Ovaj tekst je objavljen u tiskanom izdanju Podravskog lista
Svlačionica koprivničkog prvoligaša odnedavno ima novog heroja. Ime mu je Benedik Mioč, klupski je dokapetan i uz Hoxhu najbolji igrač ove jeseni, što nam otkriva i statistika. Gledajući sva natjecanja, zabio je pet golova, upisao tri asistencije, nekoliko puta bio u momčadi kola pa tako i u prošlom protiv Gorice. Unatoč svemu tome, Mioč je heroj iz sasvim drugog razloga. Naime, početkom godine dijagnosticiran mu je dijabetes, ozbiljna bolest koja mu je uvelike promijenila život. Ta je spoznaja na vidjelo izašla tek nedavno, a Mioč se s time prilično dobro nosi, čak i šali, jer kako nam je rekao, forma mu nikada nije bila bolja, a za to može zahvaliti upravo dijabetesu. Ipak, šok je početkom godine bio velik, jer se šećerna bolest pojavila doslovno preko noći, a situacija je bila toliko ozbiljna da su mu u bolnici čestitali novi rođendan. Za čitatelje Podravskog lista prisjetio se kako je sve počelo u siječnju, kada su bili pri kraju sa zimskim pripremama.
– Nekoliko dana učestalo sam mokrio, ali nisam tome pridavao neku važnost, mislio sam da sam prehladio mjehur jer je bilo hladnije vrijeme. Uostalom, dvaput dnevno smo trenirali, bile su tu i utakmice, pili smo mnogo tekućine i sve sam to smatrao normalnim. Ipak, malo sam se zabrinuo nakon četiri-pet dana. Bio sam neispavan, stalno sam mokrio, budio sam se svakih pola sata, sedam-osam puta tijekom noći išao na wc i samo je teklo iz mene. Nakon toga sam kontaktirao punicu koja je medicinska sestra, ispričao joj što mi se događa i rekla mi je da nakon priprema dođem do nje u prvom slobodnom danu – rekao nam je u uvodu.
Nije želio u bolnicu
To je i napravio nakon utakmice s Varaždinom. Igrači su dobili slobodan dan, a Mioč se uputio u Zagreb, ni ne sluteći da će uskoro završiti u bolnici.
– Punica me dočekala s uređajem za mjerenje šećera, ali je prvo izmjerila ukućanima i s njima je bilo sve ok. Kod mene je bio izrazito visok pa je ponovila test i svaki put isto, pokazuje „high“ kao da se ne može uopće izmjeriti. Rekla je da odmah moramo na hitnu, ali nisam se slagao s tom idejom jer me ništa nije boljelo, a i ujutro smo imali trening. Nisam na ništa sumnjao, nisam imao ostalih simptoma mimo učestalog mokrenja i nije mi ni na kraj pameti bilo da imam šećernu bolest. Ipak, nagovorili su me, otišli smo na hitnu – priča nam i dodaje da mu je punica taj put spasila život. Naime, u bolnicu je došao, ističe, sasvim opušten, no uskoro su mu se doslovno odsjekle noge.
– Medicinska sestra došla je s nalazima i rekla „Gospodine Mioč, sretan vam rođendan. Ne sjećam se kada smo imali ovakav nalaz, imate šećernu bolest. Iz krvi smo vam izvukli 38mmol/l, a normalna razina je od četiri do šest. Mi ne znamo kako ste vi došli do ovdje, kako niste u šećernoj komi i kako ste uopće živi.“Tu su se meni odsjekle noge – prisjeća se. Ostao je u bolnici pet-šest dana radi dodatnih pregleda, pokazalo se da je sve u redu, ali od tada je postao ovisan o inzulinu. Kaže da mu gušterača ne proizvodi dovoljno inzulina pa bi si prije svakog obroka morao davati inzulin da smanji razinu šećera u krvi.
– Srećom, ja se ne pikam svaki dan, ušao sam prilično strogo u sve to i reguliram se prehranom. Inzulin si dajem jedino dok jedem ugljikohidrate. Sreća moja je da sam dugo u profesionalnom sportu, tijelo mi je jako, trpjelo je i vjerojatno zato nismo ništa ranije primijetili. Ispada kao da se dogodilo preko noći, ali pitanje je koliko je kuhalo u meni – naglasio je.
Čip na ruci za vrijeme utakmica
Kao profesionalnom nogometašu, u glavi mu se odmah samo po sebi postavilo pitanje hoće li se i dalje moći baviti onime što najviše voli.
– Srećom, život mi se nije drastično promijenio, osim što sam reducirao neke stvari, prije svega prehranu. Zrela sam osoba, mogu se kontrolirati, mogu živjeti bez pizze, bureka, sladoleda i sličnih stvari. Nekad si dam oduška nakon utakmice pa pojedem malo pizze, ali to se događa svaka dva-tri tjedna. Uostalom, to je i poželjno ponekad zbog potrošnje – napominje i dodaje da je u klubu imao podršku sa svih strana.
– Ubrzo po izlasku iz bolnice vratio sam se treninzima i utakmicama. U klubu je sve bilo normalno, podrška je dolazila sa svih strana, napravili smo nekoliko test treninga da vidimo kako će se ponašati šećer, no sve je bilo u redu. Tak kada vam se tako nešto dogodi saznate da dijabetes i nije tako neobična pojava u sportu. Ima puno primjera profesionalnih sportaša s dijabetesom, od Nacha u Real Madridu, tenisača Zvereva, dva danska nogometna reprezentativca i tako dalje. U Hrvatskoj sam znao za trenera Lokomotive Čabraju – kazao nam je. Za vrijeme utakmica na ruci nosi libre, senzor za mjerenje razine šećera u krvi. Riječ je o vodootpornom čipu koji se nosi na stražnjoj strani nadlaktice i koji se svaka dva tjedna stavlja na drugu ruku. Mioč kaže da to uvelike olakšava, jer u sekundi može doznati razinu šećera. Dotaknuo se i liječničkih pregleda kod profesionalnih sportaša te apelirao da u Savezu sve to podignu na višu razinu.
Problem s liječničkim pregledima
– Nažalost, u mojem slučaju ništa se nije vidjelo na liječničkom pregledu koje kao profesionalni sportaši redovito imamo. Oni općenito malo toga otkrivaju jer se mjeri visina, težina, osnovne stvari, ali ne i obična krvna slika koja bi sve otkrila. Zato se nadam da će se to promijeniti kroz ovaj moj primjer, možda Savez nešto poduzme jer to nije skupo, a moglo bi spriječiti neke neželjene posljedice – naglasio je. Jasno, u svemu ovome što ga je zadesilo, veliku ulogu ima i podrška obitelji. Kaže Mioč da su prvo svi bili u šoku, ali s vremenom su se strasti smirile.
– Prva dva mjeseca bio je stvarno težak period, ne znaš hoćeš li se probuditi ujutro, bili smo u šoku, borili se na sve strane jer nitko nije bio detaljno upoznat s tom bolešću. Isplakali smo se, izgrlili sto puta, pitali se zašto se to dogodilo baš meni, ali onda smo se supruga i ja u to dali sto posto, pričali smo sa sportašima koji su imali, odnosno imaju slične probleme, svi oni su mi pomogli i kada smo se ustalili i saznali puno više stvari nego što smo znali u početku, stvari su došle, da tako kažem, u normalu. Ubrzo sam se pridružio treninzima, igrao utakmice i sve je krenulo svojim putem – zaključio je ovaj skromni 29-godišnjak, možda čak i jedini profesionalni nogometaš sa šećernom bolesti u Hrvatskoj. (vt)
PREPORODIO SE I IGRA NOGOMET ŽIVOTA
Sa sportske strane mogu zahvaliti dijabetesu što se pojavio
Mioč vrlo optimistično gleda na svijet i ne zamara se previše time što ga je zadesilo. Kaže kako mu je, uz obitelj, nogomet i dalje najvažnija stvar na svijetu i naglasio da puno toga ovisi i o tome kakav si u glavi.
– Mislim da sam pokazao da se dobro nosim sa svime time, što se i vidi na travnjaku jer nikada nisam imao ovako dobre brojke. Odnos prema sportu i treningu nije se promijenio. Preporodio sam se otkako znam da imam dijabetes i otkako sam promijenio ishranu. Ne umaram se toliko, rekuperiram se s hranom, nakon utakmice jedem identično kao i prije nje da bi mi se tijelo oporavilo i to se vidi na meni. Igram nogomet života, osjećam se odlično, nikad bolje i mogu sa sportske strane reći hvala dijabetesu što se pojavio. Glavu sam si posložio tako da gledam na taj dijabetes kao na neku prehladu, ne želim da me opterećuje i zasad mi ne predstavlja neki problem – optimistično je poručio Mioč.
FOTO Nikola Wolf
