piše: Vladek Antolaš – MASTERMIND
Kakova bi to denes vojska bila i kakov bi to vojni rok v Hrvata bil? Ključnu dozvolu za takvo kaj budeju mame dale. Kak? Pa tak, pitanje svih pitanja, jel bude koja mama dozvolela da im sinek ozebe negde pod šatorom v šumi ili, nedaj bože, da mu prišči skoče na riti od sedenja na travi, a da se to mamu ne pita. Takve bi mi vojnike imali. Pa ova denešnja deca nemru pol minute bez telefona, a da se ne rasplaču. Kakve bi to naredbe bile? Sedi – lezi – puzi – snepaj! Svaka desetina imala bi psihologa i pravobranitelja da ne bi nekom koja las z glave pala. Sve bi išlo live, da mame moru pratiti de im je dečec.
Ak se dobro sečam, i dok se ukidal obavezni vojni rok, isto se igralo na priziv savjesti pa se zmislil civilni vojni rok tak da se z dece još bolje delalo bedake jer su svi redom bili portiri po državnim službama i tak časno služili domovini. Kakva je korist bila od toga? Isto nikakva. Denes bi eto radi ratobornih Rusa nazad vojsku uvodili, jer je glavonje strah da nas Rusi ne pregaze. I to bi opet našu decu narivali v rovove, a svoju bi v Minhen i v Beč k Čambi poslali. Znači povest se ponavlja, oružje zvecka i mobilizacija bi išla pod krinkom domoljublja, a za podobnu decu bi zmislili fakultet v Briselu da tam služe narodu na čast. Možda bolje da se mame pita. Naravno da se moramo obraniti od napada, bilo da dojdu Rusi ili da na nas Mađari krenu. Namerno nesem Srbe spomenul jer ipak govorim o ozbiljnim vojskama i mislim si da im je valjda dost od nas dobijati batine.
No ima generacija Z i generacija Alfa i svoju prednost v moderne vojske koju mi stari nemremo nadoknaditi, a to je sve ono kaj su navčili u video igricama. Ako bolje pogledamo, rat dronova i elektronski rat sad je glavna stvar v Ukrajini i za to uopće neje bitno jel dečko zna ponjavu nategnuti ili štonfe pospraviti il cipele naboksati dok je v naše vreme to bil glavni dobiček z kojem su dečki se vračali z vojske. Ja se nesmem ni setiti kak je meni bilo žmeko vu vojske. Zamisli ti, ja sam do Koprivnice moral potegnuti, a posle i do Samobora i v Zagreb. Strašno! Haha znal sam da mi se ovi stareši od mene sad smeju jer su oni morali v Požarevac, Tetovo ili v Strumicu za JNA povleči. No svako vreme
nosi svoje breme. Mi smo mala zemlja, nas ima ko v jedne vulice v pravomu svetskomu gradu i nas zaprav niko ništ ne pita, no imamo se prav obraniti ak bi nas ipak nešce štel orobiti ili naše more i ravnice zeti. Makar su ti već nam z bankama oteli pa nema ni tu straja, a ako gledimo da su nas negda Švabe z ratom šteli porobiti za radnu snagu, gle nas sad, bez metka smo im sami došli.
Zanimljivo je kak smo zapravo jaki i složni dok nas zajebavaju sa strane, a ovak smo ko rakova deca i z med sebe se svadimo. Da ne zaboravem, išle bi i dekle vu vojsku, no te koje su se na to već odlučile. Te su već na to spremne i imaju vekša muda neg večina dečecov z trifrtaljnim lačama i onim malim štomfama.
Dečki dragi, vu vojsku se nejde goli gležnjov nit da se mamu mora pitati.