Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije
[FELJTON] STOLJEĆE JOSIPA MANOLIĆA, 1. DIO

Fanatični sindikalac koji je s 19 godina postao komunist

piše: Željko krušelj

Josip Manolić bio je jedini hrvatski premijer i predsjednik saborskog doma rođen u Podravini, ali i cjeloživotno vezan uz nju. Iznimno je važno da je bio i tipičan primjer iznimne karijere u kojoj je svaki korak bio mukotrpan, jer je uz nevjerojatnu volju za učenjem i napredovanjem imao i čvrste moralne principe te realistički pristup stvarnosti. Gledano iz političkog kuta, te su vrline u međusobnoj kontradikciji, s obzirom na to da je put prema vrhu najlakši ako netko ne pita koja je cijena takvog uzleta. Zato se Manoliću i moglo dogoditi da je u onom organizacijskom smislu istodobno bio možda i najzaslužniji za oblikovanje institucija hrvatske državnosti, a da je isto tako morao odstupiti kad se pokazalo da je taj projekt uspio i da je izdržao kušnju Domovinskog rata. Zato se u njemu stalno ispreplitao dobitnik i gubitnik. Nije ga to deprimiralo, budući da u politici svaki novi događaj mijenja poglede i odnose snaga. Zato je i na kraju karijere vrlo objektivno sudio o svim svojim političkim epizodama i ličnostima s kojima je usko surađivao ili se oštro sukobljavao.

Ta ga je mentalna snaga i samokritičnost odvajala od niza drugih političara, koji su u poodmaklim godinama sami sebi jedina mjera. Manolić je 22. ožujka 1920. rođen u Kalinovcu, točnije na tri kilometra udaljenom obiteljskom imanju u Hrastovoj Gredi, na samom rubu Bilogore i prirodnog fenomena zvanog Đurdevački peski. Otac Ivan i majka Kata, rođena Đođ, imali su četvero djece. Slavko, čija se nesretna sudbina tijekom Drugog svjetskog rata odrazila i na Josipa, bio mu je stariji brat, a starije od njega bile su i sestre Elizabeta i Marija. Obitelj je živjela isključivo od poljoprivrede, jer su na raspolaganju imali sedam jutara obradivog zemljišta, a odgoj je bio u strogom katoličkom i tradicionalističkom duhu. Kako je to bilo uobičajeno na selu, i Josip je još u predškolskoj dobi imao svakodnevne obveze vezane uz imanje.

Prvi životni šok

Prvi mu je životni šok uslijedio kad mu je kao šestogodišnjaku umro otac, što je bila posljedica njegova oboljenja kao austrougarskog vojnika u Galiciji. Otada se majka morala brinuti o četvero djece, od kojih je najstarije imalo samo 13 godina. Dodatni je problem bio što je Ivanova smrt dovela i podjele zemlje s njegovim bratom pa su ostali samo na polovini prvotnog imanja. Josip je u takvim okolnostima bio poslan tetku u Kloštar Podravski, gdje mu je temeljni zadatak bio čuvanje svinja. Kasnije je s ponosom naglasio da je tu zaradio „prve čizme, odijelo i šešir“. Godinu kasnije, u Kalinovcu je krenuo u prvi razred. Početak školovanja ostao mu je u lošem sjećanju, jer je sa svojim vršnjacima skinuo dio školske ograde za sanjkanje po blatu. Od ravnatelja je dobio obilnu lekciju „šibe po turu“ pred cijelim razredom, tako da je otada sa strahom dolazio na nastavu. Josipova nova velika životna promjena uslijedila je 1928., kad se majka, u nemogućnosti da djeci osigura pristojan život, udala za također udovca iz sela Orlovac kod Bjelovara. On je iz prvog braka također imao četvero djece, tako da je na obiteljskom gospodarstvu ukupno bilo „deset usta“ koje je trebalo prehranjivati. Obrađivali su dvadeset jutara zemlje, ali puno lošije kvalitete od one kalinovečke.

Manolić je tu završio drugi, treći i četvrti razred, dosegnuvši malu maturu. To mu nije predstavljalo problem jer je uz učitelja kojeg je jako cijenio zavolio i knjige. Na kraju svake školske godine dobivao je pohvalnicu, time dokazujući da je željan znanja. No, za nastavak školovanja za neko „gospodsko“ zanimanje nije bilo nikakvih mogućnosti. Jedino što mu je obitelj mogla osigurati bilo je učenje za postolara u Bjelovaru, u Obrtničkoj školi. Povezano s tim, od 1935. u tom je gradu šegrtovao kod majstora Ivančeka, da bi nakon tri godine postao kalfa i, kako se hvalio, pravi stručnjak za izradu gojzerica za skijanje. Godine 1938. kod Ivančeka je dobio i stalan posao. Bjelovar je za mladog Manolića bio velika životna škola, gdje se prvi put susreo i političkim realnostima monarhističke Jugoslavije. Počeo je uviđati razloge sukobljavanja oporbenih hrvatskih nacionalista, HSS-ovskih i pravaško-ustaških, s režimskim unitaristima i velikosrbima, dijelom okupljenim u legalnim četničkim udruženjima. Što je bilo još važnije za dramatična ratna zbivanja koja su slijedila, uviđao je i različite poglede i interese lokalnog hrvatskog i srpskog stanovništva. Njegov je politički put, što je u iznimno teškoj međuratnoj socijalnoj situaciji bilo i razumljivo, počeo sindikalnim aktivnostima. Upravo su tu najaktivniji bili komunisti, koji su mu usadili ideje o klasnoj i socijalnoj jednakosti. Počeo je proučavati i ilegalnu marksističku literaturu i sanjati o životu „dostojnom čovjeka“.

Prva politička funkcija

Prva politička funkcija bio mu je izbor za predsjednika mladeži u sindikatu kožarskih radnika, koji je djelovao unutar komunističkih URS-ovih sindikata, zagovornika velikih socijalnih promjena. Po toj se liniji povezao i s raznim komunističkim aktivistima, iako isprva nije znao da pripadaju zabranjenoj i progonjenoj Partiji. Iste te 1938. bio je i organizator sindikalnog štrajka bjelovarskih kožarskih radnika. Unatoč tome što su poslodavci prihvatili dio sindikalnih zahtjeva, Manolić je odmah nakon okončanja pregovora bio istjeran s posla. Sindikat ga nije uspio zaštititi. Sa samo 18 godina ostao je na ulici i dobio opasnu, ali za vlasti još nedokazanu, etiketu komunističkog aktiviste. Nije se, međutim, pokajao zbog svoje sindikalne aktivnosti i bio je, na iznenađenje vlastite obitelji, spreman nesebično se žrtvovati za marksističko viđenje radnička prava. Kako su mu u Bjelovaru sva vrata bila zatvorena, odlazi u Zagreb i iduće tri godine prolazi kroz razne postolarske radionice. Obično mu je svuda dobro krenulo, ali kad bi vlasnici saznavali za njegove političke aktivnosti, bilo mu je sugerirano da promijeni radionicu. Zato je živio iznimno skromno, nerijetko i na rubu gladi. Kasnije je objašnjavao da mu je, kao djetetu sa sela, najviše nedostajalo to što nije mogao kupovati svježe mlijeko.

Ni to ga nije pokolebalo u političkom djelovanju, a svaki je slobodni trenutak i nadalje koristio za proučavanje komunističke literature. U to je doba s razočaranjem zaključio da stvaranje Banovine Hrvatske, kao pokušaj spašavanja monarhističke Jugoslavije, na socijalnoj razini nije ništa bitnije promijenilo. Bio je jako ponosan što je ujesen 1939., kratko nakon što je počeo Drugi svjetski rat, primljen u Partiju. Kako je bio iznimno mlad, odmah je usmjeren na djelovanje u Pokrajinski komitet SKOJ-a. Sve mu je opasnije bilo djelovanje i u Zagrebu pa je sindikalnim kanalima dobio posao kod postolara u Novoj Gradiški. Dakako, politički mu je zadatak bio formiranje skojevske organizacije na području Okružnog komiteta KPH Nova Gradiška. Iznimnom je upornošću u tome uspio pa je za nagradu izabran za najmlađeg člana tamošnjeg Okružnog komiteta KPH. Nakon nekoliko sindikalnih i skojevskih akcija, 1940. je promoviran i u sekretara Okružnog komiteta SKOJ-a. Ušao je, dakle, u krug partijskih dužnosnika od posebnog povjerenja. Kako je politička situacija u Banovini bila sve užarenija, posebno u smislu sve otvorenijih istupa ustaških i monarhističkih organizacija, Manolić se u nekoliko navrata po sindikalnoj liniji sukobljavao s policijom, što je rezultiralo njegovim uhićenjem i premetačinom stana, u kojem je pronađena zabranjena literatura. Ubrzo je URS-ov sindikat i formalno zabranjen, a on se našao pod stalnom policijskom prismotrom. U tim ga okolnostima 6. travnja 1941. zatiče napad Hitlera i Mussolinija na Jugoslaviju, čime počinju i njegova brojna ratna iskušenja.

Nastavlja se…

Halo, Podravski!

Imate priču, vijest, fotku ili video?
Nešto vas muči ili želite nešto/nekoga pohvaliti?
Javite nam se!

kloštar podravski kreće u realizaciju vrijedne investicije

Pavlović: Gradit će se dom za starije i nemoćne za 120 korisnika

u 40 godina promijenio samo gume

FOTO Milan svoj pony vozi 40 godina: “Ne bih ga mijenjao nizašto, a za novi niti nemam novac”

Europski tjedan upoznavanja groblja u Koprivnici

Prošećite grobljem i upoznajte povijest našeg grada

ZAVRŠIO JE U BOLNICI

Vozač “pod parom” vrludao cestom i zabio se u parkirani traktor

apsolutni rekorder

Biciklist u Koprivnici napuhao 4,90 promila

DIO TUĐMANOVE ULICE I DALJE JE BEZ ASFALTA

Rupe se ne zatrpavaju zbog pojedinaca koji divljaju automobilima


Search

Upišite pojam koji želite pretraživati