Kovači su nekoć bili sveprisutni u ljudskim životima. Kao što danas na svakom uglu imamo neku birtiju, tako je sve do prije nekoliko generacija svako mjesto imalo nekoliko kovačkih radionica, a sve one imale su pregršt posla. Potkivali su se konji, kovalo oružje i oruđe, alati, praktički sve što je ljudima trebalo za svakodnevni život. Danas je kovač jedno od onih gotovo pa izumrlih zanimanja, a prave kovačke radionice u Hrvatskoj gotovo pa se mogu nabrojati na prste jedne, najviše dvije ruke. Jedina kovačka radionica koja i dalje egzistira na području od Zagreba pa sve do Slavonije je Kovačka radionica Trstenjak u Velikoj Črešnjevici kraj Pitomače. Obrt je to s tradicijom dugom više od 125 godina, a danas ondje radi četvrta i peta generacija majstora kovača. Otac Marijan i sinovi Dubravko (39) i Martin (25) i dalje neumorno rade u ovom tradicijskom obrtu, tek jednom od dva u Virovitičko–podravskoj županiji.
– Uz Zlatarnicu Barčan u Pitomači, mi smo jedini obrt u županiji s uvjerenjem o tradiciji, a tradicija kovanja ovdje je duga. Započeo ju je moj pradjed, a moj otac se tu priženio i donio prezime Trstenjak. Uz oca i djeda i ja sam se zainteresirao za kovanje, a sretan sam što sam ljubav prema ovom poslu prenio i na svoja dva sina – istaknuo je Marijan Trstenjak koji već ima uvjete za mirovinu i odradio je više od 40 godina u kovačkoj radionici, a njegova se kovačka radionica specijalizirala za izradu svih potrošnih dijelova pluga i kultivatora.
Sinovi majstori kovači
– Radimo i ručno kovane ograde, no glavni su nam posao plugovi i kultivatori. Kako nas danas u Hrvatskoj ima malo, svi smo se opredijelili za jednu nišu i svatko ima svoju specijalnost. I svi radimo i imamo posla pa tako i mi imamo mušterije ne samo iz cijele Hrvatske, već i iz Slovenije, Austrije, Bosne i Hercegovine, čak i iz Srbije. Godinama se bavimo ovim poslom i radimo kvalitetno, a kupci to očito prepoznaju. Nama ne treba pisana garancija za posao jer se sve najbolje vidi po tome što nam se ljudi vraćaju. Da ne radimo dobro i da fušamo, sigurno nam se ne bi vraćali i ne bismo opstali sada već do pete generacije. Nama marketing ne treba, jer usmena predaja je zakon u ovom poslu – rekao je Marijan Trstenjak i dodao da između njega i sinova nema trzavica i svađi u poslu.
– Ne stignemo se svađati jer imamo previše posla. Svatko ima svoje mjesto u radionici i zna se tko što radi i zbilja jako dobro funkcioniramo zajedno. Doduše, već neko vrijeme smo u problemu jer je Dubravko na bolovanju zbog problema s leđima i jako nam nedostaje, no nekako se snalazimo. Dio posla čak moramo i odbijati jer nas je premalo, no pronaći još nekoga zainteresiranog za taj posao postalo je gotovo nemoguće. Bilo je pokušaja pa bi dečki došli i prvih nekoliko dana bi im bilo zanimljivo, a potom su odustali. Težak je to posao i čovjek je cijelo vrijeme u prašini, zamazan, jednostavno moraš voljeti taj posao – kazao je Marijan i dodao da se mladi danas radije odlučuju za uredske poslove ili rad na računalima, gdje su u čistom i ne moraju zaprljati ruke.
Prljanje ruku
Prljanje ruku, nerijetko i cijelog tijela ne smeta Dubravku i Martinu, koji su još kao djeca zavoljeli ovaj posao i odlučili krenuti očevim stopama. Nakon što su završili obrtničke škole morali su na prekvalifikaciju, potom i na polaganje majstorskog ispita. Javljaju se i na natječaje iz europskih fondova predviđene za tradicijske fondove i nekoliko su puta ostvarili pravo za tradicijsku potporu, a iako tehnologija olakšava posao, ljudsku ruku i čovjeka ne može ništa zamijeniti.
FOTO Nikola Wolf
