piše: Stjepko Gambiroža
Ponekad čovjek ima osjećaj kao da je u filmu „Beskrajni dan“. Znate onu romantičnu komediju u kojoj je Bill Murray cinični prognostičar poslan na zadatak da provjeri što će reći svizac, hoće li zima biti još duga ili ne. Umjesto toga zaglavi on u vremenskoj petlji i stalno mu se ponavlja isti dan. Tako i ovdje već ne znam koliko godina stalno proživljavamo jedno te isto, a premda se generacije mijenjaju, ljudi umiru, a neki novi se rađaju, ustaše, partizani i četnici ostaju tu među nama i nikako ih se riješiti.
Bill Murray je barem tu spoznaju da stalno proživljava isti dan iskoristio za zavođenje zgodne kolegice Andie McDowell, a ovdje taj beskrajni dan koristimo da se vrtimo u krug i stalno pričamo i slušamo jedno te isto. Još samo nekoliko dana i proći će četvrtina 21. stoljeća, razvoj tehnologije napreduje nevjerojatnom brzinom da vjerojatno nismo ni svjesni toga, a ovdje i dalje sve podsjeća da smo na početku devedesetih ili, još gore, u četrdesetim godinama prošlog stoljeća. Svako malo se zarotira taj krug i vrati u to doba, a ti prokleti ratovi u glavama nekih kao da nikada nisu završili. Stalno se moraju tražiti neki stvarni i imaginarni neprijatelji, a najstrašnije od svega je što su i djeca rođena desetak godina nakon završetka ovog posljednjeg rata sve zatrovanija tom retorikom i bojim se da ovom društvu nema pomoći.
Na tome najviše treba zahvaliti politici i političarima koji kada čuju i vide da su ponovno glavne teme ustaše, partizani, Jasenovac, Bleiburg i slično, osjećaju se poput svinja kada se uvaljaju u blato. Tada o tim zapravo potpuno nebitnim i zastarjelim temama mogu mlatiti i lupetati u nedogled, a nitko ih ne pita ni o čemu drugome. I medijima očito ovakve teme odgovaraju. Dovoljno je samo staviti u naslov članka Thompsona i da vidite klikova, a onda se za sve uhvati oporba koja kao i da ne zna ni o čemu drugome, osim o ustašizacijama i sličnom pa tome više nema kraja.
Takve teme se uporno forsiraju, jaše se na njima danima, tjednima i mjesecima, stvara se dojam radikalizacije društva, a ta nekakva ekstremna ili radikalna desnica u Hrvatskoj je zapravo minorna. Skupina iskompleksiranih tipova i poneka žena, koji valjda ni o čemu ne znaju razgovarati osim o proteklim ratovima na ovim prostorima, i jahanje po tome dovoljno im je za skupiti određeni broj glasova. Kada ste čuli nekog od tih tipova iz te radikalne desnice da govore o bilo čemu drugome osim o ustašama, partizanima ili o četnicima koji po njima valjda i dalje čekaju tu negdje u busiji spremni da nas sve prikolju.
Taj beskrajni dan u kojem se možda mijenjaju njuške tih bezveznjaka koji nas uporno gnjave istim bedastoćama nikako da prođe i nikako da se maknemo od priča od kojih se normalnim ljudima već odavno povraća. Mi Hrvati smo zbilja najveći mazohisti jer jednostavno dozvoljavamo da nas se već godinama maltretira glupostima koje ne vode nikuda i samo stojimo na mjestu. Ne znam postoji li zemlja u kojoj je i dalje tema rat završen prije punih 80 godina i danas je među živima jedva 200 tisuća onih koji su bili rođeni za vrijeme II. svjetskog rata. A njima su, sto posto sam siguran, te priče i svađe potpuno nebitne jer imaju puno većih briga i problema.
Jednostavno ne mogu shvatiti kome je u interesu da se stalno u krug vrte iste priče i da istim gadarijama trujemo svaku novu generaciju. Zašto se to uporno forsira u javnom narativu i umjetno pokušava stvoriti dojam da je situacija uzavrela kada 90 posto stanovnika ove zemlje ne želi sudjelovati u tom ludilu i ono ga ne zanima? Kad će se više dogoditi da se jednog jutra probudimo i konačno shvatimo da je taj beskrajni dan završio i da je vrijeme da krenemo dalje?
