piše: Željko Krušelj
Vrativši se u Bjelovar početkom svibnja 1945., zatekao je grad u kojem su Bobanovi crnolegijaši prilikom povlačenja pobili „veliki broj civila“, ne navodeći konkretnu brojku. Kako bi pokušali stvoriti dojam da svi žele pobjeći od komunista, ustaške su postrojbe na povlačenje prema austrijskoj granici natjerale i đake bjelovarske gimnazije. Sve je to u gradu, a gotovo je identična situacija bila i u Koprivnici te u drugim dijelovima hrvatskog sjevera, stvorilo iznimno lošu političku klimu, što je rezultiralo brojnim incidentima i krvavim razračunavanjima. Velika Pisanica kod Bjelovara je, usto, određena kao jedan od sabirnih centara za ratne zarobljenike koji su s Bleiburga vraćani na tzv. križne puteve. U gradu je bila stacionirana i Treća crnogorska divizija, na koju su mnogi gledali kao na okupacijsku silu. Manolić je kao šef lokalne Ozne dobio zadatak da metodom saslušanja pripadnika i simpatizera ustaškog režima rekonstruira cjelokupnu organizaciju NDH na tom terenu, prije svega naredbodavce i izvršitelje brojnih zločina te agente neprijateljskih tajnih službi, u čemu su negativnu ulogu odigrali i pripadnici njemačke nacionalne manjine. Njegovi su mu politički oponenti desetljećima kasnije upravo to stavljali na teret, iako je uvijek tvrdio da je progonio samo pojedince za koje je odgovornost bila nesporna.
Situaciju je komplicirala i spoznaja da je dio pripadnika ustaškog represivnog aparata, u nadi još jednog političkog preokreta, ostao na bjelovarskom području, skrivajući se u okolnim šumama, vinogradima i kod rodbina u pojedinim zaselcima. Narednu godinu-dvije vladala je i nadalje, stoga, psihoza koja se ni u kom slučaju nije mogla smatrati mirnodopskom, jer su te naoružane skupine iz zasjeda napadale pripadnike nove vlasti, a likvidirale su i članove njihovih obitelji. Najveći je problem ipak stvarala spoznaja da su među komunističkim političkim i vojnim dužnosnicima postojale dvije struje. Jedna je, pod Manolićevim utjecajem, zagovarala smirivanje situacije i selektivan pristup politički nenaklonjenom dijelu hrvatskog stanovništva. Druga, koju su činili srpski kadrovi, zbog ustaških zločina u Gudovcu i deportiranja dijela srpskog stanovništva u koprivničku Danicu i druge logore tražila je energične revanšističke mjere. Zato su učestali sukobi unutar policijskih i vojnih rukovodstava oko utvrđivanja razine dogovornosti svake osobe koja je bila u doticaju s ustaškim aparatom.
Između dvije vatre
Manolić je tu stalno bio između dvije vatre, istodobno optuživan i za komunističku brutalnost i za prikrivanje ratne odgovornosti lokalnih Hrvata. Što god činio, nailazilo je na osudu one druge strane. Prema njegovim se zapisima može zaključiti da je proživljavao jako teške trenutke koji su bili usporedivi s onima iz zagrebačke ilegale, gdje nije mogao znati tko mu kada radi o glavi. Neki od nenaklonjenih bili su mu kadrovskom logikom nacionalne ravnoteže i najbliži suradnici. Odnosilo se to ponajprije na njegovog zamjenika Genu Šušnjara i pomoćnika Jocu Vasiljevića. Bili su to lokalni Srbi za koje je ustvrdio da su „u svakom Hrvatu koji nije bio u partizanima gledali ustašu“ pa su izravno podupirali ubojstva te otimanje i palež imovine osumnjičenih hrvatskih građana ili članova njihove rodbine. O negaciji proklamiranog pravnog sustava dovoljno je govorilo i to što su jednom prilikom na licu mjesta likvidirali desetak uhićenih „križara“. To se događalo upravo u vrijeme kad je Manolić preko obitelji pojedinih bjegunaca slao poruke da se bez straha mogu predati i da će se prema njima korektno postupati. Pokazalo se da su ubijeni i neki od onih koji su prihvatili takav poziv. Za to je bio odgovoran već spomenuti Šušnjara, koji je ignorirao njegova naređenja, ali umjesto da bude smijenjen i sankcioniran, bio je žurno prebačen u Beograd na višu dužnost. Lokalnom stanovništvu nije, dakako, moglo biti jasno tko je za što odgovoran, o čemu se nije smjelo govoriti, tako da su ga neki smatrali krivcem za odmazde koje su provodili srpski kadrovi.
Ubrzo se sukob po nacionalnoj liniji prenio i u Okružni komitet Partije, u kojem su srpski kadrovi na sve načine pokušavali diskreditirati „hrvatsko jezgro“. Intrigama su uklonili i dvojicu hrvatskih predsjednika toga tijela, Marijana Jambrešića i Franju Đuretu. Na rubu političke difamacije bio je i sam Manolić, jer je otkriveno da mu je stariji brat Slavko 1942. poginuo na Kordunu kao pripadnik ustaške pripremne bojne za osiguranje željezničke pruge. I drugi mu je brat neko vrijeme bio u ustašama pa se jedva obranio da i osobno ne bude uhićen kao svojevrsni ustaški agent. Posljedica svih tih bjelovarskih sukobljavanja bio je i dolazak inspekcije Ozne, koja je u svom izvještaju konstatirala „velike razlike u postupanjima“ na terenu, dok je za Manolića napomenuto da se „previše zaštitnički odnosi prema jatacima“. Bilo je, ukratko, jasno da je Manolićeva bjelovarska karijera neslavno završavala. Bio je to prvi njegov ozbiljni politički poraz. Povratak u Bjelovar imao je odraza i na njegovu privatnost. Iz austrijskog mu se logora vratila djevojka Marija Eker pa su se već 13. svibnja 1945. vjenčali u bjelovarskom Matičnom uredu. Ni to nije moglo proći bez stresova. Istoga je dana, naime, Tito imao iznenadni obilazak terena pa je njegov planirani vjenčani kum Pajo Gregurić, jedna od legendi hrvatskog komunističkog pokreta, morao biti uz vrhovnog komandanta. Zato je na njegovo mjesto na sam dan vjenčanja uskočio Zdenko Svete, kasnije važni jugoslavenski diplomat u Vatikanu. Na vlastito je vjenčanje kasnio i sam Manolić, jer je također bio na osiguranju dijela Titove trase. Iako Manolić nije formalno smijenjen s dužnosti šefa bjelovarske Ozne, niti mu je utvrđena politička odgovornost, nakon navedenog je inspekcijskog nadzora premješten u zagrebačku centralu te službe. Naveo je kako srpski oznaši time nisu bili zadovoljni pa su uhitili njegovu bjelovarsku tajnicu, koju je u svojim zapisima zbog obiteljskih razloga naveo samo po inicijalima „B. N.“. Ona je optužena da je tijekom rata, iako je kao skojevska otišla u partizane, surađivala s ustaškom obavještajnom službom pa je naposljetku osuđena na višegodišnju robiju. Nije bilo teško zaključiti da je istraga zapravo bila usmjerena na njega, ali uspio je dokazati da je on nije ranije poznavao i da je nije doveo u bjelovarsku Oznu.
Etiketa ‘udbaša’
Nesporno je, kako je kasnije objašnjavao, da je tih 15-ak mjeseci u Bjelovaru bilo i najmučnije razdoblje u njegovu životu. Sa zakašnjenjem je shvatio da je puno lakše boriti se protiv poznatog neprijatelja, makar i puno brojnijeg, nego izvršavati naredbe s viših razina s kojima se nerijetko osobno nije slagao i biti na stalnom udaru vlastitih suradnika i partijskih drugova, tim više što nije mogao kontrolirati lokalne prilike za koje je snosio hijerarhijsku odgovornost. Za cijeli mu je život ostala, međutim, etiketa „udbaša“. U zagrebačkoj centrali Ozne opet su mu u pomoć priskočili Debeljak i Krajačić, jer su ubrzali njegovu ranije izrečenu želju da ode na školovanje. Bio je to početkom jeseni 1946. već spomenuti odlazak u Vojno-političku školu u Beogradu. I tu je imao političkih neugodnosti, jer je na partijskom sastanku kritizirao privilegije polaznika srpske nacionalnosti, pogotovo kad je bila riječ o slanju na inozemne vojne akademije, ali i lakše dobivanje činova u vojnim i sigurnosnim službama. Spasio ga je srpski polaznik koji je potvrdio da je to doista uobičajeno kadrovska praksa. Sve je to imalo dugotrajnog odraza na Manolićeve stavove o međunacionalnim odnosima u Titovoj Jugoslaviji. Iako je u socijalnom smislu bio i ostao „tvrdi“ ljevičar, čak i u osamostaljenoj Hrvatskoj, još od 1945. je smatrao da unitarizam i centralizam razaraju federalni ustroj i da se svi nesrpski narodi tome moraju energičnije suprotstavljati.
To je bio politički stav koji ga je s vremenom i pretvorio u komunističkog disidenta, ali koji mu ni politički protivnici nisu mogli osporavati. Kad se koncem 1947. vratio u Zagreb, više nije bio operativac u preimenovanoj Udbi, već je postavljen na dužnost zamjenika šefa odjela za kadrove. Krajačićev je krug dobro procijenio da netko s jasnim hrvatskim stavovima treba biti protuteža šefu te službe, Jovici Šijanu. O Šijanovu je srbovanju govorila i naknadna spoznaja da mu je sin Dmitar u razdoblju raspada jugoslavenske države otvoreno stao na okupatorsku stranu i bio jedan od članova špijunske grupe „Labrador“. Manolića su 1948., kad su počela informbirovska previranja, kao provjerenog titoistu postavili i za organizacijskog sekretara KPJ pri hrvatskoj Udbi, čime je na posredan način bio i rehabilitiran za političke neugodnosti s kojima se suočavao u Bjelovaru. No, 1. kolovoza iste te 1948., prijelomne za jugoslavenski raskid sa Staljinom, Manolić je kao uspješni administrativac, kakvi su u Partiji bili malobrojni, preraspodijeljen na novu dužnost, ovoga puta u MUP-u Hrvatske. Postao je načelnik za provedbu sankcija. Radno mu mjesto u javnosti nije dobro zvučalo, ali je bilo jedno od presudnih za postupnu liberalizaciju komunističkog sustava i usvajanje temeljnih načela pravne države.
(nastavak u idućem broju…)
