piše: Stjepko Gambiroža
Bojkot je izraz s kojim smo se proteklih dana susretali češće nego inače, a prema hrvatskoj enciklopediji, taj pojam označava prekid gospodarskih ili ukupnih odnosa s nekom osobom, organizacijom ili državom, radi gospodarskog, političkog, moralnog ili drugog pritiska i iznuđivanja zahtijevanih ustupaka. Sam naziv potječe od prezimena engleskog velikaša Charlesa Boycotta, upravitelja imanja engleskih zemljoposjednika u Irskoj protiv kojeg su zakupci potkraj 19. stoljeća uspješno primijenili takav oblik borbe. Odlučili su Irci tako bojkotirati Boycotta i izopćili ga kao da ima neku zaraznu bolest poput kuge tako da je čovjek na kraju morao napustiti Irsku. I tako uglavnom završavaju sve priče o gospodinu Boycottu, koji je sljedećih 17 godina sve do smrti proveo putujući po svijetu. Gotovo kao da mu se ništa nije dogodilo i kao da nije pretjerano osjetio bijes ljudi koji su ga odlučili izopćiti iz zajednice.
Teško da će domaći i strani trgovački lanci doživjeti sudbinu Boycotta, jer ipak je iluzorno očekivati da bi današnji čovjek u potpunosti odustao od trgovine i vratio se nekom skoro pa predcivilizacijskom obliku trampe u kojem bismo među sobom mijenjali dobra i usluge. Tako bismo potpuno zaobišli moderne trgovačke prakse, no izgubili bismo vjerojatno previše vremena kada bismo jednog po jednog tražili nekog spremnog isporučiti nam ono što nam je potrebno. Još bi problematičnije bilo ako bismo nekog takvog i našli, što bismo mu uopće i mogli ponuditi zauzvrat jer vještine dobrog dijela ljudi su takve da u tim primitivnim situacijama vjerojatno i ne bi bile potrebne. No, da se vratimo na riječ bojkot. Zanimljivo je kako je, barem za sada, sva srdžba i bijes Hrvata usmjerena prema trgovcima. Dobrim dijelom i s razlogom jer svaki put kada odemo u trgovinu shvatimo da je neki artikl poskupio. Čovjek ima dojam da je vrećicu u dućanu nekoć mogao napuniti sa stotinom kuna, a danas kao da mu ni stotinu eura nije dovoljno, no ima u Hrvatskoj onih koji zarađuju još daleko bolje od trgovaca. Samo letimičnim pregledom po internetskim tražilicama možemo doći do podataka da je tijekom 2023. godine ukupna dobit svih banaka u Hrvatskoj skočila 92 posto, na 1,36 milijardi eura. U prvih devet mjeseci prošle godine Hrvatski Telekom je zabilježio neto dobit od 106,7 milijuna eura, što predstavlja porast od gotovo 11 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Pa, eto, nitko ne zagovara bojkotiranje banaka i telekomunikacijskih firmi, praktički svih u stranom vlasništvu, koji iz godine u godinu iz Hrvatske iznose ekstra profite i ti su profiti sve veći.
Za razliku od trgovine, protiv banke i telekoma se danas gotovo nemoguće pobuniti i bojkotirati ih. Kako se, zaboga, pobuniti protiv banke jer si jednostavno prisiljen ondje imati račun i koristiti njezine usluge, bilo da si zaposlen, umirovljenik ili ne daj Bože na socijalnoj pomoći. A te usluge svako malo postaju sve skuplje i novci s računa ti nestaju, kopne. Kad pomisliš da bi mogao promijeniti banku i otvoriti račun u nekoj drugoj, shvatiš da je to potpuno uzaludan i besmislen posao jer praktički dođeš na isto. Samo izgubiš puno vremena i živaca.
Identična je situacija s telekomima. Kako pobogu bojkotirati teleoperatera i izolirati se od svijeta, makar ti svako malo stigne obavijest da jednostavno moraju povećati račune jer prokleta inflacija i njih uništava i ako ti ne povećaju račun za pet, deset ili petnaest posto, jednostavno će propasti. U tim trenucima jednostavno slegneš ramenima, pomiriš se sa sudbinom i baš kao ja u trenucima dok ovo pišem, platiš račun od 45,79 eura jednom teleoperateru za usluge interneta, televizije i fiksnog telefona. Kad još tome dodam petnaestak eura pretplate za mobitel, ispada da mjesečno samo za to spržim šezdesetak eura ili debelo preko četiri stotine u dobrim starim, neprežaljenim kunama. Iz današnje perspektive čine se divna i romantična vremena kada su bijesni Irci mogli bojkotirati Boycotta i otjerati pohlepnu barabu, dok mi danas takvih Boycotta imamo na stotine i borba s njima čini se unaprijed izgubljenom. Ili kako su početkom sedamdesetih pjevali britanski hipiji iz benda Ten Years After: „Volio bih promijeniti svijet, ali ne znam što učiniti pa ću to prepustiti tebi!“.
