Iako u našoj županiji ne postoji nijedan registrirani futsal klub, Podravina, ipak, ima jednog prvaka u ovom sve popularnijem sportu. I to prvaka Italije, jer boje Catanije, kluba sa Sicilije, brani Jurica Karan, svim ljubiteljima županijskog nogometa dobro poznato ime. Karan, naime, ima problema sa sluhom i kao takav je član hrvatske futsal reprezentacije za osobe s oštećenim sluhom. Zahvaljujući tome postao je i član talijanske Catanije, s kojom je u kratkom roku, točnije u nešto više od pola godine, osvojio dva trofeja. Prvo je osvojio Superkup Italije za futsal klubove talijanskog saveza gluhih, a prije dva tjedna s istim se klubom okitio i naslovom državnog prvaka. Na završnici talijanskog prvenstva igrala su četiri kluba, dva sa sjevera i dva s juga Italije, a Catanija je došla do naslova nakon produžetaka u finalu, kada su s 5:4 svladali Real Futsal. Karan je u finalu jednom zabio i asistirao u produžecima, a među strijelce se upisao i u polufinalu, kada su s 6:3 bili bolji od Siene. Kaže da je osjećaj predobar, a feštalo se dugo, jer je zajednica gluhih u Italiji velika i jaka.
– Lijep je osjećaj, a njima je to velika stvar. Slavili su kao da su osvojili Ligu prvaka. Imamo grupu na društvenoj mreži pa stalno šalju fotografije. Zajednica gluhih odlično je organizirana, drže se zajedno i teško je opisati koliko su ludi za futsalom. Dok smo igrali završnicu, dvorana je bila puna. Igrali smo u Cataniji na Siciliji, a ljudi su avionom dolazili iz Torina, Genoe samo da bi vidjeli to finale. Dakle, nije im problem otići 1000 kilometara dalje, što najbolje pokazuje koliko je zajednica organizirana, to je kod nas nezamislivo. Općenito gledano, gluhe i nagluhe osobe u Italiji imaju brojne povlastice i u tom pogledu itekako zaostajemo za njima – kazao nam je Karan. U Cataniji, inače, nije jedini Hrvat. Svlačionicu s njim dijele još dvojica suigrača iz hrvatske reprezentacije, Anton Lalić i Josip Jakovljević. Svi su imali sličan put do Italije, pojašnjava nam Jurica.
– Prije dvije godine saznao sam za gluhu reprezentaciju u malom nogometu i postao član iste. Dečki su mi, pritom, rekli kako svake godine igraju u Italiji, jer se tamo gluhe osobe cijene, tako su me zainteresirali i na preporuku suigrača iz reprezentacije završio sam u Cataniji. U prvom dolasku pokazao sam se dobrim, zvali su me ponovno i sad smo postali prvaci. Sljedeće godine trebali bismo igrati Ligu prvaka, koju igra 20 klubova iz cijele Europe – pojasnio nam je. Kaže da mu ta obaveza ne uzima previše vremena, a i lijep je osjećaj.
– Kvalifikacije za završnicu igraju se preko vikenda pa je sama završnica bila mjesec dana kasnije, također preko vikenda i sve je to dobro organizirano. Imamo plaćen let, spavamo u hotelu i barem tih nekoliko dana osjećam se kao profesionalac. Kažem, lijepo je sve to osjetiti, pogotovo jer je i podrška velika. Pritom bih naglasio kako smo mi iz Hrvatske glavni igrači, tehnički smo potkovaniji od Talijana, baš kao što je to slučaj i u velikom nogometu. No daleko od toga da i tamo nema dobrih haklera. Nekolicina gluhih igrača igra im u profesionalnoj ligi i oni su od klubova dobili zabranu igrati na ovoj završnici, kako ne bi riskirali ozljede – pojasnio je. Što se tiče sporazumijevanja, ni tu problema nema, iako Karan ne priča znakovnim jezikom za gluhe. Kaže da za tim nema potrebe jer uz pomoć aparata dobro čuje, a u okolici u kojoj živi ionako ne poznaje gotovo nikog s poteškoćama sluha.
– Pohvataš neke riječi talijanskog i znakove, nije neki problem. Kužimo se u igri, a mi Hrvati svi dobro čujemo pa međusobno komuniciramo. Talijani više mašu rukama, temperamentni su, a takva je i atmosfera na tribini. Kažem, imaju snažnu zajednicu, ali mi bolje nogometaše, zato nas i zovu – ponovio je i dodao da je već dogovorio daljnju suradnju s klubom iz Catanije. Dotaknuo se i hrvatske futsal scene za gluhe osobe te napomenuo da im se počelo odavati sve više pažnje. Na čelo reprezentacije nedavno su došli novi ljudi, Duško Martinac i Ante Kraljević, koji su profesionalno vezani uz Vrgorac.
– Nedavno su došli i odmah se vidi da su razina više. Okupljanja imamo svaka četiri mjeseca, spavamo u hotelu i pripremamo se za ono što nas čeka. Sljedeće godine (2025.) igra se SP u Danskoj, koje preko kvalifikacija tek moramo izboriti. Godinu kasnije je EP u Hrvatskoj, u Poreču, a 2027. su Olimpijske igre. Bilo bi odlično kada bismo osvojili bilo što od toga, jer bismo tada imali benefite u vidu novčane nagrade, sportske mirovine, stipendije. Svima nama to bi mnogo značilo – naglasio je.
Iako se odlično snašao u futsalu, Jurica je od malena vezan uz veliki nogomet. Branio je boje mnogih klubova, a od ove je sezone član Graničara iz Đurđevca, vodeće momčadi u Prvoj ŽNL. Kaže nam da je veliki nogomet, ipak, njegova prva ljubav.
– U velikom sam nogometu ipak cijeli život. Iskreno, nisam bio neki fan malog nogometa, barem ne onog koji se igra po našim turnirima u kojima sudjeluje pet igrača plus golman. Futsal se igra četiri plus jedan, imaš više mjesta, rotacije su drugačije, lopta je četvorka i to mi više odgovara. Ali kažem, veliki mi je i dalje draži, on je dio mog života – istaknuo je. Ima i jednu neostvarenu želju, koja bi mu se mogla ispuniti kroz nekoliko mjeseci.
– Želja je u velikom nogometu nešto osvojiti, jer u dosadašnjoj karijeri nemam nijedan trofej. Sad se kaže lijepa prilika s Graničarom, ali moramo biti oprezni do kraja jer će svi biti napaljeni na nas, a i nekoliko je potencijalnih mina. No ako ćemo biti na visini zadatka, problema ne bi trebao biti i prvenstvo bi trebalo biti naše. Što se tiče Italije i malog nogometa, i tamo me još puno toga čeka, jer primjerice, sad je u finalu protiv nas igrao dečko koji ima 42 godine. Meni je tek 31, tako da vremena ima – zaključio je Jurica Karan, podravski nogometaš i friški prvak talijanskog futsala.
FOTO Ustupio Jurica Karan
