Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Dogodio se veliki požar kada se zapalio štagalj, izgorjeloje 12 kuća i 20 gospodarskih zgrada

Piše: Hrvoje Petrić        

Prema arhivskim podacima Križevačke županije slobodnjaci iz Torčeca su 1800. godine molili da ih se oslobodi plaćanja lukna. Zbog toga se sastala komisija zagrebačkog Kaptola te je sačuvan njezin izvještaj. Torčanci su, osim u Mađarskoj, svoje vinograde imali kod Koprivnice. Primjerice, 1802. godine koprivnički je župnik oduzeo vinograd Mihaelu Jakopecu (ili Jakupeku) te se ovaj 1805. godine zbog toga žalio Križevačkoj županiji. Iz iste godine sačuvana je još jedna skupna žalba podložnika s imanja Torčec protiv koprivničkog župnika zbog vinograda. Također 1805. godine postoji podatak da se Katarina Tukany iz Torčeca žalila vlastelinskom sudu iz Žakanja. 

Iz 1810. godine imamo također u spisima Križevačke županije podatak o velikom požaru u Torčecu koji je imao katastrofalne razmjere. Požari su jedan od razloga zbog kojega su stari Torčanci svoje koševe preselili iz dvorišta na ulicu. Krajem stoljeća, odnosno 1882. godine upravo radi djelotvornije borbe protiv požara Torčanci su osnovali vatrogasno društvo. Prvi vojvoda i zapovjednik bio je Mijo Picer, a kao prvi učitelj vježbe spominje se Josip Kovač. Godine 1888. spominje se još jedan veliki požar u Torčecu kada se zapalio štagalj kuće br. 5,  a zbog velikog se vjetra sjevernjaka požar proširio pa je izgorjelo 12 kuća i 20 gospodarskih zgrada. Da nije bilo torčanskih vatrogasaca, izgorjelo bi čitavo selo. Osim u Torčecu, torčanski su se vatrogasci iskazali u brojnim susjednim selima prigodom relativno čestih požara, a 1899. godine predsjedništvo Hrvatske zemaljske vlade torčanskom je vatrogasnom društvu dodijelo pomoć za daljnji rad. 

Torčec na katastarskoj karti iz 19. stoljeća

Kapela

S vremenom je stara drvena kapela sv. Stjepana Kralja, oko koje su održavana proštenja na “kralevo”,  postala trošna te se morala srušiti. Torčanci su odlučili izgraditi novu zidanu crkvu. Ciglu su pravili sami, uz cestu Torčec – Koprivnica, na pašnjaku zvanom Ledinka. Drvo za građu sjekli su u zajedničkoj šumi, a sami su ga tesali. Majstore su platili iz prihoda na crkvenom zemljištu. Kapela je izrgrađena 1841. godine, a 10. srpnja 1842. godine je posvećena i predana na uporabu vjernicima. Kapela sv. Stjepana u Torčecu imala je još jednu zemlju na području katastarske općine Legrad zvanu Keter. Tu je zemlju dobila kao dar grofa Ivana Erdedija. Krajem 19. stoljeća župnik Ignjat Vimpošek opisao je kapelu u Torčecu u drnjanskoj župnoj spomenici: “Kapela u Torčecu bila je u vrlo slabom redu. Krov od daščica bio je prnjav, obloki i vrata sve razklimano, tarac od cigle trošan. Žrtvenika tri od kojih oba pobočna upravo neuporabiva. U sakristiji skroz trošan ormar, klupe rasklecane. Valjalo ju najprije pokriti, a onda nutinju urediti. Kapela posjeduje nešto polja. To su obrađivali iz pola. Ali je to slabo nosilo. Kuruza se spremala u koševe. To nije bilo najsigurnije. Znalo je biti kvara. Stoga se polje dalo u zakup na više godina. Tako zakupnici bolje obrađuju, a kapela imade siguran dohodak. Bilo se nabralo do šesnaest stotina forinti. Tim je kapela obnovljena.” Bio je obnovljen veliki oltar i na njega je postavljen kip Presvetog Srca Isusova. To je bila želja Torčanaca, ali se uspomena sv. Stjepana kralja očuvala pa je postavljen i njegov kip. Uređeni su prozori i zvonik, a zvono koje je bilo napuklo župnik Vimpošek dao je popraviti.

U arhivu rasinjskog vlastelinstva postoji tabela podavanja iz 1839. godine. Tada se u okviru posjeda Torčec spominju cenzualne zemlje vlasnika Ivana Picera, Blaža Picera, Martina Somogyja, Tome Blažička, Stjepana Jakupeka, Mihaela Picera, Mihaela Zvonara, Helene Jender, Matije Mađarića i Martina Blažička. Sredinom 19. stoljeća u Torčecu su slobodnjaci uredili vlastitu pučku školu, a do tada su djeca polazila školu u susjednom Drnju. U Torčecu se škola, prema zapisima u spomenici župe Drnje, prvi put spominje 1840. godine u privatnoj kući, a 1842. godine podignuta je školska zgrada. Prema spomenici škole u Torčecu, prvi učitelj bio je Đuro Sinković rodom iz Hlebina, a nakon njega je predavao Franjo Drmenčić rodom iz Đelekovca. Tijekom 19. stoljeća u Torčecu su radili sljedeći učitelji i učiteljice: Mato Tkalčić, Mirko Radoboj, Jelka Malinšćak, Justina Petrić, Ljubica Kranjčević, Krsto Štadler, Mihovil Palmović, Dragica Palmović i Marija Gužvinac.

Prije spomenuti Drmenčić, uz službu učitelja, obnašao je dužnost notara slobodnjačke općine Torčeca. Sačuvana je isprava od 30. travnja 1847. godine kojom se daje pozitivno mišljenje o ovom učitelju za daljnju službu. Iz te isprave vidimo kakva je bila upravna struktura slobodnjačke općine Torčec. Na čelu općine bio je sudac, postojala su dva prisežnika, a “skupčinu” je činilo 16 slobodnjaka i gospodara. Uz to je postojao i notar, a tu je dužnost obično vršio torčanski učitelj. Prema tome 1847. godine sudac općine bio je Martin Barkin, prisežnici su bili Andraš Vidak i Miho Lakuš, dok su “skupčinu” činili: Pavel Balaško, Miho Matijašić, Mato Kovač kao slobodnjaci i gospodari, te Martin Sataić, Andro Šimota, Miho st. Zvonar, Gjuro Šimek, Martin Kolesar, Miho Tukain, Ivo Petrinić, Martin Ferenčak, Andro Gašparov, Miško Tukaine, Tomo Mikulec, Martin Volarić i Miho Matijašić kao slobodnjaci torčanski. Dotadašnji notar bio je Franjo Drmenčić, a novi notar postao je učitelj Mato Tkalčić.

Upravna struktura slobodnjačke općine Torčec 1847.

Godine 1848. počela je revolucija koja je rezultirala ukidanjem feudalnih odnosa. Stanovnici Torčeca općenito nisu pokazivali interes za revoluciju i sukob s Mađarima. Kotarski sudac Pavao Gvozdanović izvijestio je 22. svibnja 1848. godine o razgovorima seljaka iz Torčeca i Đelekovca, koji su vozili vino u Zaladsku županiju, s mađarskim seljacima. Iz izvještaja se saznaje da su odnosi između njih i Mađara tada bili izuzetno dobri. Zbog zaoštravanja hrvatsko-mađarskih odnosa kasnije su započele pripreme za rat koje su seljacima nametnule nove terete. Prema zapisniku upravnog odbora Križevačke županije od 29. srpnja 1848. godine vidi se da je općina Torčec molila da se za vojno uvježbavanje njihovih slobodnjaka odredi sudac Franjo Kemenović. U drugoj polovici srpnja proširio se otpor provođenju saborskog zaključka o krčmarenju. Seljaci su željeli slobodno točiti vino. Sabor je, međutim, zaključio da svaka seljačka općina može otvoriti samo jednu gostionicu. Vlastelinstva su zadržala sve gostionice koje su im ranije pripadale po regalnom pravu. U sastavu sučije Torčec tada je bila i općina Botovo, koja je prema zapisniku upravnog odbora Križevačke županije od 5. kolovoza 1848. godine tražila izdvajanje iz sučije Torčec te molila dozvolu za otvaranje krčme. Sličan je zahtjev općina Botovo postavila na izvanrednoj sjednici upravnog odbora Križevačke županije u prosincu 1848. godine kada ponovno moli da joj se odobri dozvola za otvaranje zasebne gostionice nezavisne od općine Torčec. Osim toga, prema zapisniku upravnog odbora Križevačke županije od 20. siječnja 1849. godine vidi se da sudac Pavao Gvozdanović obavještava o štetama koje su seljacima iz općina Torčec, Botovo i Đelekovec u njihovim posjedima preko rijeke Drave nanijeli austrijski vojnici.

Zanimljivo je da su prema zapisniku upravnog odbora Križevačke županije od 28. travnja 1849. godine suci općina Torčec, Đelekovec, Kuzminec, Sv. Petar, Novo Selo, Rasinja, Mali Bukovec, Zablatje i Kunovec molili da se grad Koprivnica prisili zajedno sa seljacima na davanje podvoza za vojne potrebe. Građani su bili lijepo opskrbljeni i zarađivali su na nestašici stočne hrane, dok su seljaci podnosili sve terete. Tereti za ovdašnje seljake postali su neizdrživi pa općina Torčec na upravnom odboru Križevačke županije od 30. lipnja 1849. godine moli da joj se smanji porez, a pred istim odborom 17. kolovoza 1849. godine općina Torčec podnosi tužbu protiv časnika koji su tražili besplatan prijevoz. U Križevačkoj županiji organizirana je, između ostalih,  pješačka postrojba u koju su bila unovačena 404 slobodnjaka s vlastelinstava Ludbreg i Rasinja, te iz Đelekovca i Torčeca. Upravni odbor županije zaključio je da je ta postrojba bila slabo organizirana, a napeto stanje trajalo je do jeseni 1849. godine kada je raspuštena vojska, a život je polako ulazio u normalne tokove. U doba revolucije 1848./49. dolazi do ukidanja feudalnih odnosa, a prema tome dolazi do postupnog odumiranja slobodnjačkog položaja Torčeca. Godine 1857. prema popisu stanovništva vidi se da je porezna općina Torčec spadala u sastav kotara Koprivnica. Iako se stanje u selu normaliziralo oko godine 1871. i 1872., u Torčecu i Đelekovcu zabilježeni su novi nemiri stanovništva. Do godine 1878. Torčec je spadao u sastav općine Đelekovec, u kotar Koprivnica, Križevačke županije. Te je godine općina Đelekovec i ukinuta te je Torčec pripojen općini Peteranec. Godine 1886. dolazi do stvaranja Bjelovarsko-križevačke županije u koju ulazi kotar Koprivnica. Torčec je tada u sastavu općine Đelekovec koja ulazi u sastav kotara Ludbreg Varaždinske županije u kojem će ostati do početka 20. stoljeća. Godine 1890. u sastavu Varaždinske županije su bili, uz grad Varaždin, kotarevi Ivanec, Klanjec, Krapina, Novi Marof, Pregrada, Varaždin, Zlatar i Ludbreg. U sastavu kotara Ludbreg bile su općine Martijanec, Mali Bukovec, Ludbreg, Rasinja i Đelekovec. U sastavu općine Đelekovec bila su naselja: Botovo, Đelekovec (Brunica salaš, Ferdinandov dvor, Ludmilin dvor), Imbriovec, Ivanec, Cenkovec, Goričko, Mali Otok, Veliki Otok (Imbrin dvor) i Torčec. Selo Torčec imalo je 171 kuću, 511 muškaraca i isto toliko žena, a obuhvaćalo je površinu od 1724 jutara i 1466 hvati.

Dioba pašnjaka

Postoji izvadak iz segregacijske tužbe Rasinjsko-kuzminskog vlastelinstva iz 1858. godine protiv žitelja sela slobodnjaka urbarske općine Donji Torčec, radi diobe pašnjaka i drvarije iz šuma Jarek, Ledine, Laz, Bačkovice i pet manjih komada gmanja. Kraljevski sudbeni stol u Križevcima je 1866. dosudio, a to je 1867. godine potvrdio Kraljevski banski stol u Zagrebu, da se tuženim žiteljima iz Donjeg Torčeca ima izlučiti njihov dio pašnjaka i šuma iz vlastelinstva te predati u posjed. Od dijela čestica morao se manji dio odijeliti da se na tom mjestu izgradi oštarija (kasniji Grotićevograd pred kućom). Prema toj osudi svoj dio Ledine preoralo si je vlastelinstvo, a čestice koje su pripale slobodnjacima urbarske općine Torčec preuzeli su, dok su kasniji Torčanci svoju stoku morali tjerati na pašu u Laz i Bačkovice, ali za progon blaga nisu imali dovoljno široki put te su morali preko polja Vratno koristiti zemljište. Ni iz pašnjaka Laz nisu mogli u šumu Bačkovice jer im je smetala livada Žigrovića iz Torčeca. Zbog toga je došlo do pogodbe te je Žigrović dao selu svoju livadu za put, a selo njemu svoje česticu zvanu Deli u Paragu. Kasnije su Žigrovićeva imanja propala te su rasprodana, a neke nekretnine kupio je Mato Kovačević iz Torčeca. Njega je naslijedila njegova kći Kata Kuzmić, a nju je opet naslijedio sin Mijo Kuzmić.

Formiranje željezničke mreže bilo je važan faktor ekonomske i društveno-socijalne transformacije u široj okolici Torčeca. Željeznice su se širile od Budimpešte u sve dijelove Mađarske. Gyekenyes je dobio željezničku vezu s Peštom 1865. godine, a 1868. godine s Barcsom, te je bilo pitanje vremena prelaska željeznice preko Drave, Torčeca i Koprivnice prema Jadranskom moru. Mađari su nakon nagodbe 1867. godine željeli izgraditi svoju vezu s Jadranom. Usporedno su se rasplamsale i rasprave oko buduće trase pruge koja bi povezivala tzv. kanišku ili zakanjsku željeznicu sa Zagrebom. Nakon mnogobrojnih rasprava i prijedloga iskristalizirala su se uglavnom tri konkurentna pravca: ili od Čakovca krenuti preko Varaždina i Zagorja za Zaprešić i Zagreb ili od Nagykanizse, Murakeresztura, Kotoribe, Koprivnice i Križevaca do Zagreba ili od Zakanya preko Torčeca i Drnja preko Koprivnice i Križevaca do Zagreba. Pritom je posljednja trasa imala najpogodnije prirodne značajke.

Pruga

Zemljani radovi na izgradnji pruge počeli su 1868. godine. Trasa pruge bila je veliko zemljano radilište na kojem je radilo između pet stotina i tisuću radnika. Čitava pruga Zakany – Zagreb dugačka 103, 074 kilometra izgrađena je za 18 mjeseci. Prvih godina iskorištavanja pruge otvoreno je stajalište na zemljištu sela Torčec, koji je dobio ime Drnje. Na Dravi je izgrađen most dugačak 516 metara kao najveća građevina na pruzi. Zbog hitnosti most je bio izveden kao jednokolosječni, stajao je na riječnim i obalnim stupovima, a konstrukcija mu je bila drvena. Također je na potoku Glibokom kod Torčeca izgrađen jedan manji most. Pruga je na uporabu predana 4. siječnja 1870. godine. No, obavljanje prometa na ovoj pruzi nije išlo lako jer nije postojala jedinstvena uprava. Dionica od Budimpešte preko Nagykanizse do Zakanya bila je u vlasništvu austrijskog Društva južnih željeznica, a dionica od Zakanya do Zagreba u vlasništvu Mađarskih državnih željeznica. Bilo je logično to da je Mađarska željela upravljati čitavom prugom. Zbog toga su Mađarske državne željeznice 1882. godine izgradile novu državnu prugu od Budimpešte preko Kapošvara do Gyekenyesa, a godine 1884. godine spoj od Gyekenyesa do Drnja na Dravi ostvarivši time izravnu vezu od Budimpešte preko Drnja (Torčeca) do Rijeke. Godine 1888. počeo se graditi novi most na Dravi s dva kolosijeka, od kojih je jedan povezivao kolodvore Botovo i Gyekenyes, a drugi kolodvore Botovo i Zakany. Novi most na Dravi otvoren je 15. studenoga 1894. godine. 

Krajem 19. stoljeća Torčec se nalazio u sastavu općine Đelekovec, a početkom 20. stoljeća ova je općina bila u okviru kotara Ludbreg i Varaždinske županije, Hrvatskog kraljevstva u sastavu ugarskog dijela Austro-ugarske monarhije. Od godine 1907. područje Torčeca izlazi iz općine Drnje i ulazi u sastav općine Drnje, a time prelazi u kotar Koprivnica, Bjelovarsko-križevačke županije. Stanovništvo Torčeca proživljava sve strahote Prvog svjetskog rata (1914.-1918.), neki su stanovnici sudjelovali kao hrvatski domobrani na raznim ratištima Austro-ugarske, a u torčanskoj kapeli vojska je odnijela zvona te u selu napravila niz neugodnosti.

Halo, Podravski!

Imate priču, vijest, fotku ili video?
Nešto vas muči ili želite nešto/nekoga pohvaliti?
Javite nam se!

MISLI NA ZDRAVLJE

Mnogima omiljena namirnica ustvari je vrlo zdrava: Prirodni je antidepresiv, snižava krvni tlak i nivo šećera u krvi

svjetski dan darivatelja krvi

FOTO/VIDEO Šibenčanin Tomislav stotu dozu krvi darovao u koprivničkoj bolnici nazvanoj po njegovom pradjedu

neće ga biti od srpnja do listopada

Hrvatska farmaceutska tvrtka prijavila nestašicu jednog poznatog anbitiotika

MOGUĆI DULJI PUT KOČENJA

Državni inspektorat ima važnu obavijest za vlasnike više od 10 modela BMW-a

MISLI NA ZDRAVLJE

Svi pored nje samo prolaze misleći da je običan korov: Ova je biljka lijek protiv glavobolje i grčeva, čisti krv, smiruje živce…

PONOVNO STAVLJANJE U PROMET

HALMED ima obavijest za građane vezano uz jedan poznati lijek


Search

Upišite pojam koji želite pretraživati