Bliži se Božić, jedan od najvećih kršćanskih blagdana kojim se slavi rođenje Isusa Krista. O važnosti Božića, na koji se način on danas slavi i kako bi se svaki pravi kršćanin trebao pripremiti za Božić razgovarali smo s Tomislavom Petrićem, župnikom Župe svetog Nikole u Koprivnici. Bliži se Božić, no posljednjih godina proslava Božića kao da počinje praktički čim prođe blagdan Svih svetih. Gradovi i sela počinju se ukrašavati, sve bliješti, a sa svih strana još od mjeseca studenog „napadnuti“ smo s božićnim pjesmama, bilo svjetovnim, bilo religijskim.
PL: Gubi li slavlje Božića svoj smisao u današnjem vremenu konzumerizma, kada je svjetovno stavljeno ispred onog duhovnog?
– Primjetno je da je unatrag desetak godina sa zapada stigla ta preuranjena proslava i iščekivanje Božića. To je izvanjska priprema, no s time se gubi smisao samog Došašća koje počinje u nedjelju nakon blagdana svete Katarine i traje mjesec dana. Kroz te se četiri nedjelje pripremamo za Božić i zato na početku Došašća blagoslivljamo adventske vijence i svaku nedjelju palimo adventske svijeće. Svaka svijeća podsjeća nas na svjetlo Krista koji dolazi među nas i zato je važno da se više usmjerimo na ono duhovno i istinsko došašće. Jasno, vanjska priprema je uvijek potrebna i naravno da je to važno, ali ona ne smije okupirati čovjeka i oduzeti mu ono bitno, a to je duhovno.
PL: Na koji se način kršćanin treba pripremiti za Božić?
– Najvažnija je priprema kroz četiri nedjelje Došašća, a tu su jako bitne mise zornice. Treba se ujutro dići nešto ranije i napraviti tu žrtvu. Primjetno je kako su u vrijeme Došašća crkve zapravo ispunjene više nego radnim danom u ostalim dijelovima godine. U vremenu Došašća ljudi osjećaju blizinu Boga i jednostavno imaju potrebu ranije ustati i doći na misu prije posla i nakon toga odlaze ispunjeni. Posebno veseli što na mise zornice dolazi više mladih nego inače, pogotovo radnička mladež, oni koji su zaposleni. Najvažnija je priprema kroz molitvu, pjesmu, slavljenje Boga. Iako smo mi ljudi i tjelesna bića i trudimo se ostvariti ono materijalno što nam je potrebno za život, ne smijemo zaboraviti duhovnu dimenziju. Ona nas čini iznutra zadovoljnima, sretnima i ispunjenima i tek tada čovjek mora biti zadovoljni s onim što posjeduje materijalno. Samo materijalno nije dovoljno i ono čovjeka može zadovoljiti tek neko vrijeme, no mora postojati balans.
PL: Svi ti današnji božićni, adventski sajmovi na kojima ljudi troše novac i naslikavaju se, kosi li se to s klasičnim crkvenim učenjima? Ne bi li kršćanska vrlina trebala biti skromnost, a ne rasipnost?
– Naravno da se kosi jer se sam Gospodin nije rodio na dvoru u blještavilu i bogatstvu, već je izabrao skromnu štalicu. Prvi koji su mu se došli pokloniti nisu bili velikani njegovog vremena, nego su to bili siromašni pastiri. Zato svo to blještavilo jednostavno ponekad oduzme onaj pravi smisao slavljenja Božića. Pogotovo ako čovjek svu svoju pripremu svede samo na to vanjsko. Što onda kada prođe to blještavilo i kada raskitimo naše gradove, kada završe sajmovi? Tada čovjek ostaje prazan i nezadovoljan i zato često možemo čuti da je siječanj najdepresivniji mjesec. Nakon što čovjek postane rastrošan i nema granice pa možda ode u dugove, onda je jasno da se poslije osjeća nezadovoljan, tužan i prazan. Uvijek treba znati mjeru i imati granicu i ako se učini balans između duhovnog i svjetovnog, tada je srce ispunjeno pravim vrijednostima i čovjek se onda ne osjeća depresivnim, već ispunjenim jer zna da je na ispravan način slavio dolazak Boga.
PL: Dakle, i kršćani se mogu malo opustiti za Božić i dozvoliti si da pojedu nešto obilnije i popiju si ponešto, naravno ne u neumjerenim količinama?
– Naravno, crkva je oduvijek poticala ljude da se za blagdane okupe oko obiteljskog stola koji je tih dana nešto bogatiji i raskošniji i da se na neki način to proslavi. No, ne smije se zaboraviti i na bližnje, pogotovo na one koji si za Božić ne mogu priuštiti blagdanski objed. Naša župa, a vjerujem i ostale župe, preko Caritasa brine o potrebitim stanovnicima tijekom cijele godine, posebno pred Božić. Nosimo im pakete i na taj im način pokazujemo da nismo zaboravili na njih. U našoj župi imamo tridesetak obitelji kojima uoči blagdana doniramo pakete, no zasigurno ih ima više. Ponekad je teško doprijeti do takvih ljudi jer ljudima je možda neugodno to priznati i reći. Svi koji mogu bi na neki način trebali pomoći, ne treba to biti puno, ali već ako učinimo i malo, već smo pomogli.
PL: Koliko se za svakog kršćanina važno ispovjediti uoči Božića?
– To je možda i najvažnije. Često uoči Božića radimo puno na svojoj vanjštini, kupimo novu odjeću, uredimo i očistimo kuću radi posebnijeg ugođaja. No, ne smije se zaboraviti na nutrinu i najvažnije je da se za Božić Bog rodi u našem srcu. Kroz Došašće slušamo proroka Ivana Krstitelja koji nas poziva da pripremimo put gospodinu i zato nam je Bog dao ispovijed. Tu nas on očisti i daje nam priliku da osjetimo koliko nam je spreman oprostiti. Istinski Božić je ako dopustimo da se Bog rodi u našem srcu. On se ponizio za nas i red je da ga onda primio u čisto srce, pripremljeno za njega.
PL: Kršćanske vrijednosti su zapravo i krenule sa zapada i današnja europska kultura je zapravo iznikla na kršćanskim vrijednostima. Čini li Vam se da je upravo zapad u posljednje vrijeme počeo zaboravljati to svoje kršćansko naslijeđe, čak ga se i odriče?
– I mi smo dio tog zapada i pripadamo Europskoj uniji, no očigledno je kako dolaze neke vrijednosti koje sigurno nisu kršćanske vrijednosti. Mi ljudi smo uvijek spremni i otvoreni novome, no treba razmisliti je li to novo baš uvijek dobro za nas, posebno za nas vjernike. Mnogo toga se unaša u naše živote, vidimo to po reklama i svim proizvodima koje kupujemo, a često ne provjeravamo je li to zapravo dobro za nas kao vjernike, a trebali bismo. Zapad bi trebao biti kršćanski jer on je kolijevka kršćanstva, no očito se to izgubilo. Čovjek ako se udalji do Boga, tada zaboravi na prave i istinske vrijednosti koje bi trebao svaki kršćanin svakog dana živjeti.
PL: Postoji li neki način da se i taj dio društva ponovno nekako reevangelizira i vrati kršćanskim korijenima?
– Treba se vratiti onom osnovnom, dakle Bogu. Trebali bismo djecu učiti istinskim vrijednostima, a obitelj je osnova od koje sve kreće. Obitelj treba učiti dijete da treba poštivati i voljeti drugoga, a iako nekoga može izgraditi škola ili društvo, obitelj je ključna. Često se dogodi da nekoga društvo povuče za nečim lošim i zato je važno da nam kršćanske obitelji budu temelj. Ako dopustimo da nam temelj budu one prave, istinske vrijednosti kojima ćemo se voditi i koje će se nagrađivati, tada je moguća i reevangelizacija.
PL: Čini se kao da je materijalno danas postalo najbitnije u životu za mnoge. Na koji način potaknuti ljude da počnu razmišljati o duhovnosti i višim vrijednostima?
– Teško je, sa svih strana obasuti smo reklamama koje imaju veliki utjecaj na nas. Čovjek što više ima, želi imati samo još više. Kao što kaže sveti Augustin, nemirno je srce naše. Vidimo da ima ljudi koji teže samo za materijalnim, no to jako brzo prođe. Vidimo koliko tehnologija napreduje i kako će se čovjek usrećiti time da stalno želi imati nešto novo, ali sve je to kratkotrajno ako izgubimo sve prave, istinske duhovne vrijednosti. Jedino nas Bog može usrećiti dugotrajno i ako kao vjernici dopustimo Bogu da uđe u naš život, tada ćemo znati cijeniti i ove materijalne stvari i znat ćemo što nam je potrebno za život. Bog nam je dao razum i sposobnost da današnji moderni čovjek može razvijati mnoge stvari u životu koje su mu potrebne. Imamo veliki napredak u medicini, znanosti, ali nikad se ne smije zaboraviti da nam je Bog to dao. Ako pomislimo da smo sve materijalne stvari stekli svojom snagom, znanjem i sposobnostima, varamo se i brzo ćemo se razočarati jer ćemo shvatiti da nas to ne može ispuniti. Moramo biti svjesni da nam je Bog dao te mogućnosti, a s njima dolazi i obveza da stečena materijalna dobra podijelimo s onima potrebitima. Treba stremiti plemenitim ciljevima u životu, a ne biti sebičan i misliti samo na sebe, već pomoći ljudima kraj tebe koji tu pomoć trebaju. Nigdje Isus ne govori protiv bogatstva, već govori protiv nepravednog bogatstva i nepravednog bogaćenja. Protiv onih koji se bogate nauštrb drugih ljudi i potiče nas da imamo otvoreno srce i ne odemo previše u materijalizam, jer nije dobro ako se vežemo samo uz njega.
PL: Je li danas teže biti svećenik nego prije i širiti evanđelje? Prije su informacijski kanali bili bitno suženiji i bilo ih je bitno manje, a danas su sve moguće informacije i dezinformacije ljudima nadohvat ruke?
– Svako vrijeme nosi svoje izazove i itekako smo toga svjesni i jasno da je danas teže. Ta laka dostupnost svega istovremeno je i dobra, no opet i nije dobra, posebno za mladog čovjeka i djecu. Vidimo i sve te igrice koje mladima mogu nanijeti štete i od njih mogu stvoriti neku vrstu ovisnika. No, sve nas to potiče da se više trudimo, pogotovo oko mladih ljudi. Mladi čovjek voli autentičnost. Sve što je oko njega može vidjeti, čuti ili pročitati, ali onome što je autentično i istinska vrijednost ljudi će se uvijek vraćati. Zato treba moliti, posebno za mlade ljude, jer svjedoci smo koliko ih zaluta i završi u različitim ovisnostima te si uništi živote.
PL: Kakvi su danas uopće izazovi za svećenika? Postoje li trenuci kada i svećenik proživljava krizu vjere i propitkuje se?
– Svi se mi preispitujemo kroz čitav život i svi smo mi ljudi od krvi i mesa koji dođu u kušnje ili su nečime razočarani. No, ako svećenik u sebi ima onaj istinski poziv i nosi Boga u srcu, onda mu Bog da snage da se može podići. Zato i mi svećenici barem jednom godišnje idemo na duhovne vježbe. Imamo duhovne obnove kako bismo na neki način duhovno još više očvrsnuli, a tu su jasno i svakodnevne molitve.
FOTO Nikola Wolf
