Piše: Hrvoje Petrić
Staro središnje koprivničko gradsko groblje nalazilo se uz kapelu sv. Lucije, na prostoru gdje je danas park ispred Doma zdravlja Koprivničko-križevačke županije i susjednim parcelama. Na tome groblju pokapali su se stanovnici središta Koprivnice odnosno koprivničke utvrde i podgrađa koje se nalazilo izvan utvrde, odnosno središnjih gradskih trgova s gravitirajućim ulicama. Na tome groblju se 1650. prvi put spominje kapela sv. Lucije. U vrijeme kanonskog pohoda 11. ožujka 1659. godine ova se kapela nalazila kod nasipa utvrde. Kapela je bila podignuta radom i nastojanjem nekih triju pobožnih osoba u novije vrijeme, ali još nije imala dovršeni strop. Oko kapele bilo je groblje na kojem su se pokapali Hrvati i Nijemci. Tu je bila uključena čestica zemlje gdje su se pokapali heretici, vjerojatno protestanti. Taj je dio bio posebno ograđen. Opis kapele postoji iz 1810. godine kada se spominje da je kapela bila izvan tvrđave iza grabe. Bila je drvena i četverokutna s tri oltara. U svetištu je bio oltar sv. Lucije sa slikom, na sjevernoj strani nalazio se oltar sv. Izidora, a na južnoj oltar sv. Vinka. Oko kapele nalazilo se tadašnje glavno gradsko groblje gdje su se otprije pokapali mrtvaci iz utvrde i nekih obližnjih predgrađa. Početkom 19. stoljeća oko kapele i groblja izgrađeno je više kuća, zato je župnik Adam Žuvić predložio da se napusti ovdašnje groblje i preseli na groblje kod kapele Sv. Duha. To je provedeno 1845. godine, a ubrzo je kapela ukinuta i nakon godine 1850. porušena. Tako je od 1845. godine središnje koprivničko gradsko groblje na današnjoj lokaciji i pružalo se oko kapele Sv. Duha uz cestu za Varaždin.
Kapela sv.Lucije
U blizini kapele sv. Lucije nalazila se na groblju kapela sv. Ivana Krstitelja koja se prvi put spominje 1671. godine. Brigu o njoj vodili su njemački vojnici, a možda je uz njih bila vezana parcela na kojoj su bili pokapani protestanti. Oko kapele bilo je groblje. Kapelu sv. Ivana Krstitelja dao je srušiti koprivnički župnik Franjo Tršćanski 1796. godine dozvolom zagrebačkog duhovnog stola.
Prema zapisima kanonskih vizitacija iz sredine 17. stoljeća, u davno je doba bila podignuta kapela Sv. Duha s grobljem za stanovnike Duge ulice i Banovca. Ona se 1650. godine spominje kraj puta kojim se iz Koprivnice išlo u Varaždin. Godine 1659. spominje se ova kapela kod bare zvane Gospinja u blizini javnog puta koji je iz Koprivnice vodio u Suboticu. Bila je u izuzetnom lošem stanju. Supruga njemačkog časnika Jakova Buhera dala je novac za nabavu građevnog materijala, a stanovnici Duge vulice i Banovca dali su besplatne podvoze i težake. Nova kapela do kanonskog pohoda 11. ožujka 1659. godine još nije bila gotova, a bila je triput veća od stare kapelice. Oko kapele bilo je groblje koje je okruživala mala i već gotovo zatrpana graba. Nova kapela spominje se 1671. godine. Ona je bila opisana 1680. godine kao građena od pletera, omazanog blatom i pobijeljena. Svetište joj je bilo okrenuto prema sjeveru, a prema jugu su bila vrata koja su se dala dobro zaključati. Imala je drveni tornjić s posvećenim zvonom. Uz kapelu je bilo groblje okruženo opkopom. Identično je stanje zabilježeno 1700. godine, a tada se za imovinu kapele brinuo Andrija Šušnić. Kapela Sv. Duha 1778. godine bila je drvena, a imala je dva oltara. Kanonska vizitacija iz 1787. godine spominje da je kapela bila u dobrom stanju osim tornja koji je trebalo popraviti. Toranj je ubrzo bio popravljen, a 1810. godine kapela je imala samo jedan oltar. Koprivnički župnik Adam Žuvić 1845. godine uspio je zatvoriti dotadašnje glavno gradsko groblje kod kapele sv. Lucije, a od te je godine prošireno groblje kod kapele Sv. Duha postalo središnjim koprivničkim grobljem. Isti je župnik 1850. godine gradskoj upravi predložio gradnju nove zidane umjesto drvene kapele Sv. Duha, no tada se još nije ostvarila gradnja. Iste je godine zatvorena trošna kapela Sv. Duha. Župnik Josip Beruta imao je cilj sagraditi novu kapelu. Uz to je predložio rušenje kapela Sv. triju kraljeva i sv. Marije Magdalene, ukidanje tamošnjih grobalja i njihovo spajanje s kapelom Sv. Duha. Župnik Beruta 1867. godine predložio je gradnju kapele Sv. Duha i otvaranje groblja na području između predgrađa Dubovec i ulice Jamborice (danas ulica Ante Starčevića). Gradska uprava na taj je prijedlog izabrala posebni odbor koji je odbacio novu lokaciju kapele i groblja, ali je podržao gradnju nove kapele Sv. Duha na mjestu stare kapele te rušenje kapele sv. Triju Kraljeva te tamošnjeg groblja. Nova kapela Sv. Duha koja i danas postoji na gradskom groblju izgrađena je 1873. godine. Žitelji Brežanca bili su ogorčeni ukidanjem groblja i rušenjem kapele sv. Marije Magdalene, ali su se i njihovi umrli od 1874. godine morali pokapati na groblju kod nove kapele Sv. Duha.
Tako je grad Koprivnica tijekom druge polovice 19. stoljeća na prostoru uz kapelu Sv. Duha uredio novo središnje gradsko groblje koje tu funkciju vrši do današnjih dana. Groblje je 1869. bilo znatno prošireno, ali istovremeno nije došlo do njegova uređenja. Gradski vrtlar Dragutin Ruhl je 90-ih godina 19. stoljeća počeo s uređenjem groblja, a sadašnji hortikulturni izgled dao mu je gradski grobar Ivan Maček. Na središnjem gradskom groblju su grobovi mnogih znamenitih Koprivničanaca poput Đure Estera, Tome Šestaka, Đure Sudete, Josipa Vargovića, obitelji Malančec, obitelji Sulimanović, obitelji Seiwerth, Stjepana Kukeca, Zlate Bartl, Vinka Vošickog, Leandera Brozovića, Viktora Flatza, Vinka Česija, Tita Kostinčera, Božene Loborec, Rudolfa Krušnjaka, Stjepana Pavunića, dr. Nikole Sertića i mnogih drugih.
Groblje za pravoslavne vjernike u Koprivnici prvi se put spominje 1788. godine, a nalazi se na istoj lokaciji gdje i danas, uz cestu Koprivnica – Križevci (uz križanje Crnogorske ulice i Križevačke ceste), blizu nekadašnjeg predgrađa Dubovec. Najstariji zapis o pokopanome na tome groblju je iz 1788., a radilo se o Mihaelu, sina Petra Stojanovića. Prije su pravoslavni žitelji Koprivnice sahranjivani na groblju u obližnjem selu Velika Mučna (oko osam kilometara jugozapadno od grada). To je groblje u funkciji i danas, a ima nekoliko nadgrobnih spomenika veće umjetničke vrijednosti i starosti. Nažalost, neki od njih u lošem su stanju pa se više ne mogu pročitati natpisi, od kojih su neki iz 1790-ih godina. Među najstarije grobove ubraja se grob Stefana Petrovića koji se doselio oko 1745. iz današnje Sjeverne Makedonije te je bio donator za gradnju pravoslavne crkve u Koprivnici u iznosu od 300 forinti. Na groblju se nalazi i grob u obliku srca Petra Stojanovića, najvećeg donatora za gradnju koprivničke pravoslavne crkve, koji je dao 1000 forinti. Na pravoslavnom groblju je grob i drugih znamenitih Koprivničanaca kao primjerice Gjure Krkača koji je držao mlin na potoku Koprivnici ili gradonačelnika, saborskog zastupnika i pisca Stjepana Šašića.
Židovi
Iako je u Koprivnici Židova bilo i ranije, tek je nakon 1851. godine došlo do masovnijeg doseljavanja. Godine 1810. u gradu su živjele 23 obitelji Židova, godine 1847. bilo ih je 40, a 1869. godine u Koprivnici živi čak 119 Židova, koji su 1876. godine podigli sinagogu i uz nju vjersku školu te prostorije za židovsku općinu. To su bile obitelji Aškenaza, a tek iza Prvog svjetskog rata u Koprivnicu su se doselili sefardski Židovi. Prema pisanju Leandera Brozovića, pedesetih je godina 19. stoljeća na cesti prema Varaždinu bilo uređeno zasebno groblje za koprivničke Židove. Krešimir Švarc smatra da je 1851. godine počelo formiranje ovog groblja. Groblje je u vrijeme osnivanja bilo daleko izvan naselja, no tijekom vremena, širenjem Koprivnice, groblje se našlo u sastavnom dijelu gradskog tkiva. Najstariji dio groblja u istočnom je dijelu i tamo ima vrlo starih grobova tipičnih za Židove-Aškenaze s vertikalnom stelom od lomljenog kamena te s hebrejskim natpisom i simbolima. U zapadnom dijelu su spomenici većinom od mramora, a na njima su uz hebrejske natpisi i na njemačkom jeziku. Na rubnim su dijelovima najnoviji spomenici na kojima (uz židovske simbole) postoje natpisi na hrvatskom jeziku. Groblje ima nekoliko grobnica, a nakon Prvog svjetskog rata podignuto je spomen-obilježje na spomen poginulim Židovima u tom ratu. Ono je 1975. preuređeno u spomen na žrtve holokausta. Židovsko groblje osobito je bilo stradalo u Drugom svjetskom ratu (kada je poubijana velika većina koprivničkih Židova). Nakon završetka Drugog svjetskog rata groblje je bilo zapušteno. Godine 2000. koprivničko je gradsko poglavarstvo podignulo spomenik u obliku portala na mjestu stare mrtvačnice.
Koprivnica je imala i groblje oko kapele Sv. triju kraljeva koje se zajedno s kapelom prvi put spominje 1671. godine, a održavali su je Ivan Rasinec i Marko Ferčulin. Godine 1680. piše da bila smještena na prostoru današnje ulice Sv. tri kralja. Oko kapele se nalazilo prostrano groblje na kome su se pokapali stanovnici Špoljarske ulice, a jedno vrijeme i stanovnici Dubovca i Reke. Dubovčani su se kasnije pokapali kod kapele Sv. Duha, gdje je današnje središnje gradsko groblje, a Rečani na groblju kod kapele Presvetog Trojstva u Reki (tamo je kapela bila podignuta u 18. stoljeću, a oko nje je bilo groblje).
Godine 1768. kanonik Matija Petrović predložio je da se kapele Sv. Duha i Sv. triju kraljeva spoje u jednu kapelu oko koje bi se uredilo jedinstveno groblje. Kapela Sv. triju kraljeva 1778. godine bila je tri četvrt sata udaljena od župne crkve, izgrađena od drva s tornjićem u kojem je bilo jedno zvono. Sredinom 19. stoljeća kapela Sv. triju kraljeva bila je zapuštena i opasna za vjernike. Godine 1870. godine veliki župan Ladislav pl. Kukuljević bio je na čelu povjerenstva koje je zbog opasnosti zabranilo služenje svete mise u kapeli koja je srušena 1874. godine, a iste je godine napušteno tamošnje groblje.
Na prostoru današnje Goričke ulice nalazila se kapela sv. Marije Magdalene. Kapela je bila podignuta oko 1649. godine, a oko kapele se spominje groblje za stanovnike Brežanca i ulice Ciglenice (danas Starogradska ulica), a kasnije također žitelja Bakovčica i Starigrada. Župnik Adam Žuvić 1841. godine nagovorio je Brežančane da poprave kapelu, ali su oni tijekom druge polovice 19. stoljeća prestali mariti za kapelu te je ona 1874. godine porušena, groblje je ukinuto, a stanovnici su se pokapali na groblju kod kapele Sv. Duha.
U Jagnjedovcu je prije 1671. godine bila podignuta kapela sv. Andrije, a bila je smještena na brežuljcima. Ista se kapela spominje 1680. godine. Godine 1700. za ovu kapelu piše da je bila napravljena od pletera na drvenim temeljima. Oko nje se nalazilo groblje. Sv. misa se služila na dan Sv. Andrije, te jedna zornica u adventu.
Starigrad
Kapela sv. Emerika pod Starim gradom spominje se 1634. godine. Tada se na zasjedanju hrvatskog sabora spominje da joj je za uzdržavanje pripadao neki posjed što ga je još 1406. godine darovao kralj Žigmund, no koprivnički kapetan Menspergh prisvojio ga je sebi. Ista se kapela kao “Capella Sancti Emericiducis sub Ztari grad” spominje 1650. godine. Oko kapele se tada nisu vršili ukopi. Kada je kanonik Andrija Vinković 11. ožujka 1659. godine pohodio ovu kapelu, zapisao je da ima tri zidana oltara koji su bili prazni, a morali su je uzdržavati stanovnici Bregi, Jagnjedovca i Herešina. Godine 1700. ova je kapela imala hrastove temelje i stupove, a stijene su bile građene od pletera. Kapela je bila svijetla (imala je tri prozora), vrata su se dala dobro zatvoriti, a nalazila su se na zapadnoj strani. Iznad vratiju je bio drveni tornjić, a u njemu se nalazilo blagoslovljeno zvono srednje veličine. Pred vratima je bilo predvorje koje je imalo dobar krov. Stolar je izradio (novi) oltar Sv. Emerika. Kapela je bila blagoslovljena, a sv. mise služile su se na dane Sv. Emerika i Sv. Ladislava. Oko nje je u 18. stoljeću bilo manje groblje na kojem su se pokapali stanovnici Starigrada, najsiromašniji i oni stanovnici koji su živjeli u okolnim vinogradima. Ova je kapela 1778. godine bila tričetvrt sata udaljena od župne crkve u Koprivnici, a nalazila se u dolini između vinograda. Bila je drvena, a imala je tornjić i zvonce. Brigu oko nje vodio je pustinjak Antun Zerhaver. Njegovom je smrću kapela sv. Emerika počela propadati, a 1787. godine opisana je kao ruševna. Kanonska vizitacija iz 1810. godine opisuje da se kapela sv. Emerika ili sv. Mirka nalazi u Starigradu u šumi između vinograda tik do malog potoka Jagnjedovca i to na području Vojne krajine. Kapela je bila drvena i četverokutna, pred vratima je na zapadnoj strani imala predvorja, a sakristija je bila na sjevernoj strani. Na Spasovo je iz Koprivnice dolazila velika procesija. Kako je kapela sve više propadala, predložio je 1823. godine koprivnički župnik Josip Kovačević da se ta kapela sruši. Iste je godine srušena, a imovina kapele je podijeljena između kapele Sv. Trojstva u Reki (oltar sv. Emerika), kapele sv. Andrije u Jagnjedovcu i kapele sv. Vida (oltar Uzašašća Gospodina).
Kapela Sv. Roka u Bregima prvi se put spominje 1671. godine, a u njoj je bio kip sv. Roka. Godine 1680. imala je oltar i sve što je bilo potrebno za sv. misu. Oko kapele je bilo groblje. Prvi opis kapele sv. Roka je iz 1700. godine. Kapela je tada bila blagoslovljena i nedavno obnovljena. Bila je građena od drvenih temelja i hrastovih stupova s pleterom. Oltar sv. Roka bio je drven.
Kapelica je bila popođena daskama, a imala je strop od hrastovine. Imala je jedna vrata, a pred njima predvorje iznad kojeg je bio drveni tornjić. Kapela je imala dva zvona koja nisu bila u tornjiću nego su se nalazila usred sela na dva stupa. Oko kapele bilo je groblje. Kapela je spadala pod župu sv. Nikole u Koprivnici, ali 1790. godine Bregi su postali samostalnom župom. Godine 1798. počela se graditi nova crkva, a gradnja je trajala sedam godina. Prema kanonskoj vizitaciji iz 1804. godine vidi se da je nova crkva imala svod i krov, ali joj je manjkao toranj. Groblje oko crkve je kasnije bilo napušteno te je preseljeno na današnju lokaciju izvan sela prema željezničkoj postaji.
