razgovarao: Matija Dolenec
Hrvoje Petrić koprivnički je povjesničar i geograf, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koji je jedan od najvećih hrvatskih pa i europskih stručnjaka za ekohistoriju odnosno povijest okoliša. I sami svjedočimo kako se posljednjih godina klimatski uvjeti na Zemlji mijenjaju. Događaju se ekstremi, a samo prošli tjedan mogli smo vidjeti kako to izgleda kada priroda odluči pokazati zube. Osim o klimatskim promjenama, s Petrićem smo razgovarali o demografiji, ali i o onome kako bi život u Hrvatskoj i u Europi mogao izgledati u desetljećima koja dolaze.
PL: Nedavno ste bili na konferenciji o antropocenu u Južnoj Koreji. Kako je tamo bilo? Što je to antropocen?
– Kao jedan od referenata sudjelovao sam na Sedmoj konferenciji o povijesti okoliša istočne Azije koja se odvijala pod naslovom „Višestruke krize i azijski antropocen: klimatske, ekološke i (post)kolonijalne perspektive“, u Daejeonu u Južnoj Koreji, od 28. lipnja do 2. srpnja 2023. Odlazak na tu konferenciju je povezan s institucijskim projektom Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji vodim. Uz to mi je konferencija bila dodatno zanimljiva jer upravo radim na oblikovanju novog predmeta u kojem studentima planiram predavati o antropocenu. Temeljna teza je da je čovječanstvo utjecalo na prirodu na način da je kreiralo novi ljudski sloj u geološkom zapisu pa su i na Međunarodnom povjerenstvu za stratigrafiju raspravljali može li se govoriti o, uvjetno rečeno, novom geološkom dobu – antropocenu. Jedni njegov početak stavljaju u neolit (prije 12 do 15 tisuća godina), drugi u nastanak industrijske revolucije u drugoj polovici 18. stoljeća, no čini se kako većina smatra da on počinje s atomskim dobom, otprilike od sredine 20. stoljeća. Osobno gledam na antropocen kao novi, široki okvir koji potvrđuje kako čovječanstvo intenzivno mijenja naš planet. Razmišljanje o planetarnim krizama kroz ideju antropocena može skrenuti pozornost na povijesno oblikovane isprepletenosti prirode, znanosti i društva. Stoga aktualne planetarne krize i antropocen zahtijevaju nove načine znanstvenog promišljanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
PL: Postali ste član Azijskog udruženja za ekohistoriju. Možete li objasniti što to znači i kako ste uopće došli do toga?
– Na spomenutoj konferenciji u Južnoj Koreji odlučeno je da se Udruženje za istočnoazijsku povijest okoliša preustroji u Azijsko udruženje za ekohistoriju (povijest okoliša), koje bi obuhvatilo cijeli azijski kontinent. Kao predstojnik Katedre za povijest Sredozemlja, Srednje i Jugoistočne Europe Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, „pokrivam“ i azijsko Sredozemlje pa se mogu uklopiti u povijest Azije. Osim toga, bio sam u nekoliko navrata na stipendijama i konferencijama u Sjedinjenim Američkim Državama, a uz to sam u dva navrata bio u Upravnom odboru Europskog udruženja za povijest okoliša pa sam skupio nešto iskustva koje mogu prenijeti na novo azijsko ekohistorijsko udruženje. Formiranje upravnog vijeća Azijskog udruženja za povijest okoliša/ekohistoriju počelo je početkom srpnja, a završilo prije nekoliko dana. Drago mi je da su azijski kolege prepoznali moj dosadašnji rad na području povijesti okoliša, u kojoj sam među pionirima ne samo u Hrvatskoj, nego i u na europskom jugoistoku, između ostaloga i kroz uređivanje znanstvenog časopisa „Ekonomska i ekohistorija“. Činjenica što su me odabrali da budem dio upravljačkog tima azijskog udruženja iduće dvije godine obvezuje, ali i daje nove mogućnosti za povezivanje hrvatske historiografije s azijskom.
PL: Je li netko drugi iz Hrvatske osim vas u Upravnom vijeću?
– U Upravnom vijeću smo iz Europe svega dvojica – kolega iz Italija i ja kao jedini iz Hrvatske. Mi smo ujedno i jedini u tome tijelu koji nismo zaposleni na sveučilištima u Aziji, a slučajno smo iz sredozemnih država. Nije mi poznato da bi prije mene netko od hrvatskih povjesničara bio u vodstvu neke od historiografskih organizacija koje obuhvaćaju čitav azijski kontinent. Jedan segment moga će angažmana biti davanje savjeta na osnovu hrvatskog organizacijskog iskustva u povijesti okoliša/ekohistorije, tim više što smo mi s time počeli još 2000. godine kada je u Zadru održana prva ekohistorijska konferencija u Hrvatskoj te ujedno jugoistočnoj Europi, a druga u Koprivnici 2003. Iste sam godine bio među onima koji su uveli ekohistoriju u sveučilišnu nastavu i u timu koji je pokrenuo znanstveni časopis „Ekonomska i ekohistorija“ 2005., te jedan osnivača Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju, kao i suorganizator europske konferencije s 444 referenata 2017. u Zagrebu. Također smo u znanstvenom časopisu „Podravina“ objavili mnogo ekohistorijskih članaka vezanih uz naš zavičaj. Doprinio sam i utemeljenjem Ekohistorijskog laboratorija na Filozofskom fakultetu 2018. i na druge načine. Drugi segment djelovanja vidim u motiviranju da Azijsko udruženje za povijest okoliša/ekohistoriju pronađe vlastiti put, neovisan od eurocentričnih i okcidentalnocentričnih perspektiva te doprinese ustrojavanju uistinu policentrične globalne povijesti okoliša.
PL: Da bismo uopće mogli dalje razgovarati, potrebno je objasniti što je to zapravo ekohistorija i čime se bavi…
– Ekohistorija ili povijest okoliša istražuje međuodnos čovječanstva i ostatka prirode. Procesi vezani uz pojačanu degradaciju okoliša i pojava ekološkog pokreta 1960-ih usmjerili su mnoge povjesničare prema istraživanju povijesnih aspekata ekoloških problema. Trenutno se vodi rasprava je li ekohistorija disciplina unutar povijesti ili se već „osamostalila“ u zasebno multidisciplinarno istraživačko područje. Kako god ta rasprava završi, ostaje činjenica da se ekohistorija poprilično razvila i da s njom sve brojniji povjesničari povezuju razne mogućnosti intelektualne revitalizacije, i to s punom otvorenošću ne samo prema humanističkim i društvenim znanostima, već i prema prirodnima. Interes studenata za ekohistorijskim sadržajima raste pa, iako trenutno predajem samo jedan ekohistorijski kolegij, već za koju akademsku godinu planiram sadržaje povijesti okoliša povećati na tri ili čak četiri nastavna predmeta.
Stalno PL:
PL: Stalno slušamo o novim toplinskim rekordima, svjedočimo vremenskim ekstremima, od toplinskih valova do poplava. Jesmo li mi ljudi svojim djelovanjem stvarno toliko utjecali na globalnu klimu? U povijesti je bilo mnogo klimatskih ekstrema, no je li ovaj drukčiji? Jesu li njegovi uzroci, nazovimo to tako, umjetni?
– Godinama se vode velike rasprave utječu li ljudi na klimatske promjene ili ne. Klimatske promjene sasvim sigurno imaju svoje neljudske uzroke, ali i ljudske. Na jednoj znanstvenoj konferenciji slušao sam vrlo ozbiljna predavanja o geoinženjeringu, u smislu namjernog ljudskog utjecaja na klimu. Utjecaj ljudi na klimatske promjene je neupitan na druge načine. Primjerice, krčenje šuma ili upotrebom fosilnih goriva oslobađaju se velike količine stakleničkih plinova, koji se priključuju onima koji prirodno postoje u atmosferi, a taj dodatak pojačava efekt staklenika i izaziva globalno zagrijavanje koje osjećamo kroz ekstreme od kojih neki mogu odnijeti ljudske živote. Dovoljno se prisjetiti jakog nevremena u Zagrebu i Slavoniji od prije nekoliko dana u kojem je bilo mrtvih, a i kasnijih grmljavinskih nevremena u drugim dijelovima Hrvatske, gdje sasvim sigurno nije bilo ugodno. Vratimo li se samo nekoliko godina unatrag, možemo se prisjetiti katastrofalnih poplava poput onih 2014. Tako da globalno zagrijavanje treba shvaćati vrlo ozbiljno i sustavno raditi na prilagodbi jer živimo u doba klimatske krize koja neće proći sama od sebe, već je to dugotrajni proces koji ćemo u bliskoj budućnosti osjećati na vrlo brutalne načine. Nevremena u ovo doba godine nisu neuobičajena, ali njihov intenzitet sve je jači i nepredvidljiviji. Vezano uz tradiciju, sjetimo se spomendana Sv. Ilije koji se kod katolika obilježava 20. srpnja i njegove povezanosti uz gromove, što ukazuje na mogućnost da je oko toga datuma i u prošlosti znalo biti nevremena s grmljavinama.
PL: Od našeg posljednjeg razgovora dogodio se i popis stanovništva. Svi smo vidjeli da su podaci loši. Jeste li vi daljnjim proučavanjem uočili još kakav trend koji bi bio vidljiv, posebice u našem kraju? Promatrajući podatke onako odoka, izgleda da je depopulacija samo vrh ledene sante, da se događaju još neki zabrinjavajući procesi, kao što je starenje stanovništva i slično? Demografski, koji od gradova i njegovih gravitacijskih područja u našoj županiji stoji nabolje u podacima i perspektivi, a koji najlošije?
– Stanje je loše, ali nije nepopravljivo. Ukoliko se ne stvore uvjeti za rađanje više djece, čime ćemo povećati broj radno sposobnog stanovništva, onda neće biti ni gospodarskog razvoja, a sve veći će problem biti i nalaženje sredstava za mirovine, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i drugo. Popis stanovništva 2021. pokazuje da je najveći problem u selima. U selima nedostaje mladih ljudi, a istovremeno sve više dominira starije stanovništvo pa će do idućeg popisa stanovništva situacija sasvim sigurno biti sve gora, naravno, ukoliko odmah ne poduzmemo energične mjere. Procesi deagrarizacije (napuštanje poljoprivredne proizvodnje), deruralizacije (odlaženje sa sela) i industrijalizacije, kidale su staru autarkičnu strukturu sela te promijenile njegovu demografsku sliku. Općenito se nakon 1953. godina opaža trend smanjenja stope nataliteta. To smanjivanje je posljedica starenja stanovništva i vrlo ranog prihvaćanja sustava jednog djeteta u nekim obiteljima, tzv. bijela kuga, zbog bojazni siromašnijih roditelja da će u slučaju kad bi imali više djece morati razdijeliti i onako malen posjed djeci u nasljeđe. Smatra se da nezaustavljivi procesi starenja počinju kada sudjelovanje stanovništva starijeg od 60 godina prijeđe 12 posto, što je u većini sela u našoj županiji vidljivo od sredine prošlog stoljeća. Proces starenja stanovništva praćen je negativnim prirodnim priraštajem i izuzetno nepovoljno djeluje na gospodarsko-razvojnu sliku. Takvo je kretanje s vremenom uvjetovalo izmjenu starosne strukture stanovništva pa po selima sve više prevladavaju starije dobne grupe.
PL: Ako se ovakvi negativni demografski trendovi nastave, koliko bi uopće za dvadeset ili trideset godina ljudi moglo biti u Koprivničko-križevačkoj županiji i njenim gradovima, selima? Može li se nešto uopće poduzeti?
– Moramo priznati kako su karakteristike prirodnog kretanja stanovništva identične i za veći dio agrarnih naselja u podravskom i prigorskom kraju pa je ove pojave potrebno pozorno proučiti kako bi se mogle izbjeći posljedice pada broja stanovnika, ali i spasiti sela od izumiranja. K tome negativnoj demografskoj slici pomaže i iseljavanje mladih obitelji. To sve treba imati na umu kada se razmišlja o tome što će biti za deset, 20 ili 30 godina. Primjerice, Koprivničko-križevačka županija je od 1991. do 2021. godine pala sa 129.387 na svega 101.661 stanovnika. Broj stanovnika te županije pao je za 27.726 stanovnika, a nije isključeno da će, nakon što prođu iduća tri desetljeća, u županiji živjeti ne puno više od 70.000 stanovnika. Ako želimo da se ovakav pesimistički scenarij ne dogodi, trebamo se odmah probudi i početi snažno djelovati. I naša sela su u sve lošijoj situaciji. Primjerice, Legrad je od 1991. do 2021. smanjen s 1405 na 862 stanovnika, Drnje je 1991. imalo 1158, a 2021. svega 805 stanovnika, što je smanjenje za nešto manje od trećine. Naselje Kalnik je gotovo prepolovljeno jer je 1991. imalo 530, a 2021. svega 287 stanovnika. Značajno su pala i središta općina poput Molvi i Kalinovca, koja danas imaju približni broj stanovnika. U naselju Molve 1991. bilo je 1596, a 2021. samo 1195 stanovnika, dok je naselje Kalinovac s 1659 stanovnika, koliko ih je bilo 1991., palo na 1194 stanovnika prema popisu iz 2021. godine.
PL: Koji bi krajevi najbrže mogli gubiti stanovništvo?
– Pretpostavljam da će u idućim desetljećima stanovništvo najbrže gubiti sela na obroncima Kalničkog gorja, Bilogori i uz poplavni dio Drave, no i to se može usporiti aktivnom demografskom politikom i useljavanjem novog stanovništva. Što se tiče Podravine i Prigorja, u svim je gradovima vidljiv pad broja stanovnika. Primjerice, naselje Koprivnica je između 1991. i 2021. smanjeno sa 24.238 na 22.262 stanovnika, odnosno u trideset godina tamo živi 1976 ljudi manje. U naselju Đurđevac je 1991. živjelo 6845 stanovnika, a 2021. 5834, što znači pad za 1011 stanovnika. U padu je i naselje Križevci, koje 2021. ima 10.522 stanovnika, a 1991. imalo je 11.236 te pad za 714 stanovnika. S druge strane, naselje Ludbreg 1991. imalo je 3.318, a 2021. – 3.463 stanovnika, što je porast za 145 stanovnika. Pitomača koja nije gradsko naselje, ali je po veličini značajno, 1991. je imala 5.926, a 2021. 4.845 stanovnika, više od tisuću manje. Uvjeren sam da će u idućih trideset godina gradska naselja Podravine i Prigorja zajedno s Pitomačom i drugim veći selima mogle biti točke oko kojih je moguće napraviti demografski oporavak, zavisno od mjera koje će poduzeti.
PL: Političari, kako na državnoj, tako i regionalnoj i lokalnoj razini, govore da se provode pronatalitetne i demografske politike. Jesu li doista subvencionirani stambeni krediti i poticaji za uređenje kuće ili plaćanje vrtića dovoljni da ljudi prestanu odlaziti ili da se vrate ili pak odluče na dijete?
– Treba pokušati sve što se može i nijedna mjera nije naodmet. Svaka mjera koja će potaknuti doseljavanje mladih obitelji u naša sela je dobrodošla. Ne znam može li davanje kuća za jedan euro uz lokalne potpore biti dovoljne. Smatram da bi podrška mladim obiteljima trebala biti država i omogućiti pravedno društvo u kojem svatko može doprinijeti u skladu sa svojim mogućnostima, uz poštene plaće. Rezultati se neće pojaviti preko noći pa trebamo biti strpljivi, djelujući korak po korak. Možda sustavnim radom i maksimalnim naporima barem malo doprinesemo zaustavljanju negativnih demografskih trendova. Mladi trenutno odlaze i bilo bi ih dobro vratiti. No, bojim se mjere za povratak mladih koji su otišli u Njemačku, Irsku ili drugdje neće biti dovoljne za demografski oporavak, već će trebati pronalaziti druge načine, prije svega kroz promišljene oblike privlačenja novih doseljenika. Jedan od njih je stvaranje ozbiljnih uvjeta za povratak potomaka hrvatskih iseljenika čiji su preci otišli u Australiju, razne države Latinske Amerike i drugdje. Oni ne bi zahtijevali veliku prilagodbu na naš način života.
PL: Ukratko, jeste li optimist ili pesimist, globalno gledajući i utjecaj čovjeka na prirodu i lokalno perspektivu razvoja ili, bolje rečeno, opstanka našeg kraja ili države?
– Optimist sam po svim pitanjima, ali svatko treba početi od sebe, osvijestiti se i djelovati u granicama svojim mogućnosti. Nadam se da nas i ekohistorija u nekim segmentima može potaknuti na razmišljanja, a možda i poučiti. Između ostaloga, vjerujem u mogućnost ubrzane tranzicije prema maksimalizaciji korištenja obnovljivih izvora energije i stvaranja energetski samodostatne Europske unije. Uvjeren sam kako će Europska unija, a time i Hrvatska pa i naš zavičaj, s vremenom postati i klimatski neutralni. S ubrzanjem energetske tranzicije moguće je da ćemo unutar EU za oko četvrt stoljeća imati ekonomiju s nultom neto stopom emisija stakleničkih plinova, što je jedan od osnovnih uvjeta za opstanak čovječanstva na našem ranjenom planetu.
FOTO Nikola Wolf
