Netko tko ga ne poznaje rekao bi mu da je brz na okidaču i da ne razmišlja prije nego što nešto kaže. No, Zoran Zekić ipak spada u onu kategoriju tradicionalnih trenera koji smatraju da je iskrenost neophodna, nekad čak i po njegovu štetu. Jedno mu se mora priznati, svojim nastupima pošteno je prodrmao poslovično letargičnu Miškininu. E da, i spasio je klub od ispadanja prije nego li se očekivalo. Zekić je, kako god okreneš, bio pravi izbor nakon Klafurića. S trenerom i sportskim direktorom kluba našli smo se u srijedu ujutro, uoči njegova odlaska na jedan od važnijih sastanaka s pozicije sportskog direktora. U Zagrebu je, doznajemo, imao dogovoren „dejt“ s predsjednicom uprave Podravke Martinom Dalić oko stanja u klubu, prije svega financijske prirode s obzirom na to da je Podravkin Belupo glavni sponzor. Zekić nije htio govoriti o pojedinostima. Također, u medijima se u posljednjih nekoliko tjedana često Zekića guralo u Dinamo ili Osijek, no on je odgovorio…- Imam još ugovor tu u Slavenu. Iskreno, ne znam kakav, eto mislim da traje još godinu dana. Nisam se baš opterećivao s tim. Imam toliko posla u i oko kluba da uopće ne razmišljam o tome. Da, kad završi sezona bit će mi sigurno lakše odraditi poslove sportskog direktora. Zadnja dva mjeseca dosta razmišljam što ćemo nagodinu. Nije tajna, to sam često rekao, mi imamo financije kakve imamo, probat ćemo prema njima posložiti momčad da budemo što konkurentniji. Dogovaramo s nekim klubovima i agencijama suradnju kako bismo sve ukalupili u naše financijske okvire, a da ne budemo u problemima. Teško da ćemo uspjeti sve realizirati, ali trudimo se – kaže Zekić.
Intervju je prvo objavljen u tiskanom izdanju Podravskog lista
Slaven, kad se izuzme relegirani Dragovoljac, ima najmanji proračun u ligi, lani je to bilo oko 23 milijuna kuna. Je li Zekić znao gdje dolazi?
– Došao sam u Koprivnicu jer su ljudi iz kluba bili iskreni prema meni, ali da sam imao sliku pravog stanja – nisam. Tu sam, znate, godinama dolazio kao igrač i trener i Slaven je uvijek slovio kao pravi i stabilan klub. Kad sam dolazio kao trener Osijeka, u početku, bila je veća prednost u budžetu, ali za Slaven. Zadnjih godina to se okrenulo, Osijek ima puno više, a Slaven manje. I svi drugi su se digli. Teško je funkcionirati u takvim uvjetima. Da biste bili konkurentni, čak i u jednakim uvjetima, morate biti uvijek na 100 posto, razmišljati o kvalitetnim pojačanjima, selekciji, uvjetima… Mi smo od kraja prošle godine napravili toliko promjena, izrotirali igrača, koliko ih je došlo, još više otišlo, pošteno smo smanjili roster. Neki mlađi iskoristili su priliku, neki nisu. Meni se to, nekako u globalu, baš i nije svidjelo, sve je išlo nekako na silu.
Je li onda problem činjenica što je Slaven jedan od rijetkih klubova koji nemaju privatnog vlasnika? I dalje je svačiji i ničiji.
-Kad stoji kapital iza vas, normalno je da se lakše diše. Klubovi poput Slavena mogu biti i privatni, imati nekoga tko daje velike novce i ima interes, ili imate opciju ovakvu, da se sredi škola nogometa, da crpimo mlade talente, prodajemo, stvaramo rezultat i opstajemo. Naša škola nogometa ima ponajmanji proračun, pa i broj djece, nemamo ni đački dom. Svako dijete sa strane nas košta stan, hranu i sve ostalo, bilo bi i nama lakše da imamo dom. U najavi jest gradnja, nadam se da će se ostvariti, jer Koprivnica to zaslužuje. Ostali klubovi dovode djecu iz našeg kraja, a nama je to teško pratiti. Mi smo najmanji grad s prvoligašem, ponavljam, a na području zemlje tek šest ili sedam gradova ima prvoligaše. Naš bazen s „klincima“ ima potencijal, ali što nam vrijedi kad odlaze. U podređenom smo položaju. Moraš imati preduvjete da dovedeš djecu.
Zato ste i doveli iskusnog Iliju Lončarevića. Penziju sigurno nećete dočekati u Koprivnici, što onda želite ostaviti ovom gradu?
-Upravo to što pričam. Ja, gdje god sam radio, kad sam otišao nije bilo problema, nego su ostali samo benefiti. Radio sam tako kao da ću i dočekati mirovinu u tom klubu. Zato sam i doveo Iliju, da posložimo školu nogometa i napravimo doselekciju za nagodinu. Plan nam je i da juniori iskoriste prijelazno razdoblje, da imamo svake godine tri ili četiri igrača spremna za konkuriranje u prvoj momčadi. Klub se mora posložiti u svim granama, ja se, recimo neću petljati u marketing ili financije, iako o financijama ovisim/o. Želim da ovo bude klub s pričom i identitetom.
Ovisite i o mladima, a upravo njih često kritizirate. Dali ste mnogima priliku, jesu li je iskoristili?
-Danas je drukčija situacija nego kad sam ja počinjao. Bio sam najbolji strijelac druge lige, dvaput, a nitko nije znao za mene. Danas je sve otvoreno, svima je sve dostupno i možeš se vani prodati gdje želiš. Nekad si morao biti klasa da odeš van. Danas su sve interesi, ne znam što reći, je li bolje ili ovo. Više je mogućnosti danas, sigurno. No, gledajte, danas se prelako dolazi do nekih stvari i dečko od 18 godina misli da je to normalno. A nije. Imate toliko anomalija, životnih, ne nogometnih, s kojima se teško mirim, a ne mogu ih mijenjati. Mi imamo osnovna pravila u klubu i većina ih se drži, ne mogu nikome zabraniti ništa dok nije na stadionu, možda eventualno da ne hoda po kafićima. Ne mogu ih kontrolirati kod kuće, tu svatko odlučuje o sebi. Ja sam im samo prolazna točka, jesam, no moraju znati da će im uvijek netko drugi doći. Koliko oni to uopće žele, igrati i biti dobri, stvoriti karijeru, to moraju samo razmisliti.
Došli ste u Koprivnicu kad je bilo očito da ćemo se s Dragovoljcem boriti za opstanak. Međutim, kliknulo je i napravili ste vrhunsku seriju prije vremena.
– Situacija je bila takva da kad sam došao i dobio što sam dobio, uspjeli smo napraviti i više od očekivanog u klubu. S druge strane, i nisam ponosan sad nešto na neke stvari. Gledajte, od prosinca do sada, smanjili smo budžet za tri milijuna kuna, uglavnom selekcijom rostera. Treba vidjeti koji je sljedeći korak. Od Kupa sa Šibenikom pa sljedeća tri mjeseca igrali smo moderan, vertikalan i dobar nogomet – to nam je bilo najbolje razdoblje. No, moramo si priznati, mi smo igrali debelo iznad maksimuma i to je bilo teško držati do kraja.
Nismo jedini, osim najvećih, svi ostali su imali takvo razdoblje kad padaš. Znao sam da će se to dogoditi. Znate, moja najveća vrlina je što osjećam igrače i znam kad će nastupiti glupost, volio bih da me to vara, ali uvijek sam u pravu s tim. Moraš imati karakter da se izvučeš iz toga, rekao sam mladima da život brzo prolazi, ali karijera još brže.
Otvoren i iskren nastup kakav imate ne paše svima?
-Za mene moj nastup nije baš „zdrav“, to što sam previše otvoren. Nekad se ljudima to i ne sviđa.
Bili ste otvoreni i nedavno zbog situacije s mlađim igračima, niste ih imenovali, no znamo da je bilo nesuglasica s Laušićem.
– Dogodilo se. Laušić je mlad, puno mu se stvari dogodilo u nekoliko mjeseci, sjajni nastupi, repka U21, pa odlazak s U20, možda se malo i pogubio u svemu tome. Upozoravao sam ga da to sve što mu se događa mora biti nagrada, a ne vrhunac ili mana pa da se promijeni u glavi. On je velik talent, ali nagledao sam se puno takvih koji nisu puno napravili. Uzmite primjer Crnca, dečko ima 18 godina, praktički seniorski nogomet nije igrao do Belupa. Najbolje mu leži pozicija centralnog napadača, on ima jako puno dobrih stvari, ali mora se prilagoditi i naučiti obaveznom nogometu, probijati svoje granice… To se radi na treninzima, tamo moraš biti pravi. Zato smo tu Ilija i ja, cilj jest da igraju mladi, po mogućnosti naši dečki, no opet bolesno forsiranje nema smisla. Teško je pobijediti u ovoj ligi, moraš imati svoj dan, biti na 100 posto. Mladi moraju shvatiti da kad ti netko da šansu, moraš je iskoristiti i cijeniti, ne mene nego klub koji je stao iza tebe.
Jedan od onih koji je pravi na treninzima, ali i utakmicama je i Krstanović. Cilj vam je sigurno da ga pokušate zadržati i sljedeću godinu.
– Nisam nikad ni razmišljao drukčije. Mnogi se pitaju kako je to kad imaš nekog s 40 godina, a on igra i igra. Volio bih da ste bili više na treninzima, pa bi vam svima bio upitnik iznad glave oko mnogih igrača. Rekli biste i za Krstanovića, pa ovome čovjeku odmah treba dati ugovor. Žao mi je što mlađi ne cijene to što imaju, primjer pravog nogometaša u njemu. Imao je peh ozljede na pripremama, a do toga je bio najspremniji. I poslije ozljede brzo se vratio. Kako? Treninzima.
Kad smo već kod igrača, Zapata je pokazao da zna i može, no on odlazi…
– Zapati ističe posudba, vraća se u matični klub, a gdje će dalje, ne znamo. Šerif nam je jako izašao ususret, mi smo plaćali tek 20 posto njegove velike plaće. Oni to, naravno, više ne žele raditi.
Na odlasku je i Lovro Zvonarek, 16-godišnjak koji nas je sve oduševio. Gdje mu je granica?
– On, kako stvari stoje, ide 1. srpnja na pripreme s prvom momčadi Bayerna. Daj Bože da ga gledam što prije na televiziji. Njegova granica? Pa, trenirao sam prije dosta vremena Marcela Brozovića, njegov tata je tražio da ga pogledam. Rekao sam ok, ali nemoj mi reći koji je. Nakon utakmice kazao sam ocu da ako ti sin nije broj 11, onda nemamo dalje što pričati. Bio je broj 11. To se odmah vidi. Upoznao ih obojicu, to je ta razina na kojoj je i Zvonarek. Dobro je za njega što se još uvijek razvija, nije formiran do kraja, a granica mu je visoko. Bit će mu u novom okruženju sigurno teško, no treninzi i igrači će ga samo tjerati da se više razvija. Koliko je on napredovao u zadnjih nekoliko mjeseci kod mene, pa to je nevjerojatno. Mijenjao sam mu pozicije na terenu, svjesno, igrao je špicu, sredinu, na krilu… Objasnio sam mu zašto to radim, da stekne iskustvo, jer nije još formiran, a kad dođe van, u jaču ligu, sve to iskustvo koristit će mu da se zna bolje snalaziti.
A kakav će vas roster dočekati za sljedeću sezonu?
– Neću reći da je tanak, ali nije daleko. Bit će puno posla. Nismo prvi izbor igračima, tu moramo biti strpljivi. Financije su takve, mogu kukati, plakati pa otići doma i reći ja to neću raditi. To ne želim. Probat ćemo najbolje što možemo, biti samostalan i neovisan klub je idealno, no pokušat ćemo surađivati s drugim klubovima. Dinamo, Osijek, Hajduk… svi oni imaju velike rostere i brojne igrače na ugovorima, možda se nešto može dogovoriti, no to nije jednostavno.
Onda nema ni ciljeva za sljedeću sezonu ili?
– Svi očekuju da budemo bolji i konkurentniji. Realno, zasad ne znam koliko je to ostvarivo. Pa ni budžet nismo definirali do kraja, jer bit će, ako ne najmanji, onda predzadnji. Rekao sam puno puta na presicama, mogu pričati o tome do sutra, no kad sve počne, onda više nema smisla. Koliko mi imamo, koliko Dinamo ili Rijeka, neće biti bitno, želim biti najbolji i napraviti sve da tako bude. Volio bih doći na pripreme s definiranim statustima igrača, no znam da to neće biti moguće. Očekivanja su možda jedno, realnost drugo.
Koprivnica vam, pretpostavljamo, odgovara zbog načina života?
– Miran grad, paše mi, sve je blizu. Familija nije daleko, u Zagrebu su. Ja sam ionako uglavnom na stadionu pa u stanu, nisam previše vidio života ovdje mimo nogometa.
Poznata boljka, možda i najbolnija među svim prvoligašima. Navijači?
– Apsolutno, to je stvar koju moram priznati. Nigdje gdje sam igrao ili trenirao nije bilo da je bilo tako malo navijača. Neki dan sam naišao na članak slučajno, igrao sam ovdje 1995. protiv Slavena, nije bilo ove tribine. Igrao sam za osječku Olimpiju, bilo je 3500 gledatelja! Ne znam koji je pravi razlog, možda rezultati, možda nezadovoljstvo odnosima u klubu, opravdano ili neopravdano, nije bitno više. Moramo radom i odnosom vratiti te ljude. Kad bi bili bolji rezultati, siguran sam da bi se mnogi vratili. No, mi smo ipak najmanji grad u 1. ligi. Infrastruktura je ok, ne mogu se žaliti na to. Bilo bi bolje i lakše da ljudi žive s tim klubom i onda bi i igrači drukčije reagirali. Ne možeš kod Lokomotive izgubiti 3:0 i normalno drugi dan šetati Koprivnicom kao da se ništa nije dogodilo.
Ne pričate mnogo o sucima, no ova sezona je bila konfuzna.
– Jesam za VAR, ali ovo sve otišlo je predaleko. Situacije se gledaju po osam minuta, to je nemoguće. Neka suci preuzmu odgovornost. Ne volim o njima, no bilo je situacija protiv nas koje se nisu provjeravale, a neke druge jesu, identične. Zbog nekih odluka se nismo realno ni mogli boriti za peto mjesto. Zato se uvijek pitam, zašto se nekima pregledava, a nama ne.
FOTO Nikola Wolf
