Ovaj tekst je objavljen u tiskanom izdanju Podravskog lista
Za Slavicu Grandić (83) iz Đelekovca umirovljenička svakodnevica i dalje je radna. Iako već dvije godine muku muči s raznim bolestima, neumorna baka Slavica se ne predaje, a Đelekovčanima je prepoznatljiva i po sakupljanju povratne ambalaže. Skoro svaki dan obilazi zelene otoke i područja uz trgovine te prikupljenom povratnom ambalažom popunjava kućni proračun.
– Imam malu penzijicu pa mi nema druge nego i skupljati povratnu ambalažu. Svaka kuna, odnosno sad euro dobro dođe, a još uvijek ima onih koji bacaju povratnu ambalažu pa se može malo zaraditi i od skupljanja boca i limenki – priča nam Slavica Grandić.
Najteže baki Slavici pada činjenica da se već dvije godine nije pošteno najela. Naime, zbog rana koje joj stalno izbijaju na jeziku ne može jesti ništa kiselo ni slano, nego isključivo sve mora biti slatko. Tako i na sir i na salamu mora stavljati šećer, a variva i meso odavno su postali prošlost na njenom jelovniku.
– U dvije godine zbog toga sam izgubila čak 12 kilograma. Sad imam samo 42 kilograma i zapravo sam „kost i koža“. Koristim kreme koje mi ublažavaju probleme s jezikom, ali prehrana svejedno mora biti na bazi šećera – priča nam Slavica Grandić.
Bez obzira na te probleme Slavica se trudi stalno biti u pokretu i raditi nešto jer je svjesna da je to najbolji lijek za njenu vitalnost. – Znam da, ako zalegnem, da bih začas „spropala“. Nemam peneze za dom pa mi nema druge nego radom održavati vitalnost. Živim s kćeri koja je također bolesna i ne mogu njoj biti na teret. Sve dok me noge i pamet služe, dok mogu voziti bicikl i ići sakupljati povratnu ambalažu, mogu reći da sam dobro, iako je pitanje dokad ću moći tako „durati“ – zaključila je Slavica Grandić.
FOTO/VIDEO: Nikola Wolf
