Čičoka, poznata i kao jeruzalemska artičoka, biljka je koja je nekad bila cijenjena na europskim stolovima, a danas je gotovo zaboravljena. Riječ je o gomoljastoj kulturi podrijetlom iz Sjeverne Amerike, koja u Europu dolazi u 17. stoljeću, a u nekim krajevima, pa i na prostorima Hrvatske, bila je uzgajana kao osnovna namirnica. Zbog svoje izdržljivosti, otpornosti na bolesti i sposobnosti da uspijeva i na lošijem tlu, predstavljala je sigurnu hranu u vremenima oskudice.
Zdravstvene vrijednosti čičoke su izvanredne. Najvažniji spoj koji sadrži je inulin, složeni ugljikohidrat koji se ne probavlja u želucu i tankom crijevu, već dolazi nepromijenjen do debelog crijeva gdje djeluje kao prebiotik. Time hrani korisne bakterije, poboljšava probavu i doprinosi zdravlju crijevne flore. Upravo zbog toga čičoka je posebno korisna za dijabetičare, jer ne podiže razinu šećera u krvi na način na koji to čini krumpir ili drugo škrobno povrće. Osim toga bogata je vlaknima, kalijem, željezom, magnezijem i vitaminima B skupine, što je čini snažnim saveznikom u jačanju imuniteta, očuvanju zdravlja srca i regulaciji krvnog tlaka. Gomolji su niskokalorični, a istovremeno zasitni, pa su zanimljiv izbor i za one koji žele kontrolirati tjelesnu težinu.
Iako je riječ o biljci visoke nutritivne vrijednosti i vrlo jednostavnoj za uzgoj, čičoka je s vremenom pala u zaborav. Često se smatra povrćem siromašnih, pa je u urbanim sredinama potpuno nestala s jelovnika. U posljednje vrijeme interes za nju ponovno raste zahvaljujući trendovima zdrave prehrane i povratku tradicionalnim kulturama, no i dalje je mnogo manje zastupljena od moderne „superhrane“ koja dolazi iz uvoza. Ipak, nutricionisti sve češće naglašavaju kako je upravo čičoka domaća alternativa egzotičnim namirnicama, jer sadrži rijetku kombinaciju prebiotika, minerala i vitamina.
Što se tiče uzgoja, čičoka je zahvalna biljka. Gomolji se sade u rano proljeće, najčešće u ožujku ili travnju, čim se tlo zagrije. Tijekom ljeta razvija snažnu stabljiku koja podsjeća na suncokret i naraste i do tri metra visine, s lijepim žutim cvjetovima. Gomolji dozrijevaju tek nakon što nadzemni dio propadne, a to se događa u kasnu jesen. Berba započinje u listopadu i traje sve do proljeća, jer gomolji mogu ostati u zemlji i preko zime, otporni su na hladnoću i najbolje čuvaju svježinu dok se ne izvade. Upravo ta osobina čini je iznimno praktičnom, jer nema potrebe za posebnim skladištenjem kao kod krumpira. Ipak, kad se jednom izvadi, brzo gubi vlagu i smežura se, pa je preporuka da se vadi postupno, prema potrebi.
FOTO ilustracija
