Na nedavno održanoj izložbi vina u organizaciji Udruge vinara i voćara Fran Galović Koprivnica, mnoge su iznenadili sjajni rezultati mnogima nepoznate vinarke iz Mičetinca. I ostali vinari iz tog mjesta kraj Đurđevca nisu bili sigurni jesu li ikada čuli da u njihovom vinogorju vinograd ima Nataša Gložinić, koja je za graševinu osvojila 82 boda i zlato, za kerner 80 bodova i srebro te za cuvée, odnosno mješavinu 76 bodova te isto tako drugo mjesto.
Iznenađenje je bilo tim veće jer je Nataša bila praktički jedina žena u tom gotovo pa ekskluzivno muškom vinarskom društvu, a već s prvim pojavljivanjem odnijela je priznanja za svoja vina. No, ubrzo se ispostavilo da Nataša ne samo da nije iz Mičetinca, već i da nema ni trsa loze, a prijavljivanje je „zakuhao“ njen dečko Marijan Vražić, mladi i uspješni vinar iz Subotice Podravske.
– Znala sam da će se iz svega izroditi neki problemi. Čim je završila izložba i kad sam primila diplome, krenuli su pozivi, a ja ne znam kako objasniti da sam iz Ludbrega, ne iz Mičetinca i da nemam vinograd, već je sve to bila zafrkancija koja je očito upalila – kazala je Nataša, dok Marijan, koji ima oko 7500 trsova u vinogorju Subotice Podravske, ističe da je to bila njegova ideja.
Tri identična vina
– Rekao sam da ću nas prijaviti oboje s istim vinima, no znao sam da će svi skužiti podvalu ako napišemo da je Nataša iz Ludbrega ili Subotice. Odmah bi povezali da je riječ o mojoj curi, tim više jer kernera ima samo nas nekolicina u ovom kraju. Tako smo napisali Nataša iz Mičetinca jer znam da u đurđevačkom kraju ima vinara koji uzgajaju tu sortu, a oboje smo prijavili tri identična vina – otkrio je Marijan Vražić koji je za ista vina kao Nataša osvojio neznatno više bodova, ali i jedno zlato više.
– Ja sam predao vina s etiketama vinarije, a Nataša bez njih i baš me zanimalo kakve će ocjene dati komisija. Iako sam na kraju dobio jedno zlato više, razlika u bodovima bila je neznatna, od dva do četiri boda, što je sasvim razumljivo jer vina ne ocjenjuje robot, već čovjek. I to čovjek koji obično mora probati između 50 i 70 uzoraka, tako da je ta minimalna razlika u bodovima prihvatljiva – kazao je Marijan Vražić koji već neko vrijeme priprema još jednu smicalicu za komisiju, no nikako da ju se odluči izvesti.
– Još davno mi prodaje po je na pamet pala ideja da kupim nekoliko boca vina koje se obično nude u našim kafićima i krčmama, skinem etiketu i pošaljem je na izložbu. Baš me zanima kakvu bi ocjenu dobilo to vino koje se kafićima i koje obično ima okus kisele vodice, pogotovo kada se na takvo vino prijeđe poslije kvalitetnog domaćeg – kazao je Vražić, čije bi se vino ubrzo trebalo naći u ponudi jednog kafića, a većinu zaliha prodaje na klasični način, na kućnom ili, bolje rečeno, vinogradskom pragu.
A vinograd Vražićevih smjestio se na zbilja prekrasnoj lokaciji. Na samom rubu Bilogore i s prekrasnim pogledom koji se proteže na cijelu okolicu. Takvo brežuljkasto podneblje očito izrazito odgovara vinovoj lozi, a vinograde je još negdje devedesetih posadio Marijanov otac. Prije deset godina i Marijan se uhvatio vinogradarstva, posadili su dodatnih 5000 trsova tako da ih sada imaju 7500, a plan je da se u budućnosti u potpunosti posvete vinogradarstvu.
– Uglavnom imamo graševinu, nešto chardonnayja i kernera koji je zapravo klon rajnskog rizlinga i trollingera. Graševina je ipak najzahvalnija sorta i ovo podneblje savršeno joj odgovara, no uz graševinu je najtraženija mješavina. Nemamo ovdje baš kulturu pijenja vina pa ljudi uzimaju mješavinu, pošto je ona savršena za gemište. Možeš ti dobiti stotine zlata, ali ljudi najviše vole piti gemište. Kupci dođu i probaju mješavinu koja je stvarno lagana, pitka i uzmu si nju za fešte – kazao je Marijan, koji trenutačno ne može živjeti isključivo od vinarstva i ima posao, no u planu je sadnja još više od 20 tisuća trsova.
– Imamo još tri do četiri hektara zemlje za vinograde i tu kroz koju godinu planiramo posaditi lozu. Idemo polako, koliko stignemo, a s tim bi kapacitetom jedna obitelj mogla pošteno živjeti i posvetiti se samo vinogradarstvu. Vizija postoji, radimo kako možemo i idemo malo, pomalo – rekao je Marijan koji je završio poljoprivrednu školu u Križevcima, a iako je njegova obitelj imala i stoku, krave, ovce, to ga nikad nije zanimalo.
Podrum je ključan
– Za vinarstvo imam volju i to baš volim. Praktički svaki dan smo u goricama ili otac ili ja, pogotovo kada vino stigne u podrum. Tada smo ovdje od 0 do 24 i tata praktički spava „pod bačvom“ jer to je osjetljiv period. Podrum je zapravo ključno razdoblje. Bez problema se iz dobrog grožđa napravi loše vino, no ako je čovjek stručan u podrumu, može se iz prosječnog grožđa izvući kvalitetno vino. Podrum je negdje 70 posto u proizvodnom procesu i ako se vino zezne u podrumu, tada nema pomoći – kazao je Marijan, koji je svjestan da mladi ljudi poput njega obično nisu pretjerano zainteresirani za poslove kao što je vinogradarstvo i vinarstvo. – Obično kad Nataša i ja dođemo na izložbe, uvjerljivo smo najmlađi. Vinogradari su obično ljudi u godinama, od pedeset pa naviše, a mladi se očito ne vide baš u tome. I općenito je sve manje ljudi koji imaju vinograde, vjerojatno im je lakše kupiti gotovo vino ili pivo jer su svjesni da vinograd zahtijeva puno posla. Danas je postalo teško okupiti ljude za feštu, da dođu jesti i piti, a kamoli ih animirati da dođu raditi u vinograd. Sva sreća pa imam dobre pajdaše koji uvijek dođu pomoći kada je berba – zaključio je Marijan Vražić.
FOTO Stjepko Gambiroža
Tekst je napisan uz potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Javnog natječaja 1/23 za raspodjelu sredstava Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – profitnih pružatelja elektroničkih publikacija za 2023. godinu
