Višestruka najbolja hrvatska kuglačica, četverostruka osvajačica Svjetskog kupa s klubom, svjetska prvakinja s reprezentacijom, viceprvakinja na Svjetskom pojedinačnom kupu, osvajačica brojnih državnih natjecanja, prvenstava i drugih priznanja. Sve to je Valentina Gal, 41-godišnja kuglačica iz Koprivnice. Skromna i samozatajna u privatnom životu, ali opaka na stazi, gdje redom ruši sve pred sobom. Drugim riječima, Koprivnica ima pravu sportsku zvijezdu, no malotko će je prepoznati na ulici, jer kuglanje ipak nije sport popularan kao nogomet. No ako povučemo paralelu s najpopularnijim sportom na svijetu, Valentinu Gal možemo usporediti s Lukom Modrićem. Da se u kuglanju dodjeljuje Zlatna lopta, ista bi završila u rukama Valentine.
– Pa tako nekako. Ako pričamo nogometnim rječnikom, možemo to tako usporediti – rekla nam je skromno na početku. U svakom slučaju, sve što je osvojila u sportu koji možda nije u prvom planu, ali daleko od toga da je nepopularan, nije mala stvar. Kuglanje možda nije masivno, ali je vrlo trofejno u hrvatskim okvirima, jer su iz Lijepe naše dolazili ponajbolji svjetski kuglači, među kojima je sad i Koprivničanka.
– Kuglanje je mali sport, njime se ne bavi veliki broj ljudi kao recimo nogometom, u kojem je teže isplivati na površinu i biti najbolji, ali i ovdje je potrebno dosta odricanja, truda i borbe jer je konkurencija jaka. Nije lako doći do toga da budeš najbolji – kaže nam.
Nikad nije kasno
Da stvar bude još bolja, Valentina je u kuglanju završila slučajno, odnosno, kako i sama kaže, iz dosade. Prvu kuglu bacila je tek s 23, 24 godine.
– Dokaz je to da nikad nije kasno. Bitno je posložiti se u glavi i maksimalno posvetiti onome što radiš. U tom slučaju sve je moguće, što se vidi po mojem primjeru. Kuglati sam počela u vrijeme dok sam bila apsolventica na Ekonomskom fakultetu. Polagala sam ispite i osim toga nisam ništa drugog radila pa sam odlučila otići na kuglanu i isprobati se u tom sportu. I eto, rezultati su tu, a ljubav još traje – naglasila je. Zanimljivo, članica prvoligaša Podravke nikad nije bila, već je igrala u drugoj ligi za Koprivnicu. Kad je shvatila da je dobra u tome što radi, odnosno da su joj ambicije veće nego klupske, otišla je prema Zagrebu i tamošnjem Admiralu, koji danas nosi ime Kustošija. Tamo je provela četiri godine i promovirala se u najbolju igračicu kluba pa je odlazak prema Rijeci bio logičan. Tamo stoluje Mlaka, najbolji hrvatski ženski kuglački klub, čiji je član Valentina već petu godinu.
– Deset godina držimo prvo mjesto i dominiramo, a tamo sam osvojila doslovno sve što se može osvojiti. Unatoč tome, motiva ne manjka. Tek sad sam vidjela koliko mogu i idem dalje. Dok me zdravlje služi i dobro se osjećam, dok imam podršku obitelji, nemam razloga ne kuglati – priča nam i dodaje kako joj jedna medalja, ipak, nedostaje.
– Na razini reprezentacije treba mi još Pojedinačno Svjetsko prvenstvo, koje se održava iduće godine u Slovačkoj. To je jedina medalja koja mi nedostaje i posvećena sam tome da je osvojim. Tada ću i službeno imati sve – nada se naša sugovornica ostvarenju tog cilja.
Glava je presudna
Kada pričamo općenito o kuglanju, Valentina napominje da je sport zapostavljen, sponzora ima malo i teško ih je privući. Mnogi ga uspoređuju s američkim bowlingom, no ona kaže da sličnosti nema.
– Sport je, ja bih rekla, specifičan. Naše kugle su bez rupa, imamo devet čunjeva i moraš imati određeni stil, hod po stazi i izbačaj da bi to sve bilo kako treba. Drugim riječima, i tu treba dosta treninga i priprema. Nije bitna samo snaga, štoviše, glava igra ključnu ulogu. Ne moram ja istrčati 10 kilometara niti dizati utege od ne znam koliko kila, ali moram imati fizičku spremu, jer kroz utakmicu izbacujete minimalno 135 kugli. Dakle, glava i mirnoća su presudni, bez toga možete na kuglanje zaboraviti – ističe i sa smiješkom dodaje da ima prilično jaku desnicu kojoj se nije dobro zamjeriti.
– Idem u teretanu, imam tri treninga tjedno na kuglani, a vikendom su utakmice. Kugla se na četiri staze, na svakoj po 30 hitaca, a pri zagrijavanju se izbaci još 15-ak kugli i dolazi se do te brojke od 135 kugli po utakmici. Jedna teži 2,7 kg pa si onda računajte – pojašnjava nam. Iako u kuglanju svakodnevno uživa, sport je to od kojeg se, nažalost, ne može živjeti.
– Definitivno ne. Imam redovan posao bez kojeg ne bih mogla živjeti. Imala sam poziv da idem igrati u Austriju, ali nisam prihvatila, bilo mi se teško posložiti i morala sam odbiti ponudu. No ni s tom ponudom ne bih mogla živjeti od kuglanja. Možda se može u Njemačkoj, to je druga priča, oni su svijet na sebe i dosta se oslanjaju na kuglanje, ali bilo gdje drugdje to je teško izvedivo – pojašnjava nam. Sukladno tome, a unatoč činjenici da je najbolja u Hrvatskoj, Valentina nije profesionalna sportašica, već poluprofesionalna, što joj i odgovara. Ima vremena za sve i privatni život ne pati.
Motiva ne manjka
– Može se sve uskladiti, bitan je dogovor. Dok je sin bio manji znao je sa mnom putovati na utakmice, no sad više nema potrebe. Mogu izostati i po nekoliko dana, a da znam da mu to neće biti problem. Istina je da se često propuštaju rođendani ili neka druženja, ali imam prioritete, a sve ovo ostalo se stigne. Također, imaju razumijevanja i na poslu te mi izlaze ususret što se tiče natjecanja. Radim od ponedjeljka do petka od sedam do tri, nakon toga mi glava nije u papirima, nađem vremena za sve – kaže Valentina. Srećom, u sportu je u kojem godine ne igraju presudnu ulogu pa se u kuglanju i dalje vidi.
– Na ovakvoj razini još minimalno 10 godina, a nakon toga vidjet ćemo kako će dozvoljavati ozljede, vrijeme i neke druge životne okolnosti. Trenutno mi, već sam rekla, motiva ne manjka, imam planove, a prvi cilj mi je medalje s tog Svjetskog pojedinačnog prvenstva. Ekipno idemo utakmicu po utakmicu. Cilj je uvijek biti prvi i dodatno osvojiti sve što se osvojiti može. Plan nam je preko pretkola izboriti final four Lige prvaka, igra se u ožujku u Bačkoj Topoli, a tamo bismo voljeli uzeti novo zlato – zaključila je najbolja hrvatska kuglačica i općenito gledano, vjerojatno i najuspješnija koprivnička sportašica.
OSVOJILA DOSLOVNO SVE ŠTO SE OSVOJITI MOŽE
Na državnoj razini osvojila je sve, na inozemnoj joj nedostaje još jedna medalja da upotpuni kolekciju, no najdraži trofej teško joj je izdvojiti. Kaže da svaka medalja ima svoju priču i težinu, no prvu godinu u Rijeci posebno pamti.
– Kad sam došla u Mlaku, osvojile smo prvi Svjetski kup uopće za klub i bila sam baš sretna i ponosna. I prošla godina ostat će mi zauvijek u sjećanju, jer smo s Mlakom osvojile sve što smo mogle – domaće prvenstvo i kup, Ligu prvaka, Svjetski kup, i to mi je bilo odlično. Također, značajna je medalja i sa Svjetskog prvenstva u Varaždinu iz ove godine. Igrale smo vrhunski, iako smo bile na domaćem terenu, a samim time i pod velikim pritiskom. Teško je jednu stvar izdvojiti, ali nadam se da me puno toga još čeka – poručila je Valentina Gal.
FOTO: Nikola Wolf/Privatna arhiva
