piše: Željko Krušelj
U četvrtak je u obiteljskom krugu na zagrebačkom Krematoriju sahranjen Josip Manolić. Budući da vrijeme i mjesto sahrane nisu bili javno obznanjeni, među onima malobrojnim koji su imali priliku osobno se oprostiti od njega bili su bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić, aktualni ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, kao i nekolicina prijatelja i političkih suboraca iz razdoblja oblikovanja hrvatske državnosti. Sahranjen je prema državnom protokolu, što je svojim radom i političkom mudrošću zasigurno zaslužio.
Iako će ga mnogi ponajprije pamtiti po neuobičajeno visokim godinama, budući da mu je tekla 105., Manolić je osoba koja je u novijoj hrvatskoj povijesti odigrala nekoliko važnih političkih uloga. Nije pretjerano ustvrditi da je na vrhuncu karijere bio najuspješniji i najviše rangirani podravski političar. Bio je, između ostalog, prvi predsjednik Izvršnog odbora HDZ-a, potpredsjednik te stranke, ratni hrvatski premijer, predsjednik Županijskog doma Sabora i predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka, dakle šef svih hrvatskih obavještajnih službi. No, kao po nekom nepisanom pravilu vezanom za podravsko poimanje politike, završio je kao oporbenjak, jer se nije slagao s nekim Tuđmanovim odlukama o funkcioniranju i ciljevima neovisne Hrvatske tijekom Domovinskog rata. Vrijeme je pokazalo da je mahom bio u pravu, ali je ostala žal što od sredine 1990-ih godina nije mogao usmjeravati procese ustroja i jačanja demokratskih institucija.
Manolić je rođen 1920. u Kalinovcu, gdje je živjela njegova obitelj, da bi se 1928. s majkom preselio u Orlovackod Bjelovara. Nakon što je, sukladno skromnim obiteljskim prilikama, izučio kožarski zanat, posao je potražio u Zagrebu, gdje počinje i njegova sindikalna, kasnije i partijska karijera. Neutaživa žeđ za znanjem natjerala ga je da gotovo četvrt stoljeća kasnije diplomira na Pravnom fakultetu, što mu je bio i preduvjet za profesionalno bavljenje visokom politikom.
U Zagrebu je ostao do kraja života, ali je bio stalno vezan uz Podravinu, što je s ponosom i naglašavao, od ratnog ilegalnog rada pa sve do stvaranja HDZ-ove stranačke infrastrukture. Nije bilo lokalnog dužnosnika te državotvorne stranke koji nije prošao kroz Manolićevo kadrovsko sito. Kad je izašao iz HDZ-a, ta središnja stranka u Podravini više nikad nije dosegla prvotni utjecaj i moć.
Manolić je često isticao da je u svom dugom životu bio građanin čak četiri državnih tvorevina. Prva je od njih bila Kraljevina SHS, koju je kao mladić rušio zbog klasnih i nacionalnih razloga rušio. Kao komunist nije imao nikakvih sentimenata za ustašku Nezavisnu Državu Hrvatsku, zasnovanu na fašističkim i nacističkim zakonodavnim rješenjima te političkom teroru. Slijedila je Titova Jugoslavija, koju je zbog proklamirane federativnosti i nacionalne jednakopravnosti isprva fanatično gradio, što ga je povremeno vodilo i u progone partijskih protivnika. To su mu najviše zamjerali, što je kasnije pokušavao relativizirati i ukazivati na kontekst pojedinih slučajeva.
Kad je uvidio da druga jugoslavenska država zbog centralizma i unitarizma ipak odviše naliči onoj prvoj, od sredine 1960-ih godina počelo je njegovo disidentstvo, koje je nakon sloma Hrvatskog proljeća kulminiralo eliminacijom iz političkog života. Slabljenje partijskih stega krajem 1980-ih godina prešutno ga je vratilo u politički ring pa je mogao i formalno preuzeti poziciju glavnog HDZ-ovog operativca, čime je naposljetku bio i rušitelj jugoslavenske federacije. Četvrtu tvorbu, Republiku Hrvatsku, gradio je svojim već nataloženim iskustvom, gotovo i mladalačkom energijom, ali upornim inzistiranjem na demokratskim principima i socijalnoj pravdi, a i protivljenjem neprihvatljivom hrvatskom vojnom uplivu u bosansko-hercegovačke sukobe, nije mogao ostati u državnom vrhu. Politička se ironija ogledala u spoznaji da je čovjek s etiketom vječnog obavještajca bio veći zagovornik pravne države od onih koji su se u to zaklinjali.
Manolić je unatoč poodmaklim godinama ostao stalni promatrač i analitičar hrvatskih političkih i društvenih zbivanja. Govorio je što je uistinu mislio, no nikad nije iskazivao ljutnju i odbojnost prema političkim neistomišljenicima, čak ni prema onima koji su ga iz raznih motiva napadali i optuživali zbog dužnosti koje je obnašao u bivšoj državi. O svojim je burnim životnim epizodama progovorio tek u biografskoj knjizi objavljenoj prije desetak godina, gdje i priča o Podravini ima posebno mjesto.
FOTO Saša Zinaja, Nacional
