenih kapela u Moslavini, Posavini i Turopolju. Na zahtjev Đurđevačke vojnokrajiške pukovnije koprivnički gradski magistrat 1845. godine tražio je od koprivničkog župnika Adama Žuvića da napiše kratku povijest kapele sv. Vida. Na osnovi tadašnjih slika na zidovima kapele župnik Adam Žuvić pretpostavio je kako je ova kapela podignuta oko 1620. godine pobožnošću koprivničkih građana i stanovnika koji su na okolnim brežuljcima imali vinograde, no pogriješio je u pokušaju datiranja podizanja kapelice. Najviše je zasluga za njenu gradnju imao Vid Zdeličić, koji je dao gradilište za kapelu, a ujedno je dozvolio da se na njegovoj oranici i livadi kraj kapele može smjestiti narod kada dolazi u procesiju na Vidovo (15. lipnja).

Popis ljudi kojima je posuđen novac iz kapele Sv. Vida 1756

Kako se kapela svetog Vida ne spominje u kanonskim zapisnicima iz 1650. i 1659. godine, znači da tada nije postojala nego je mogla biti izgrađena tek nakon tih godina, a svakako u drugoj polovici 17. stoljeća. Pošto se ona u pisanim izvorima prvi put spominje u kanonskom pohodu 1671. godine, najvjerojatnije je izgrađena između 1659. i 1671. godine.

Udar groma

Kapela sv. Vida 1680. zabilježena je u izvještaju zagrebačkog kanonika Mateje Ledera, koji je od 18. do 20. veljače vizitirao (posjećivao) crkve i kapele u koprivničkoj župi. Imovinom kapele upravljaju skrbnici Ivan Plepelić i Mijo Kovačić koji su iskazali da kapela u vlasništvu ima 13 vedara vina i 13 ugarskih forinti u gotovom novcu. Nešto prije 1680. godine kapela je dobila jednostavan oltar sv. Vida, a potom su izgrađeni tornjić i zvono. Godine 1698. u kapelu je udario grom i uništio oltar, tornjić i zvono. Prema opisu iz 1700. godine kapela sv. mučenika Vida nalazila se na mjestu Pribislavec. Imala je hrastove temelje, na kojima je od pletera podignuto tijelo kapele, omazano blatom i pobijeljeno vapnom. Kapela je bila mala, ali dobro osvijetljena jer je na zapadu imala dva prozora. Vrata su se dala dobro zatvoriti. Nad njima je bio drveni toranj s posvećenim zvonom srednje veličine. Pred vratima se nalazilo drveno predvorje. Krov je bio dobar, strop načinjen od dasaka, a pod zemljani. Postojao je oltar sv. Vida sa slikom i kipom tog sveca te kipom sv. Josipa. Kapela je bila blagoslovljena, a sv. misa se služila na dan Sv. Vida. Oko kapele nije bilo groblja jer se nalazila u vinorodnom kraju gdje nitko stalno ne živi. Za imovinu kapele brigu su vodili Juraj Marašić i Juraj Kovačić. Kapela je posjedovala srebrni i pozlaćeni kalež s patenom (pliticom), srebrni križ i dvije kazule (obredni odjevni predmet svećenika) od kojih je jedna bila zelena, a druga od svile crvene boje. Također je imala portatil (mali prenosivi oltar koji služi za obrede izvan crkve), a u gotovom novcu 36 rajnskih forinti. Zanimljivo je da je ostatak novca bio posuđen raznim ljudima koji su za njega plaćali kamatu. Skrbnici kapele Marašić i Kovačić posudili su 78 forinti i 8 denara.

Opis kapele Sv. Vida 1810

Godine 1706. zabilježeno je kako je brežuljak Pribislavec, na kojem se nalazila kapelica sv. Vida, pripadao krajiškom pukovniku, koji je ujedno bio i zapovjednik koprivničke utvrde. To doznajemo iz izvještaja zagrebačkog kanonika Antuna Vukmerovića, koji je 10. veljače vizitirao koprivničku župu. Kanonik Vukmerović piše da se te godine upravo pripravljalo drvo za popravak kapele sv. Vida. Skrbnici su bili Juraj Kovačić i Martin Čižmak koji su izjavili da je kapela u gotovini imala 65 rajnskih forinti, dok je ostatak bio posuđen.

U zapisniku kanonske vizitacije od 21. veljače 1710. piše kako je kapela sv. Vida iza posljednje vizitacije proširena i popravljena, ali i da kapela je nedavno dobila nov toranj. Zabilježeno je kako je obnovljen i veći dio krova na kapelici. Skrbnici Juraj Kovačić i Martin Čižmak izjavili su da je iznos gotova novca narastao na 110 forinti, dok je ostatak bio posuđen. Zapisnik vizitacije od 22. veljače 1716. izvješćuje da se kapela sv. Vida nalazi u vinogradima, drvena je i pobijeljena, a imala je valjan krov i toranj s jednim zvonom. Nad oltarom je slika sv. Vida. Kapela je bez ograde i bez grobnice, a oko kapele nema ni groblja. Sv. misa se služi (pjeva) na Vidovo, a kapela nije posjedovala nikakve nekretnine. U zapisniku od 12. svibnja 1727. piše da je kapela sv. Vida dobila novi krov, novi strop i novo zvono, što znači da je o njoj vođena kontinuirana briga. Kapela je između 1727. i 1731. dobila novu kazulu, a 1727. su skrbnici bili Juraj Kovačić i Andrija Mrazović koji su izjavili da kapela ima 24 vedra vina i 220 forinti gotova novca. Takav iznos nije imala nijedna kapela u koprivničkoj okolici, a visok iznos gotovine je pokazatelj da su ljudi najvjerojatnije u ime zavjeta svetom Vidu rado darovali kapelu. Godine 1731. skrbnici su bili Andrija Kovačić i vojnokrajiški vojvoda Ivan pl. Imbrišak. Oni su iskazali da je iznos gotova novca smanjen na 83 forinti i 16 groša.

Izvještaj od 15. prosinca 1733. potvrđuje da se kapela sv. Vida nalazila u vinogradima, a piše da udaljena tričetvrt sata od župne crkve u Koprivnici. Ima jedan pozlaćeni srebrni kalež s patenom i jednostavne potrepštine za dva oltara. Ukupan iznos sveg novca koji je posjedovala kapela je bio 466 forinti. Od posuđivanja toga novca uz kamatu od šest posto kapela je imala prihod od 27 forinti i 18 groša, dok su redoviti troškovi za održavanje kapele iznosili samo šest forinti godišnje. Zapis od 17. svibnja 1738. pokazuje nam da je nakon 1733. kraj vrata podignuto predvorje sa stropom. Tamo je bio oltar u obliku ormara, na koji su stavljali sliku u vrijeme kada se čitala sv. misa. Kapela ima sve drugo, što je potrebno za bogoslužje. Do te godine skrbnici su bili Juraj Lončarić i Andrija Kovačić. Kako je Lončarić umro, arhiđakon i kanonik Adam Antun Čegetek za novog skrbnika odredio je Miju Grdinića. Kapela je imala 125 forinti gotovine koja se čuvala kod koprivničkog župnika Grgura Igrčića, dok je ostatak bio posuđen ljudima.

Kapela Sv. Vida na katastarskom planu iz 1868.

Nema groblja

Brežuljci oko kapele su 1741. bili odvojeni od grada Koprivnice i pripojeni Vojnoj krajini, ali je duhovnu brigu i dalje vodio koprivnički župnik koji je upravljao i imovinom kapele. Godine 1742. skrbnici Juraj Lončarić i Mijo Grdinić izjavili su da kapela posjeduje 16 vedara vina i 156 forinti, jedan groš i jedan denar u gotovini, dok se kod koprivničkog župnika Igrčića nalazio još 191 forint i 15 groša. Zapisnik kanonske vizitacije od 8. veljače 1744. pokazuje da je kapela sv. Vida drvena, valjano pokrita i ciglom potaracana. U kapeli je te godine bio samo oltar sv. Vida. Kapela je imala dobra vrata, kalež, portatil i sve što treba za čitanje svete mise. Oko kapele nije postojalo groblje, niti se kod nje itko pokapao. To je bio razlog zašto prostor oko kapele nije bio ograđen. Skrbnici Mijo Grdinić i konjanički kapetan Juraj Lončarić iskazali su da kapela u gotovini ima 232 forinta, 13 groša i 2 denara dok je ostali novac bio posuđen uz pripadajuće kamate.

Zapisnik kanonske vizitacije od 29. siječnja 1746. spominje da je kapela drvena, dobro pokrita i ciglom potaracana. Ima jedna vrata, jedan oltar, jedan kalež te sve potrepštine za službu božju. Kao i u prethodnom zapisniku piše da oko kapele nije bilo ni groblje ni cinktura jer se tamo nitko ne pokapa. Skrbnici Mijo Grdinić i konjanički kapetan Juraj Lončarić kod sebe su imali 227 forinti, 19 groša i 1 denar, dok je kod župnika Igrčića bio 191 forint. Kapela je k tome imala mnogo novca koji je bio posuđen ljudima. Tom je prilikom umjesto Lončarića, koji se zahvalio, novim skrbnikom imenovan Josip Kalšan.

Godine 1760. pred kapelom je podignuto predvorje s tornjićem u koje je 1762. smješteno zvono. Kanonik Matija Petrović 1768. godine zagrebačkom je biskupu Franji Thauzyju, radi otežanog dolaska do nje od strane koprivničkih građana na vojnokrajiški teritorij, predložio ukidanje kapele sv. Vida i prenošenje elegantnog oltara sv. Vida u kapelu sv. Marije Magdalene koja se nalazila u tadašnjem koprivničkom predgrađu Brežanec, odnosno na prostoru današnje Goričke ulice. Petrovićev prijedlog nije bio prihvaćen, a i 1778. godine spominje se da je ova kapela bila pod jurisdikcijom Vojne krajine, a nalazila se među vinogradima. Bila je drvena, ali u dobrom stanju, imala je tornjić sa zvonom i jednim novim elegantnim oltarom, dva pozlaćena srebrna kaleža i četiri kazule. U gotovom novcu imala je 161 forint i 55 krajcara, a na posudbi raznim ljudima 493 forinta i jedan krajcar.

Slično je stanje bilo prigodom kanonskih vizitacija 1787., 1804. i 1810. godine kada se spominje da je ova kapela bila četverokutna, s tornjićem u kojem je bilo zvono teško 50 funti i oltarom sv. Vida. U vrijeme pohoda kanonika Davida Ivana Pizettya 1787. zabilježeno je da je prijašnji skrbnik Josip Trakoštanec pronevjerio 61 forint i 46 krajcara, dok je ljudima bilo posuđeno 323 forinta i 30 krajcara. Za novog skrbnika je Pizetty imenovao koprivničkog građanina Miju Mađerića koji je upravljao i imovinom kapele sv. Marije Magdalene. Godine 1804. Mađerić je kanoniku Josipu Panduriću pokazao 230 forinti i 48 krajcara u gotovini. U izvještaju kanonika Matije Vađona 1810. vidi se da je kapela bila osam hvati duga, tri hvata široka i dva hvata visoka. Spominje se i velika zavjetna procesija na Vidovo (15. lipnja) koja je dolazila svake godine iz župne crkve koprivničke.

Kapela je 1823. godine uz oltar sv. Vida imala i oltar Uzašašća Spasitelja. Razlog dobivanja drugoga oltara bio je u tome što je nakon rušenja kapele sv. Emerika u Starigradu 1823. na molbu koprivničkih žitelja Jurja Markovića i Nikole Rasinca taj oltar prenesen u kapelu sv. Vida. Marković i Rasinec dali su napraviti novu sliku koja pokazuje Spasovo, tako da je od tada kod kapele sv. Vida uz proštenje na Vidovo bilo održavano i ono na Spasovo.

Koprivnički župnik Josip Beruta 29. kolovoza 1884. upravio je duhovnome stolu Zagrebačke biskupije podnesak u kojem je vezano uz kapelu sv. Vida napisao:

„U nekadašnjem krajiškom području, a sada na području koprivničke podžupanije i to u predjelu Stari Grad, nekada je od drva na čast Sv. Vida sagrađena ovožupna kapela. Ta je kapela zubom vremena istrošena i postala je tako klimava da se u njoj više ne može više krparijom popravljati; imala bi se dakle graditi nova kapela na istomu mjestu ili bi se sadašnja kapela morala jednostavno porušiti i dokinuti. Prvo je nemoguće budući da niti kapela ima kakvog imetka niti bi ovogradska općina kao župni patron mogla ili htjela novu kapelu graditi na zemljištu koje leži izvan gradskog područja jer se toliko teško i nerado sprema na gradnju nove neophodno potrebite župne crkve. Žitelji područnih sela (koprivničke župe) ne bi također niti htjeli, a uslijed poznatog siromaštva niti mogli, podvrći se dužnosti novogradnje i to tim manje, što kapela Sv. Vida leži izvan svakog sela: na brdu među vinogradima. Ipak ne mislim, da bi bilo shodno jednostavno dokinuti kapelu Sv. Vida; jer ne samo da su za istu kapelu zauzeti obližnji posjednici vinograda, već i sve ovogradsko žiteljstvo. Nipošto se ne želi da sasvim nestane toga starodavnoga spomenika pučke pobožnosti, kojemu mnogi uslijed zagovora hodočaste svake godine. Razmišljao sam o tomu kako da se udovolji želji puka i slavi božjoj i dostojnosti službe njegove. Tako sam za probitačno našao da se kapela, odnosno oltar sv. Vida prenese drugamo. Koprivnička naime župa u ovogradskom području ima jednu drugu od solidnog gradiva sazidanu prostranu kapelu. To je sa četiri oltara proviđena kapela Majke Božje u nebo uzete u Močilama. Ta se kapela nalazi na isto tako zgodnom, ako ne i zgodnijem ubavom mjestu između vinograda i gajeva. Kapela u Močilama dobiva iz milostinje znamenitiji godišnji prihod, koji bi se dao još povisiti kad bi se u njoj smjestio oltar Sv. Vida, te bi se kapela dostojno poljepšala; troškovi uzdržavanja ne bi se pomnožili.“

Dozvola za rušenje

Nadalje župnik Beruta moli duhovni stol da mu se dozvoli: a) oltar sv. Vida iz stare istoimene kapele prenijeti u kapelu u Močilama; b) sada postojeći oltar sv. Ivana Nepomuka u istoj kapeli prepraviti u oltar sv. Vida; c) sve ono što se u staroj kapeli sv. Vida ne da upotrijebiti za bogoslužje i samu kapelu javnom dražbom prodati, a od toga dobiveni novac upotrijebiti za popravak kapele u Močilama i oltara sv. Vida u njoj.

Duhovni stol o tome je raspravljao 12. rujna 1884. i uputio zahtjev župniku Beruti neka podnese očitovanje župljana u Starigradu, u koji je tada spada brijeg Pribislavec. Nakon odgovora župnika Berute od 26. rujna 1884. i konačnog zaključka Duhovnog stola od 3. listopada dozvoljeno je župniku Beruti porušiti kapelu sv. Vida u vinogradima, s time da se njezin materijal proda, a tako dobiveni novac da se upotrijebi za podizanje oltara sv. Vida u kapeli Blažene Djevice Marije u Močilama. Na osnovu toga se župnik Beruta 19. prosinca 1884. obratio zastupstvu i poglavarstvu grada Koprivnice koje mu je dalo privolu za rušenje kapele na sjednici održanoj 20. prosinca 1884. Župnik Beruta je u proljeće 1885. za 100 forinti od jednog bečkog slikara kupio sliku sv. Vida koju je stavio na dotadašnji oltar sv. Ivana Nepomuka u kapeli u Močilama. Iste je godine koprivnički rezbar i pozlatar Martin Sodić obnovio kapelu u Močilama za svotu od 1369 forinti i 70 novčića. Podarhiđakon Josip Šavor, župnik u Velikom Bukovcu, inače rođeni Koprivničanac, blagoslovio je obnovljenu kapelu u Močilama, i to na Vidovo. Tada je prvi put vidovska procesija iz Koprivnice krenula u Močile umjesto k staroj drvenoj kapeli sv. Vida u Pribislavcu, koja je 1886. zajedno sa zemljištem prodana 8. kolovoza na javnoj dražbi. Gradsko poglavarstvo je preuzelo križ, jabuku i zvono kapele sv. Vida, pa je to 13. siječnja 1887. predalo župnom uredu u Koprivnici.

Iako je od 1885. štovanje svetog Vida preseljeno u Močile, kod vinogradara i stanovnika obližnjih ulica nije prestala pučka pobožnost pa je 1999. izgrađena nova kapela svetoga Vida u podnožju brijega Pribislavca.  U blizini nekadašnje kapele svetog Vida Jakov Vaupotić 1924. dao je podignuti križ kao spomen na kapelu. Križ je dugo vremena bio zapušten i zarastao u raslinje, sve dok ga nisu počeli obnavljati članovi prvog Inicijativnog odbora za obnovu kapele sv. Vida (koji će inicirati i osnivanje Udruge podravskih studenata 1994. godine) i obližnji vinogradari u rujnu 1991. godine, kada je provedena prva akcija čišćenja. Tom prilikom je sastavljena kratka povijest Draganovca i kapele sv. Vida te izvješena na starom križu. Kasnije je drugi Inicijativni odbor za obnovu križa organizirao vrlo temeljitu rekonstrukciju križa i okolice, 1994. godine kada je podignuta nova ograda, a kraj nje i stalak za podizanje zastave. Početkom 2021. okolica raspela je ponovo uređena, a uz postolje je postavljen kipić sv. Ivana Pavla II. donesen iz Poljske.

Facebook
Twitter
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI