Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije
[FELJTON] Stoljeće Josipa Manolića, 8. dio

Franjo Tuđman ga je u sukobu oko Bosne žrtvovao u korist hercegovačkog klana

piše: Željko Krušelj

Kako se i moglo očekivati, republičko rukovodstvo nije lipanjsko osnivanje HDZ-a na „nejavnom mjestu“ proglasilo ilegalnim, već je u tjednima koji su slijedili došlo i do formalne registracije te stranke s nacionalnim predznakom. Glavninu je toga posla, sukladno i pravničkim umijećima, opet obavio Manolić. Kasnije je potvrdio svoje sumnje da su sigurnosne službe i policija u detalje znali kako su se odvijale priprema za osnivačku skupštinu i što se na njoj zbivalo. Navodno je postojala i video snimka cijelog skupa. Iz obavještajne dokumentacije koju je Manolić prikupio nakon preuzimanja vlasti bilo je vidljivo da je među delegatima na osnivačkom skupu bilo čak desetak onih koji su o tome izvještavali SDS. Interesantno je bilo da Tuđman, tada već hrvatski predsjednik, na tu spoznaju gotovo i nije reagirao, ne uklanjajući iz stranačkog vodstva one koji su se našli na tom kompromitirajućem popisu. Opravdavao je to tezom o potrebi „svehrvatskog pomirenja“. To je kod Manolića učvrstilo sumnju da je i novi hrvatski lider u drugoj polovici 1980-ih godina imao neki dogovor sa sigurnosnim službama. Indikativno je bilo, što je ranije navedeno, da je Tuđman bio jedini politički disident koji je dobio jugoslavensku putovnicu i koji je zato i mogao prije svih ostalih obilaziti hrvatsko iseljeništvo diljem Europe i Amerike. No, ta je tema brzo bilo skinuta s HDZ-ovog dnevnog reda, a Manolić se s tim složio jer je bio svjestan kakvim se sve ucjenama SDS služio u pritiscima na političke protivnike. Nakon osnivačkog skupa nisu prestali problemi sa skupinom okupljenom oko Marka Veselice pa je trebalo puno truda, kako Manolić navodi u svojim zapisima, da bi odustali od uključivanja u HDZ i osnovali svoju stranku – Hrvatski demokratski savez. Veseličina se skupina, u kojoj su bili samo radikalni nacionalisti bez političkih pragmatičara, za što je upravo Manolić bio najbolji primjer, pokazala nedoraslom za nadolazeća zbivanja pa se raspala već nakon prvih višestranačkih izbora. Taj će obračun Manoliću priskrbiti epitet neformalnog vođe HDZ-ove „komunističke linije“, u koju su se, između ostalih, ubrajali i važni stranački dužnosnici Stipe Mesić i Josip Boljkovac.

Osnivanje lokalnih ogranaka

Do kasne jeseni 1989. bilo je, međutim, nejasno što namjerava komunistička vlast pa se HDZ bavio samo pripremnim poslovima za budući izborni proces. Tek kad je CK SKH u prosincu te godine na inicijativu Ivice Račana donio odluku o izlasku na izbore, za koje je termin bio 22. travnja 1990., HDZ je mogao krenuti u osnivanje lokalnih ogranaka. Ne treba ni naglašavati da je cijeli taj kompleksni osnivački proces koordinirao upravo Manolić, što ga nije priječilo da i osobno ne bude na većini osnivačkih skupova, pogotovo u sjevernoj i srednjoj Hrvatskoj. Razumljivo je, stoga, da je u veljači 1990. osobno vodio i osnivanje koprivničkog HDZ-a. Kroz njegove su ruke prolazili svi popisi kandidata za rukovodeće dužnosti, pri čemu je posebno pazio da tu budu uglednici iz tih sredina, neovisno o njihovom pomanjkanju političkog iskustva, a i da se u široj javnosti ne stvaraju nepotrebne političke tenzije. Iz toga je razumljivo da je, primjera radi, u Koprivnici vodeću ulogu dobio svima znani liječnik Ivan Mesić. Čini se da ni Manolić isprva nije mogao pretpostaviti u kojoj će mjeri HDZ-u biti olakšana izborna pobjeda. Jedan razlog tome bila je činjenica da je dijaspora HDZ-u za predizbornu kampanju slala toliko novca da su po količini promidžbenog materijala nadmašili i SKH-SDP, kako se uoči izbora preimenovala vladajuća stranka. Drugi je razlog bilo usvajanje većinskog izbornog zakona, jer su komunisti pretpostavljali da će po broju glasova biti vodeća stranka, a time bi dobili i nerazmjerno više saborskih mandata. Bila je to Račanova kardinalna greška, koja je HDZ-u omogućila da kasnije u Saboru izglasava sve što mu je bilo potrebno. Naposljetku, nije bilo očekivano i da će brojni članovi Partije i prije promjene vlasti prelaziti na oporbenu stranu.

Time su demonstrirali nepovjerenje u partijsko vodstvo, koje se nije adekvatno nosilo s Miloševićevom agresivnom politikom. Kasnije je i Manolić priznao da je HDZ zapravo bio osuđen na izbornu pobjedu, dok je Tuđman bio uvjeren da je presudan bio njegov način vođenja stranke. HDZ je na prvim višestranačkim izborima osvojio dvotrećinsku većinu, što je Tuđmanu omogućilo da unutar postojećeg političkog ustroja postane predsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske, a Manolić je izabran na potpredsjedničku dužnost. Time je potvrđen kao „čovjek br. 2“ nove demokratske hrvatske vlasti. Kako su u Hrvatskoj naglo rasle tenzije sa srpskom manjinom, koja je na izazivanje nereda bila poticana iz Beograda, a bila je i pod zaštitom JNA, na kninskom je području već u kolovozu 1990. započela i tzv. balvan revolucija. Zato je hrvatski premijer Stipe Mesić žurno poslan u Predsjedništvo SFRJ. Manolić je u toj rošadi 24. kolovoza 1990. u krajnje dramatičnim okolnostima na Tuđmanov zahtjev imenovan za novog hrvatskog premijera. Bio je to prvi i jedini podravski političar koji je obnašao tako visoku dužnost. U Banskim je dvorima ostao do 17. srpnja 1991., a u tu nepunu godinu dana njegova mandata Sabor je 25. lipnja 1991. donio ustavnu odluku i deklaraciju o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, čime je započet proces razdruživanja Hrvatske od Jugoslavije.

Početak agresije

U tom je razdoblju počela i otvorena vojna agresija na Hrvatsku pa je Manolić bio i predsjednik Kriznog stožera, koji je rukovodio svim obrambenim aktivnostima. S obzirom na iznimno složene okolnosti u kojima se nenaoružana Hrvatska, s vojskom u nastajanju, suprotstavljala okupatorima, bio je to još jedan uspješno obavljen Manolićev zadatak. Odlaskom iz Vlade, Manolić postaje predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka, što je u ratnim okolnostima također bila jedna od najvažnijih državnih institucija, tim više što je trebalo raščistiti s kadrovima koji su bili odani beogradskoj središnjici SDS-a, ali i KOS-u, kako se zvala kontraobavještajna služba JNA. One koji su izrazili lojalnost novoj hrvatskoj vlasti je ostavljao, među ostalim i bivšeg saveznog rukovoditelja te službe Zdravka Mustača. O načinu na koji je do 1993. obavljao taj posao postoje razne priče i afere, ali je nepobitno da su se hrvatske službe uspjele nositi s beogradskim provokacijama, a i same dolaziti do važnih informacija iz okupatorskih redova. Kad je 1992. počela srpska okupacija Bosne i Hercegovine, odnosi u hrvatskom vodstvu počeli su se ubrzano mijenjati, u mnogome i komplicirati. Manolić postupno gubi unutarstranačku kontrolu nad kadrovima u vojnom i policijskom resoru, gdje istodobno jača hercegovačka frakcija predvođena Gojkom Šuškom. Manolićevi i Šuškovi pogledi na vođenje obrambenog rata i budućnost te susjedne države bili su radikalno suprotstavljeni. Ključna je bila spoznaja da je taj emigrant-povratnik potvrđivao opravdanost Tuđmanove zablude o potrebi podjele te države između Hrvatske i Srbije. Manolić, u čemu ga je svesrdno podržavao i Mesić, svaku je ideju o podjeli BiH rezolutno odbacivao pa njegovi odnosi s hrvatskim predsjednikom postaju sve napetiji. Manolić je bio uvjeren da će Hrvatska zbog toga ostati diplomatski izolirana. Političkom pomirenju nije pridonijelo ni to što je Manolić 1993. postavljen za prvog predsjednika Županijskog doma Sabora. Uvjereni da Hrvatska, koja je još uvijek bila pod djelomičnom okupacijom, ide u krivom smjeru, Manolić i Mesić su 1994. počeli okupljati nezadovoljnike, koji su se odvojili od HDZ-a i osnovali Hrvatske neovisne demokrate. Manolić je tu, međutim, doživio najveći politički poraz. U svojim je zapisima detaljno objašnjavao da je prije formalnog raskola kao višegodišnji stranački kadrovik imao potpise dovoljnog broja zastupnika da HDZ-u sruši saborsku većinu, no nije se mogao nadati silini kojom je Tuđman sa svojim tvrdolinijašima to uspio srušiti.

Riječ je bila o otvorenim prijetnjama, svakovrsnim egzistencijalnim pritiscima i doslovnoj kupnji pojedinih zastupnika. Prvotna se Manolićeva brojka gotovo preko noći u doslovnom smislu prepolovila. Među onima koji su naglo promijenili mišljenje bio je i karizmatični podravski glumac Martin Sagner, koji je nakon Tuđmanovog „preodgoja“ doista neodoljivo sličio vlastitoj interpretaciji Dudeka. Iako je Manolićeva stranka postojala sve do 2002., jasno je bilo da je tada doživio svoje drugo umirovljenje. Nije, međutim, smanjio djelovanje, već je s Mesićem poticao razne političke projekte i inicijative. Satisfakcija mu je bila što se pokazao da je u pogledu Bosne i neprincipijelnog Tuđmanovog pregovaranja s Miloševićem bio u pravu. Puno je pomagao Mesiću da 2000. postane drugi hrvatski predsjednik. Bio je i neformalni savjetnik nekolicine hrvatskih premijera i ministara. Godine 2015. objavio je svoje dugo očekivane memoarske zapise Politika i domovina: Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku, koji su godinu dana kasnije imali i svoj nastavak Špijuni i domovina. Obje su knjige bile knjižarske uspješnice. Kad je Mesić u proljeće ove godine u Zagrebu promovirao svoje memoare, rekao je da je koji dan ranije razgovarao s bolesnim Manolićem o tome kako da se njih dvojica aktivnije uključe u najavljene parlamentarne izbore. Zato je Manolićeva smrt 15. travnja 2024. u kontekstu neuništivog životnog i političkog optimizma doista stigla prerano.

Halo, Podravski!

Imate priču, vijest, fotku ili video?
Nešto vas muči ili želite nešto/nekoga pohvaliti?
Javite nam se!

Obavijest trgovačkog lanca

Plodine: “Ako ste kupili ovaj prehrambeni proizvod nemojte ga konzumirati”

Ljeto na zrinskom je počelo

VIDEO Prepun centar Koprivnice pjeva s Tonyjem u glas

jaka provjera pred put u austriju

FOTO Jelić Balta se raspucao protiv BiH viceprvaka, Zrinjski, ipak, ostao neporažen


Search

Upišite pojam koji želite pretraživati