Ovaj tekst je objavljen u tiskanom izdanju Podravskog lista
Umjesto kuhanja graha, roštilja i uživanja u svojim vikendicama, vikendaši na „Staroj Šoderici“ Praznik rada proveli su rušeći svoje objekte. Radi se o nelegaliziranim građevinama na južnoj strani obale Šoderice, ali izvan građevinske zone, točnije u eksploatacijskoj zoni. Zbog buduće eksploatacije šljunka, a prema rješenju Državnog građevinskog inspektorata, vlasnici su ih dužni rušiti, i to o svom trošku, inače im slijede kazne i puno veći računi. No ovaj za te ljude tužan događaj, a objektivnosti radi, tužan događaj za potpisnika ovih redova, u sebi nosi širi problem, a to je apsolutna devastacija tih prostora, ako se nešto ubrzo ne promijeni, a neće.
– Rušimo naše zadovoljstvo. Mislili smo da ćemo tu biti kad budemo stari, a sada to moramo rušiti. Koliko smo novca, truda i ljubavi uložili u našu vikendicu, ne mogu ni opisati – rekla je Mirjana Šćetarić, istaknuvši kako joj ne bi bio problem plaćati za koncesiju samo da im objekt ostane, no takva opcija ne postoji.
– Ova moja vikendica stoji tu od 2007. godine. Uložio sam u nju više od 120 tisuća kuna, a sada je moram rušiti, bez ikakve odštete. Riskiram i kaznu ako ne srušim – rekao je jedan od vikendaša Dalibor Sabolić, napomenuvši kako sam mora iskopati i temelje, s time da se njegova vikendica nalazi na njegovu vlasništvu, ali granica eksploatacijske zone siječe njegovo zemljište baš na tom dijelu gdje se nalazi vikendica.
Apsurdno je to, da je on svoju vikendicu izgradio desetak metara dalje, sada bi imao rješenje o izvedenom stanju, dakle, legalizirao bi je i dalje bi uživao sa svojom obitelj i prijateljima u Staroj Šoderici.
– Uz nju imam i oranicu, pa čak i put, koji je u mom privatnom vlasništvu. Jedino me sad zanima hoće li htjeti preko moje zemlje koju obrađujem. S koncesionarima nemam nikakav ugovor – navodi Sabolić, koji je najavio podizanje žičane ograde.
Područje je u petak posjetila i državna inspekcija, a kako smo doznali na mjestu događaja, nitko se od vlasnika ne protivi rješenju. Željko Varović svoju je vikendicu počeo rušiti već u petak, a uz rad je proveo i sam 1. svibnja. Posebno je potresen i tužan Ivan Štefanec zvani Raca, koji je svoju vikendicu uživao gotovo trideset godina te mu je služila kao drugi dom.
– Dobio sam Rješenje i što sad više tu mogu. Nisam mirno spavao već tjedan dana. Tu sam provodio više vremena nego na drugoj adresi – rekao je Štefanec, koji je naviknut na život uz jezero. Rušiti se, izgleda, mora i ribički dom ŠRK-a Amur Botovo.
Ovi događaji koji su popraćeni suzama vlasnika objekta, ali i onih kojima je Stara Šoderica ili Klokočevje blizu srca, za posljedicu imaju uništenje jednog od omiljenih mjesta okupljanja i središte društvenog života.
Naime, rušenje objekata, pa tako i onih javne namjene, sasvim je legalno, zakonski je propisano da se nikakvi objekti ne mogu graditi niti biti legalizirani na eksploatacijskom polju. Zbog toga se građevinskim inspektorima ne može zamjeriti njihovo postupanje, koje je prema slovu zakona. Ista tako razumljiv je i interes tvrtke Igma koja ima koncesiju za eksploataciju, želi doći do vrijedne sirovine koja se nalazi ispod bajti i vikendica. No, u isto vrijeme, ogroman je društveni krimen bivših općinskih vlasti koje su donošenjem prostornog plana i ovaj dio stavile u eksploatacijsku zonu. Oni su morali imati dovoljno socijalne inteligencije i osjetljivosti da prepoznaju da će ovim aktom izbrisati višedesetljetnu tradiciju druženja na Klokočevju. Nisu je imali ili su je zatomili zbog vlastitih interesa, jedno od toga mora biti istina.
No tu dolazimo do još šire teme, a to je eksploatacija mineralnih sirovina s područja naše županije. Podravski šljunak i pijesak nadaleko je poznat po svoj kvaliteti, a Podravina njime obiluje te upravo iz našeg kraja dolazi najviše te sirovine iz cijele Hrvatske. Ipak, pitanje je što od toga dobiva lokalna zajednica. Odgovor je – vrlo malo ili ništa.
Što se tiče same rente za iskop šljunka, ona se obračunava u dva dijela, i to u fiksnom dijelu, po površini zauzetog prostora hektara, i varijabilnom, po količini izvađenog materijala. Fiksni dio plaća koncesionar po polju, on iznosi tek 12000 kuna po hektaru godišnje. Varijabilni dio plaća se tri posto od komercijalne cijene u količini iskopanog materijala, od tog iznosa tek 30 posto ide općini, 20 posto Županiji, a 50 posto uzima država. Općine dobivaju vrlo malo. Tako podaci za 2021. godinu govore da je primjerice Općina Legrad, koja pod eksploatacijom ima oko 100 hektara, za to dobila oko 300 tisuća kuna, a Općina Drnje, na čijem se teritoriju i nalazi Stara Šoderica, dobiva značajno manje od toga.
Kada bismo usporedili koliku rentu dobiva njihova susjedna općina Gola za eksploataciju plina, razlika je tolika da ju je nepristojno napisati. Dakle, koristi od rente su male ili nikakve, jer je velika šteta i na kolnicima, a i gust je promet. Druga je stvar to što nakon eksploatacije ostaju samo vode na kojima radost mogu pronaći samo rekreativni ribiči koji imaju dovoljno mjesta da se skriju u neku šikaru i tamo potraže skrovište od svakodnevnih problema. Zbog ogromnog vremena trajanja koncesija pa i produživanja, a to većinom traje desetljećima, jezera na području županije većinom nisu sanirana, niti dovedena k svrsi, a to bi trebao bio turizam, pogotovo ribolovni. Naša županija ima neviđeni potencijal za ribolovni turizam, granu koja vrtoglavo raste.
Građani bogatijih zemalja, ali i naši dobrostojeći ribiči, ne bi pitali za cijenu da mogu loviti na našim vodama, no ovdje u tom smislu nemaju gdje iako je vode nepregledno mnogo. Većina je voda pod koncesijama i praktički se nalazi u radilištu, osim naravno Šoderice koja je već i ovako za ovaj način turizma, bar onaj naseljeni dio, izgubljena. Upravo zbog tog razloga ne može se ozbiljnije nuditi turistima neka vrsta ribolova jer će tog ribiča s vrlo velikom vjerojatnošću s većine mjesta kamo ga pošaljete istjerati ili imatelj koncesije za kopanje ili lokalni ribič koji koristi nesređenost sustava kako bi svojatao ribičko mjesto. Upravo zato rušenje ovi nelegalnih bajti i vikendica, koje su većinom, ali ne i sve, na državnom zemljištu, legalan je potez u kanibalističkom sustavu koji je i omogućio ovakvu totalnu devastaciju naših polja. Isto, tvrtke koje vade šljunak zapošljavaju ljude, plaćaju poreze.
No, osim toga, što nije zanemarivo, od kopanja šljunka naša sredina mora imati više koristi, a ne puste vodene površine kojih će biti sve više. Država mora prisiliti tvrtke koje eksploatiraju šljunak da etapno saniraju svoja radilišta i takve ih predaju lokalnoj zajednici na korištenje. Tek tada kada će se znati da je neka površina završena u smislu eksploatacije, ona se može pretvoriti u turističku zonu, ribičku stazu, kamp ili bilo što drugo jer bilo što je bolje od postojećeg stanja.
Do tada bolje je da na tom zemljištu stoje nelegalne ribičke bajte nego da svjedočimo izravnom uništenju društvenih mikrokozmosa zbog nastanka grabe. A baš to, grabe, nastat će na novih 20 hektara pokraj Stare Šoderice i u nastajanju je novih četrdesetak hektara na području općine Drnje, a kopat će se i u Legradu, Đelekovcu. Tražit će se još prostora za kopanje, to je neminovno.
FOTO/VIDEO: Nikola Wolf
