piše: Stjepko Gambiroža
Prvi citat glasi: „Uvijek je nekako odavao dojam čovjek za velika djela. Ljudi su ga upoznali i nakon toga više nije bilo potrebe govoriti tko je on. Dobar je. Posvećen poslu. Prošao sam svijeta i nisam vidio nekoga tko toliko radi, tko je toliko fokusiran i toliko u detaljima“. Drugi citat je: „On je najbolji kandidat za predsjednika u cijelom svijetu. Naša zemlja je jaka zbog mudre i odgovorne politike našeg predsjednika. On je za četiri dana napravio više nego neki političari za čitav politički vijek.“
Na vama je sada da pokušate odgonetnuti u kojem od ova dva citata jedan ministar u hrvatskoj Vladi obara rekorde u rektalnom alpinizmu na račun svog šefa predsjednika iste te Vlade, a u kojem se ministri u srpskoj vladi ušupkavaju svom „capu di tutti capi“ odnosno svom šefu svih šefova. U ovom kratkom eksperimentu zapravo i nije posebno bitno koji je podanik rekao što o svom šefu, već da je način funkcioniranja u ove dvije zemlje zapravo vrlo sličan, ma koliko mi željeli misliti da smo puno bolji i napredniji u razmišljanjima.
Koliko se razlikujemo, vidimo po tome što se i u nas i u njih pokušava razviti kult ličnosti velikog vođe na vlasti i prikazati ga gotovo kao karizmatika čija moć proizlazi iz dojmova i uvjerenja da je on poseban, herojski ili čak nadnaravan u nekim aspektima. Zastanite malo pa razmislite o tome jeste li ikada pročitali ili čuli neki i minimalno kritički ili barem neutralni komentar o nekom od velikih vođa od strane njegovih pretpostavljenih odnosno ministara ili zastupnika. Probajte pronaći nešto takvo i u Googleovoj tražilici ili pitajte ChatGPT da vam pokuša pronaći neku izjavu u kojoj se nedajbože kritizira predsjednik s jedne ili druge strane Dunava i nećete pronaći puno odgovora. No, upišite zato pojam članovi Vlade hvale predsjednika ovog ili onoga i rezultati će biti zapanjajujući.
Kada u Google upišete pojam „Članovi Vlade hvale predsjednika Vučića“ najpoznatija internetska tražilica izbacit će vam 64.900 rezultata, a kada upišete pojam „Članovi Vlade hvale premijera Plenkovića“ dobit ćete tek nešto manje rezultata pretraživanja odnosno njih 60.200. Očito je tako da svakojaki ulizice, dupelisci, ušupkivači, rektalni alpinisti i speleolozi ne samo da dobro prolaze u ovim našim društvima, već da je poželjno biti takav. Ako se u nas ulizuješ šefu po svemu sudeći je da ćeš dobro proći i da je to i dalje poželjna odlika za napredovanje i uspjeh u životu.
Ljudi koji očito nemaju nimalo samopoštovanja i spremni su zdušno i bez imalo osjećaja srama glasno hvaliti svog nadređenog, po mogućnosti da on čuje, i ulizivati mu se, u nas su i dalje na cijeni. Od tog pretjeranog i neumjerenog hvalisanja svojih nadređenih, strašnija je možda tek samohvala koju posljednjih godina neprestano slušamo od samih političara i njihovo nadmeno obraćanje drugima s visoka. Te priče u kojima sami sebe hvale da su postigli čuda, nevjerojatne rezultate, da bez njih apsolutno ništa od toga ne bi bilo moguće i izvedivo i da bismo vjerojatno u tom slučaju još živjeli ako ne u kamenom, barem u brončanom dobu, e tek to okreće želudac.
Tako u hrvatskom političkom diskursu često možemo čuti frazetine poput „Mi smo jedini koji smo uspjeli“, „Nikad se u povijesti nije dogodilo da“ ili „Naša Vlada je napravila više nego svi prije nas zajedno“. Fenomen političke samohvale sasvim sigurno nije specifičan samo za Hrvatsku, no u nas kao da je podignut na višu razinu i kao da je poprimio posebno prepoznatljiv oblik. To konstantno samopromoviranje i samohvala kao da služe kao svojevrsna obrana od pada rejtinga među biračima koje valjda stalno treba podsjećati kakva su čudesa sve izveli. A usput djeluju kao da si tom samohvalom tako hrane ego da izgledaju kao da će od njega doslovno puknuti poput onog groteskno debelog tipa iz Monty Pythona koji je eksplodirao nakon što je požderao sve što su mu donijeli za jelo u restoranu.
